Redovito čitam Vaš i naš tjednik na internetu, koji mi dođe nešto kao tračak zdravog razuma u sivilu naše svakodnevice, posebice one medijske.

Ovih smo dana svjedoci nevjerojatne obmane građana ove zemlje od strane glasnogovornika vlade Ratka Mačeka, odnosno njegovog šefa Ive Sanadera. I proteklih mjeseci pa i godina mogli smo se uvjeriti u njihove sposobnosti "spinanja" no ovo što se događa oko priče s kolekcijom satova, do koje se kao došlo poduzetničkom aktivnošću Sanadera, kao i s pokušajima proguravanja tzv. hitnog rukometnog zakona te Kirinove izjave o "novinarima sumnjive prošlosti koji ne vole Hrvatsku" prelilo je čašu. Sramota je da jedan premijer, preko svojega glasnogovornika uporno širi laži i blati sve one koji mu pokušavaju oponirati, a usput taj mačkić blati svoje dojučerašnje kolege novinare da oni "žele uravnilovku, povratak u socijalizam" i drugim bedastoćama.
 
Ima li granica toj gluposti, bahatosti i bezobrazluku? Postoji li u ovoj zemlji i za dužnosnike odgovornost javne riječi, pogotovo prema građanima? Zar smo svi mi koze ili magarci?
 
Molim Vas da u jednom broju Ferala pokušate napraviti dossier o vladinim medijskim ispadima, odnosno o lažima i objedama koje njen glasnogovornik, po nalogu svojeg šefa, širi medijskim prostorom. Još jedna, ne manje važna stvar - iako ste u Feralu već pisali o dnevniku Vjesnik, problemi kojega svako malo izbiju u javnost ali se njima nitko
ozbiljnije ne bavi, bilo bi dobro kad biste u tom nekom budućem prikazu vladinih medijskih izljeva prikazali i stanje u Vjesniku...
 
Hvala Vam na čitanju, sa štovanjem...
 
Smrt fašizmu, Feral narodu!

-- Sandro Novosel

POSTUPCI KOJI UBIJAJU
25. siječnja, 2007.

Kao ženu veoma me je pogodio sadržaj članka "Boli li vas silovanje". Boli me svako nasilje bez obzira gdje i na kome ono bilo izvršeno. Međutim, iskreno, začuđujuće je da država Hrvatska koja želi ući u EU, koja sebe naziva uređenom demokratskom zemljom, vrši pravni mobbing nad stradalnikom, žrtvom poremećene ljudske svesti koja se nije prezala da ovakav gnusni čin izvrši i da ubija i siluje pred djecom. Zar je, zaista, potrebno petnaest godina da se okonča ono što zaista nije sporno i za što postoji i priznanje počinioca, da ta žena-majka, napokon bude obeštećena za užas koji je preživjela i sa kojim mora da živi cijeli život. Kako je tako efikasno reagirao pravni sistem države Hrvatske kada su u pitanju, smanjenje kazni, za počinioce ovakvih nedjela. Zar zakon nije jednak za sve. Očigledno da nije i veoma sam razočarana ovakvim postupcima koji ponovnu ubijaju.

-- B. Brkljač

PREMIJEROV RUKAV
25. siječnja, 2007.

Ne bi trebalo gubiti vrijeme oko spomenika Tuđmanu iz prostog razloga što su isti toliko vidljivi u svakodnevnom životu u Hrvatskoj, tako da jedan manje ili više ne mijenja ništa. Dovoljno je da sadašnji premijer samo malo više zasuče rukav na onoj ruci na kojoj nosi svoj zlatni "pokazatelj" novog i boljeg vremena i tko se ne bi sjetio dragog nam pokojnika, jer dotični "nositelj" spomenutog "pokazatelja" je proizvod iz kućne radinosti dragog nam pokojnika. Ostale njegove razno razne proizvode kao što su kriminal, mito i korupcija u najvišim vrhovima zakonodavne i izvršne vlasti ne treba ni spominjati jer su ih mnogi nažalost osjetili na svojoj koži.
 
P.S. Divim se vašim novinarima na hrabrosti i upornosti jer tako otvoreno pisati o čemu vi pišete je zaista hrabrost. Čitam vas rado i redovito.
 
Lijep pozdrav

-- Ivan Majić, Zürich