REZALIŠTE

DRŽAVNE DUBIOZE

ISTINE IZ UREDA ZA JAVNU OBMANU
 
Predstojnik Ureda za javnu nabavu Mato Regvar nedavno je Vladi podnio izvještaj o kontroli 26 milijardi kuna vrijednih poslova javne nabave u 2005. godini. To je prvo Regvarovo izvješće otkako je u listopadu 2004. imenovan na čelo Ureda za javnu nabavu, a sadržaj njegove pisanije nije demantirao opći dojam kako i on i njegov ured rade na bazi nemiješanja u svoj posao.
 
To se, među ostalim, može ilustrirati na primjeru, najblaže rečeno, zanemarivanja ovlasti Ureda da podnosi prekršajne i prijave nadležnom Državnom odvjetništvu protiv vinovnika namještenih i nelegalnih javnih natječaja. U Regvarovu izvješću ne navodi se podatak o broju prijava, ostavlja se dvojba da li ih je uopće i bilo, što, u usporedbi s podatkom da se u promatranoj godini sklopilo blizu 12 tisuća ugovora o javnoj nabavi, predstavlja podatak koji efikasnost Ureda razgolićuje do kraja. Regvar navodi da je Ured zaprimio 109 zahtjeva za nadzor zakonitosti provedenih postupaka javne nabave, ali ne prisnažuje što je utvrđeno, jesu li prijave bile utemeljene i o koliko se vrijednim nabavkama pritom radilo.
 
Posebno poglavlje je famozna ovlast Ureda da ministarstvima, županijama, gradovima, javnim poduzećima i drugim obveznicima Zakona o javnoj nabavi daje suglasnost za izravnu pogodbu u javnom natječaju. Ta bi se suglasnost trebala tražiti u rijetkim prilikama, a još rjeđe odobravati, jer predstavlja odstupanje od duha javnog natječaja. No, Ured je tokom godine zaprimio 1964 zahtjeva za izravnom pogodbom, odobrivši njih 72 posto u ukupnoj vrijednosti 3,3 milijarde kuna! U samo tristotinjak slučajeva odbio je zahtjev za izravnom pogodbom. Zanimljivo je da ovi podaci u Regvarovu izvješću nisu popraćeni nikakvim komentarom ili objašnjenjem, kao da je normalno da se toliko novca okreće u izravnim pogodbama. Naravno, nema ni popisa onih obveznika javne nabave koji su najviše posezali za izravnom pogodbom, odnosno onih kojima je Ured najčešće u toj raboti izlazio u susret.
 
Valja pritom napomenuti kako su u listopadu 2005. na snagu stupile izmjene Zakona o javnoj nabavi koje kažu da se od Ureda za javnu nabavu više ne mora tražiti suglasnost za izravne pogodbe, već se objavljuje namjera sklapanja posla  u Narodnim novinama, s mogućnošću žalbe od strane onih koji se smatraju oštećenim u takvom sistemu javnog natječaja. Doista, teško se odlučiti koja je praksa veće ishodište korupcije kroz izravnu nagodbu, ona sa suglasnošću Ureda za javnu nabavu ili ona bez nje.
 
V. MARJANOVIĆ
 
EPIDEMIJA ŠTRAJKAŠA GLAĐU
 
ZAZIVANJE PRESEDANA
 
Mirko Sivić, jedan od okrivljenika za serijska ubojstva osječkih civila 1991., koje su mediji, da bi manje strašno zvučala, prozvali "slučaj selotejp", prebačen je 8. siječnja iz Osječkog zatvora u Zatvorsku bolnicu u zagrebačkoj Svetošimunskoj ulici. Razlog takve odluke istražnog suca Županijskog suda u Osijeku Maria Kovača jest činjenica da se Sivić odlučio na štrajk glađu, te da je njegovo stanje takvo da zahtijeva bolničko liječenje.
 
Sivić, okrivljen da je sudjelovao u likvidaciji osječkih civila koji su nakon odvođenja od kuća ispitivani u osječkoj Dubrovačkoj ulici i potom likvidirani metkom u zatiljak na obali Drave, već je štrajkao u Osječkom zatvoru od 20. studenoga do 12. prosinca, no onda je štrajk prekinuo i počeo uzimati hranu i terapiju. Ali, taj je prekid bio kratkotrajan. Prema izjavi glasnogovornika osječkog Županijskog suda, Miroslava Rošca, Sivić je ponovno počeo odbijati hranu 18. prosinca prošle godine, a do 6. siječnja zdravstveno mu se stanje u toj mjeri pogoršalo da je odlučeno da ga se prebaci u zagrebačku Zatvorsku bolnicu.
 
