Jedina je stvarna novost parlamentarnih izbora u Srbiji. Dobro, ima tu još toga, prvenstveno to da je Demokratska stranka Borisa Tadića udvostručila broj glasova, a to je u Bruxellesu i Washingtonu glavni metar kojim mjere koliko je Srbija ispuzla iz crne rupe devedesetih.

Ali, ako na šahovskoj ploči postrojite s jedne strane figure iz ultranacionalističkog, a s druge iz demokratskog bloka, taj metar malo vrijedi. Crne figure (Šešeljevi radikali) dobile su otprilike 1,4 milijuna glasova, bijele (demokrati) 2,5 milijuna, a to je gotovo u dlaku isto kao na posljednjim izborima 2003.
 
Eto, u tom svjetlu je prelazak izbornog praga i ulazak u parlament koalicije Čede Jovanovića ona jedina crtica za koju se pomaknuo sat u Srbiji. Istina, ta crtica, ko' svaka crtica, ne može bogzna koliko, ni pomicati planine, ni isušivati mora. Jovanovićeva koalicija je previše mala i previše ultimativnih stavova da bi postojali ozbiljni izgledi da uđe u novu vladu, ali ne izgleda da je njemu to sada i važno.
 
On, koji je uhapsio Miloševića, ili je malone tako bilo, očito voli drugovati i s malo kosmatijim i zubatijim demonima od demona vlasti, i sada ga zabavlja privlačiti munje time što će postavljati pitanja na koja većinska Srbija još nije spremna (priznanje srpskih zločina bez vađenja na zločine drugih, bezodvlačno hapšenje Mladića, osamostaljenje Kosova...).
 
Istina, pri tome mu jezik ponekad postane dulji od kravljeg repa, pa je u jednom izbornom sloganu njegove stranke Srđan Šaper, nekada u "Idolima" a sada u Tadićevom taboru, nazvan Kopiclom, po umobolnom pervetitu kojeg je igrao u filmu "Davitelj protiv davitelja" (srećom, ubrzo povučeno iz kampanje). Ali, njega žežu daleko, daleko više, nazivajući ga narkomanom, mračnjakom koji češće navlači čarape na glavu nego na noge, a tu je, na kraju krajeva, i onaj eksploziv podmetnut pod njegov džip.
 
Ukratko, prvorođenac nove Srbije rađa se, malone isusovski (dobro, dobro, ne bogohulimo, to je više metaforički), u smradu štale, ali to, da ne bude zabune, nije vonj karakterističan samo za ovu zemlju. Cijelim tranzicijskim sektorom EX-YU pirka južina istog ili tek nešto manje gnjilog mirisa, ali zato burevjesnika tipa Čede Jovanovića nigdje drugdje nema. I, ovo je valjda prvi primjer kada bi bivše bratske republike morale sa zavišću gledati prema Srbiji.
 
Ali, Hrvatska još nije psihološki spremna priznati da iz Srbije može doći nešto dobro, pa kada je neku večer Mirjana Hrga odlučila da komentar srbijanskih izbora prepusti ni manje ni više nego četničkom trubaduru Bori Čorbi, lijepo se vidjelo koliko su još prokleto blizu devedesete. Godine kada je svaka nacionalistička i šovinistička ludost u Beogradu grijala srca u jedva išta boljem Zagrebu, jer ništa se tako kraljevski ne hrani kao ludost ludošću.
 
Srećom, današnja hrvatska politika ne hrgoškrguće više po Borinim postroj'ste, postroj'ste notama. Ali još, bome, ni po Jovanovićevim, nego je tu negdje – između Čorbe i Čede.

Marinko ČULIĆ