Sljedeći korak, bude li Sivić ustrajao u štrajku i bude li i sudac Kovač primijenio praksu kakvom se 2. prosinca prošle godine poslužio istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu Zdenko Posavec, bio bi da se Siviću ukine pritvor i da ga se iz Svetošimunske prebaci u Kliničku bolnicu Osijek. Kao što je dobro poznato, upravo tako učinio je sudac Posavec, kad se radilo o najpoznatijem hrvatskom štrajkašu glađu, Branimiru Glavašu. No, kako zbog Sivićevog boravka u pritvoru nema nikakvih javnih prosvjeda kakvi su – od biskupa do akademika - bili svakodnevno organizirani dok se u zatvorskoj bolnici nalazio Glavaš, teško je očekivati da bi hrvatsko pravosuđe, potpomognuto hrvatskim zdravstvom, moglo ponoviti takav pravni podvig.
 
Što se pak Glavaša tiče on je i dalje u Kliničkoj bolnici Osijek, a psihijatrica, sudska vještakinja dr.  Željka Vukšić-Mihaljević, u ovotjednom izvješću proglasila je Glavaša procesno nesposobnim još najmanje mjesec dana. Međutim, nije priopćena i dijagnoza temeljem koje je takvo mišljenje izdano, no budući da je riječ o psihijatrici, zacijelo se odnosi na Glavaševo psihičko stanje.
 
Zanimljivo je da je spomenuta liječnica Glavaša pregledala tokom vikenda, te da o pregledu uopće nije izvijestila šefa Glavaševog liječničkog konzilija, dr. Aleksandra Včeva.
 
D. HEDL
 
KARLOVAČKI SAMODOPRINOS
 
STATUS NARODNOG HEROJA
 
Vijest kaže da se u Karlovcu začela humanitarna inicijativa: skupina tamošnjih građana – predvođena predstavnicima lokalnih organizacija Demokratskog centra i Hrvatske seljačke stranke – pokrenula je akciju samodoprinosa kojim bi se namirila potraživanja odvjetničkog tandema što zastupa MUP-ova djelatnika Mihajla Hrastova koji je 1991. na Koranskome mostu pobio trinaest zarobljenih pripadnika JNA. "Ovo radimo kao Karlovčani koji smo zahvalni Hrastovu što je Karlovac ostao slobodan", obrazložila je humane porive šefica DC-a Anika Mamić prije nego što je obznanila broj žiro-računa za građanske uplate i prije no što je gradske i županijske vlasti pozvala da se priključe hvalevrijednoj akciji za novčani spas ubojice s Koranskoga mosta: uostalom, ako država plaća obranu optuženicima u Haagu, povlači ključni argument Mamićeva, zašto se javnim novcem ne bi pomoglo i karlovačkom mučeniku.
 
Financijski aspekt akcije "Pomozimo Hrastovu!" samo je logičan produžetak operacije koja se pod istim imenom vodi više od petnaest godina i čiji je dosadašnji glavni nosilac bilo domaće pravosuđe: tokom tih petnaest godina Hrastov nije uspio dobiti pravomoćnu sudsku presudu, premda je postupak višekratno ponavljan, a razlog leži isključivo u tome što karlovački tužitelji i suci nisu htjeli vidjeti činjenice i što nisu htjeli raditi svoj posao. Štoviše, oni tužitelji koji su pokazivali da ozbiljno shvaćaju svoju profesiju po hitnom su postupku suspendirani, jer zaboga, posao pravih hrvatskih tužitelja nije da gone ubojice nego da im budu zahvalni što je "Karlovac ostao slobodan" i da po mogućnosti uplate koju kunu za spas viteza s Koranskog mosta.
 
I. ĐIKIĆ
 
"NACIONALOVE" METAMORFOZE
 
IVO SANADER, PRIJE I POSLIJE
 
Ova bilješka nema namjeru propitivati je li se sadašnji premijer Ivo Sanader ranih devedesetih godina iz Austrije vratio kao bogataš s uspješnom poduzetničkom karijerom iza sebe ili kao više-manje propali biznismen s nevelikom ušteđevinom i polovnim "mercedesom": ovdje ćemo samo registrirati da je zagrebački tjednik Nacional, u razmaku od nepune dvije godine, tvrdio i jedno i drugo.
 
U veljači 2005. spomenuti je tjednik na naslovnoj stranici donio Sanaderovu fotografiju iz austrijskih dana i konstataciju koja kaže ovako: "Hrvatski premijer bio je osamdesetih godina uspješan poslovni čovjek u Innsbrucku". U siječnju 2007. na naslovnoj je stranici opet mlađahni Ivo Sanader, no stvari s poduzetničkom karijerom u međuvremenu su se okrenule naglavačke. Sad se konstatira ovako: "Premda premijer tvrdi da je bio uspješan poslovni čovjek u Austriji, to je upitno". U čemu je sadržana tajna ovog Nacionalova obrata?
 
Tajna je, naravno, u osuđujućoj presudi Ivana Turudića protiv Hrvoja Petrača, bliskog prijatelja Nacionalova gazde Ive Pukanića: obrata ne bi bilo da je Turudić presudio drukčije, kao što ne bi bilo ni onog teksta iz veljače 2005. da u Pukaniću nije tinjalo ufanje kako će sipanje neargumentiranih lauda na premijerov račun rezultirati milošću za prijatelja Petrača. To se zove vjerodostojnošću.
 
I. ĐIKIĆ
 
ČUDNA SPOROST PRAVOSUĐA
 
ZAGI ZOVE DA GA LOVE
 
U posljednje vrijeme vrlo je moderno zgražati se nad time što se tokom svih proteklih godina državna i pravosudna tijela nisu bavila aktivnostima koje su umirovljenog generala Vladimira Zagorca dovele do impozantnog osobnog bogatstva kojim trenutačno raspolaže. No, nitko se ne zgraža nad, ovih dana objavljenom, činjenicom da je šest godina nakon početka – i poslije troipolgodišnje stanke – na zagrebačkom Županijskom sudu nastavljeno suđenje Zagorcu i trojici njegovih kompanjona iz Ministarstva obrane, među kojima je najpoznatiji umirovljeni general Matko Kakarigi: optužuje ih se za zloupotrebu položaja i ovlasti, to jest za rasipanje milijuna i milijuna MORH-ovih kuna, a pritom je najrazvikanije financiranje izgradnje kuće Antunu Šporeru, čuvenom zagrebačkom prebjegu iz HSS-a u HDZ.
 
Suci su dobivali i, zbog raznih razloga, ostajali bez rečenog slučaja, a i friški nastavak procesa odmah je odgođen zato što se nije pojavio Šporer. Hrvatsko sudstvo, dakle, u šest godina od podizanja optužnice nije uspjelo započeti proces protiv Zagorca i družine, i to dosta banalan proces s vrlo jasnim dokaznim materijalom, a sad se njeguju iluzije da će u roku od dva-tri mjeseca biti prikupljeni dokazi o tajnovitim i ne baš tako banalnim putevima proračunskog novca koji je završavao na Zagorčevim inozemnim bankovnim računima: iluzije su lijepe sve dok se ne rasprše što je redovita pojava kad je u pitanju vjera u efikasnost domaćeg pravosudnog aparata.
 
I. ĐIKIĆ
 
DIPLOMATSKO STRANČARENJE
 
HDZ PREŠAO GRANICU DOBROG UKUSA
 
"Prošlost nećemo zaboraviti, ali nećemo u njoj živjeti. Distanciranjem i isprikama crnogorske strane za napad na Dubrovnik i agresiju na Hrvatsku prošlih godina stvorene su pretpostavke za uspostavu dobrih odnosa", rekao je premijer Ivo Sanader za prošlotjednog, prvog posjeta nedavno osamostaljene države. Ne treba, naravno, živjeti u prošlosti, ali ako se na novim temeljima žele graditi nova partnerstva i dobrosusjedski odnosi, tada se ta nova stranica za Hrvatsku i Crnu Goru ne može otvarati po uskostranačkom zajedničarskom modelu.
 
U službenom sastavu hrvatske delegacije prigodom posjeta Podgorici nije bilo nikoga iz aktualne vlasti Dubrovačko-neretvanske županije koju čine predstavnici Nezavisne liste Stipe Gabrića Jambe, HNS-a i SDP-a, dok je Sanaderov HDZ u oporbi. Potrebno je između Zagreba i Podgorice uspostavljati nove odnose, ali u prigodi prvog službenog posjeta visokog hrvatskog izaslanstva Crnoj Gori trebalo se i moralo naći mjesta i za ponekoga iz vodstva najjužnije županije. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog nepobitne činjenice da upravo Dubrovačko-neretvanska županija graniči s Crnom Gorom, i da nema uspostave boljih odnosa između Zagreba i Podgorice ako se prethodno županijskom čelništvu ne omogući da u otvorenom i dobrosusjedskom ozračju iznesu popis trauma i otvorenih pitanja koja i desetak godina nakon rata tište žitelje juga Hrvatske.
 
"Žalosti nas činjenica da pojedini predstavnici središnje vlasti u Hrvatskoj još uvijek ne uvažavaju demokratski izabranu županijsku vlast", rekao je tim povodom dožupan dubrovačko-neretvanski Ivo Karamatić. Njegovoj primjedbi se nema što mnogo dodavati ili oduzimati osim što valja zamijetiti da su u službenom sastavu hrvatske delegacije bili Sanaderovi i HDZ-ovi pobočnici za Dubrovačko-neretvansku županiju Frano Matušić i Luka Bebić.
 
L. BRAILO
 
MINISTARSKA DEMAGOGIJA
 
PRIMORČEVE PREDIZBORNE IGRE
 
"Šokirao me podatak da se od 600 tisuća učenika njih samo 120 tisuća bavi sportom", izjavio je proteklog tjedna Dragan Primorac, ministar znanosti, obrazovanja i športa RH. Umjesto da prešuti vlastitu drastičnu neinformiranost o dva područja kojima upravlja, dakle, Primorac je iskreno izvalio da nema pojma što se događa u delikatnoj zoni gdje se presijecaju obrazovanje i sport, gdje se mlade pompoznim kampanjama navodno preotima svijetu droge i opće propasti, ali gdje i sportski menadžeri love svoje najvrednije kapitalce. Umjesto da su ga zatim svojski isprdili, međutim, dnevni listovi nazvali su nagli porast ministarskog interesa za ovu temu – "velikim povratkom sporta u škole". A priznao je ministar još nešto, onima kojima nije bilo jasno kako ga je mogla iznenaditi temeljna statistika: "Dosad se u Hrvatskoj nitko nije sustavno bavio problemom sporta u školi."
 
U okviru akcije "Sport za sve", spomenuto ministarstvo podijelilo je đacima pet i pol tisuća nogometnih, košarkaških, odbojkaških i rukometnih lopti, točno po četiri za svaku hrvatsku školu. Ako se neka i probije, a znamo li da svaka druga škola nema dvoranu nego se igra isključivo outdoor, novoosnovani Hrvatski školski sportski savez valjda će zakrpiti rupu, dok nije sasvim jasno kako će se popuniti jaz između javnih davanja za profesionalni sport, naročito nogomet, i ostataka što ih pokupe amateri, školarci i rekreativci. Uz akciju "Sport za sve" naslanja se i novi projekt "Super sport talent Hrvat", koji samim imenom ukazuje na uspješnu spregu između marketinga, estrade, politike i ideologije sporta, no za to nam ni dosad nije trebala ministarska pomoć. Prije će tako biti da nije riječ o povratku sporta u škole, nego o povratku školskog sporta u ministarstvo škole i sporta, a to barem za potrebe predstojećih izbora.
 
I. LASIĆ
 
URBANIZAM I MEDIJI
 
MODERNA RAZGRADNJA
 
Svi koji to nisu znali, proteklog su tjedna u novinama napokon mogli saznati tko to ugrožava budućnost povijesnih jezgri Zagreba i Splita. Nije, ako ste to pomislili, riječ o poduzetnicima kojima je do urbanog karaktera lokacija na kojima misle graditi stalo znatno manje od vlastitoga profita, nego o intelektualcima i udrugama civilnog društva.
 
Najprije se u Slobodnoj Dalmaciji Željko Žutelija obrušio na one koji su u Zagrebu "iskopali ratnu sjekiru" projektu preduređenja Cvjetnog trga, kako kaže, "i prije nego što je počela ozbiljna prezentacija projekta". To što gospodinu Žuteliji očito nije jasno što bi za osjetljivu mikro-lokaciju u samom središtu Zagreba značilo, pustimo sve drugo, 700 parkirnih mjesta na 26.500 četvornih metara, svjedoči samo o njegovoj krajnoj neukosti. Ona mu, međutim, ne bi trebala davati za pravo da "razne udruge za zaštitu okoliša i kulturno-povijesne baštine" proglašava ljudima koji bi "najradije budućnost stavili na lomaču".
 
Vlasnik NCL grupe Ivo Pukanić otišao je u Nacionalu i korak dalje te imenovao Zvonka Makovića, Snješku Knežević i "protu" Milenka Popovića glavnim nositeljima "javnog linča protiv Horvatinčića i njegova projekta". Pukanić očito, baš kao i Žutelija, smatra da je "mnogo razloga da vjerujemo tom čovjeku", a dodaje da su vandali ljudi poput imenovanih. Oni bi "tobože zato da se očuvaju stara gradska jezgra, GUP i tradicija" žrtvovali "razvoj ovoga grada" koji, prema Pukaniću, izgleda moderno i "vremenu primjereno" samo na svojim rubnim dijelovima.
 
Osim dijagnoze anti-intelektualnog i anti-građanskog karaktera njihovih napisa, svakome tko je pročitao uratke ove dvojice kolumnista postavlja se pitanje: zašto svoje fantazije o shopping i wellness centrima ne ostvaruju na periferiji kojoj mentalno pripadaju, nego ih žele ostvariti baš u središtu grada, suprotno zakonima, urbanističkoj struci i mišljenju od njih znatno školovanijih osoba?
 
M. PETRIĆ
 
DVOSTRUKI SKANDAL U CRNOJ GORI
 
ILEGALNA AMBASADA U PODGORICI
 
Otvorenje hrvatskog veleposlanstva u Podgorici, koje je smješteno u zgradi čiji je su(vlasnik) predsjednik Ustavnog suda Crne Gore Mladen Vukčević, obilježeno je dvostrukim skandalom. Na crnogorskoj razini problem je što je višekatnica u vlasništvu Vukčevića i njegova oca Marka izgrađena mimo gabarita utvrđenih građevnom dozvolom, ugovor o plaćanju komunalija zaključen je suprotno zakonu, pa stoga objekt ne može imati niti uporabnu dozvolu niti odobrenje za obavljanje poslovnih aktivnosti.
 
Nije nikakva tajna, objavili su crnogorski mediji, da se Vukčevićeva kuća prostire na blizu 500 metara četvornih, dok građevna dozvola glasi na objekt ukupne površine od 411,36 kvadrata, i da na ime te neznatne gabaritne "razlike" predsjednik Ustavnog suda duguje Agenciji za izgradnju i razvoj Podgorice iznos od oko 63.000 eura za komunalije i ostale doprinose.
 
Dok se crnogorska javnost pita kako je i na koji način od funkcionarske plaće Vukčević mogao steći zgradu od 500 kvadrata, pozivajući ga na ostavku - što on, dakako, odbija učiniti - kod nas se taj slučaj pokušava predstaviti kao tobožnje montenegrinsko uvaljivanje kukakvičjeg jaja, jer su, zamislite, Crnogorci Hrvatima uvalili ilegalnu zgradu za rad i djelovanje veleposlanstva. Stoga otužno djeluju objašnjenja tipa kako je Hrvatska vilu na periferiji Podgorice "unajmila tek privremeno", dok će se za trajni smještaj veleposlanstva kupiti ili izgraditi novi objekt.
 
Tako se Hrvatska potpuno nepotrebno našla u unutarcrnogorskom političkom prepucavanju koje se moglo izbjeći. Naime, o zgradi koju Podgoričani nazivaju "palačom pravde" od prošle se jeseni vode polemike, nakon što je tamošnji nezavisni tjednik Monitor dokumentirano razjasnio preizgrađenost Vukčevićeva objekta. Nakon toga, organizacija Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) u više je navrata postavila pitanje o legalnosti gradnje te "kućice".
 
Slučaj se, dakle, vuče najmanje četiri mjeseca, pa je pravo pitanje što su kroz to proteklo vrijeme radili u Ministarstvu vanjskih poslova u Zagrebu i u Konzulatu RH u Kotoru, i kako im je promaklo mnoštvo javno objavljenih i lako provjerljivih relevantnih informacija o Vukčevićevoj kući prije zaključivanja ugovora o njezinom rentiranju za potrebe veleposlanstva.
 
L. BRAILO