RADE JARAK: "ENCIKLOPEDIJA OČAJA", FRAKTURA, ZAGREB, 2006.

INTIMNE KATASTROFE

"Enciklopedija očaja" dobra je i zanimljiva, ali ne i jako dobra knjiga. U svakom slučaju, Jarkov literarni fitnes dobrodošao je antipod diskursu o stanju nacije kao apsolutnom generacijskom književnom imperativu. Jarak je pisac originalnih zamisli, ambiciozan na stilističkoj razini. Njegova tvrdoglava, usamljena pozicija, definitivno je dragocjena na domaćoj literarnoj sceni. Odlučan je u tome da se ne prilagođava trenutnim modama, smatrajući ih provincijalnim fenomenom

Naslov nove knjige Rade Jarka asocira na slavnu "Enciklopediju mrtvih" Danila Kiša, ili, u okviru Jarkove generacije, na kultnu "Enciklopediju ništavila" Stanka Andrića. Odmah smo na tragu autorove sklonosti posuđivanju motiva ili čitavih predložaka drugih pisaca, ponekad i bez jasne namjere koju bi se moglo racionalno obrazložiti, samo iz simpatije, zato što mu se neka priča ili, kao u ovom slučaju, samo naslov, jako sviđa. Jarak je jedan od rijetkih pisaca kod nas u generaciji rođenih poslije 1960., koji pisca u suštini smatra čitateljem, koji je vjeran borgesovskoj ideji bitne povezanosti čitanja i pisanja.

"Enciklopedija očaja", zapravo, je enciklopedija intimnih katastrofa. Podnaslovom određena kao "triptih o nestajanju", knjiga obuhvaća tri kratka romana. "Rekvijem za Kataloniju" govori o mladom novinaru zanesenom revolucionarnim, anarhističkim idealima, ali i silno intenzivnom no nikada realiziranom erotskom žudnjom; i o neugodnom prizemljenju koje će doživjeti. U romanu "Neočekivano Venecija" glavni protagonist i pripovjedač, osoba neodređenog identiteta, upušta se u također neodređenu, nepotpunu, donekle lažnu erotsku vezu koja će ga odvesti u stravičnu prazninu. "Johnny K." govori o erotskoj privlačnosti koja je bila okidačem za potpuni rasap ličnosti, gubitak svih uporišta koja obično nazivamo osobnim identitetom.
 
"Rekvijem za Kataloniju" roman je situiran u doba Španjolskog građanskog rata. Jarak doista spretno i virtuozno razvija dvije teme koje obilježuju mladost Erica Sinclaira, novinara britanskog Tribunea: oduševljenje političkim idealima u koje će se ubrzo gorko razočarati, i njegov ljubavni život, u kojem erotska maštanja o talijanskom vojniku Marcu zasjenjuju zbiljsku vezu s Engleskinjom Ednom, novinarkom Independenta. Roman je ispripovijedan iz perspektive Erica Sinclaira kojeg mladenačko oduševljenje političkom borbom zaokuplja više nego očaravajuća novinarka koju je netom upoznao. Ali vojnik Marco, koncentrirano predan ratnim zadacima, za Erica je utjelovljenje novog svijeta; pojavila se dakle osoba koja zaokuplja i Ericov duh, i njegovu maštu, i njegova čula. No, ćudljiva ratna zbilja odvodi Marca na jednu, Ednu na drugu, a Erica, koji odbacuje novinarstvo i odlučuje se aktivno uključiti u borbu, na treću stranu.
 
Triptih o nestajanju
 
Teško ranjen; Eric se posvećuje introspekciji i kontemplaciji, te gubi zanos za revolucionarne ideje, a tome pogoduju i zapanjujuće vijesti iz Barcelone o uličnom ratu između socijalista i anarhista. Mala trockistička stranka kojoj Eric pripada je žrtvovana, stavljena izvan zakona, i Eric, pronašavši ponovno Ednu, bježi iz zemlje. Kloparanje vlaka, koje je opsesivan motiv ovog triptiha o nestajanju, obilježit će Ericov bijeg od vlastite prošlosti. O Marcovoj sudbini nitko ne zna ništa. Stvari su vrlo zanimljivo postavljene, ljubavni trokut je više nego intrigantan, ali završetak koji koketira sa sferom duhovnosti pomalo je razočaravajući. Jarak je zanimljivo razvijao priču, ali u jednom trenutku kao da nije znao što bi dalje s njom, i posegnuo je za otrcanim motivom, bezbroj puta u literaturi iskorištenim susretom s vragom, koji na koncu, a što bi drugo, nestaje u vrtlogu pijavice.
 
Za razliku od Erica Sinclaira, koji je utjelovljenje mladenačkih zanosa i nemira, pripovjedač drugog romana je ponovno mlada osoba no koja trezveno i kritički promatra svijet. U takvu poziciju uvodi nas na samom početku romana, odmah priznajući da ne voli Veneciju, i da emocije smatra nejasnima i maglovitima. Čitatelj će primijetiti da Jarak ovdje umeće fragmente vlastite biografije; protagonist je odrastao u Dubrovniku, studirao je slikarstvo, ali na koncu počeo pisati. No pri kraju romana doznat ćemo da je pripovjedaču ime Igor Soldatić. Pisac nam je dao do znanja da se autobiografskim diskursom tek – poigrao. Igor je smušen i izgubljen tip, počinje pisati, ali mu nekompetentna književna kritika uspije ogaditi pisanje. Započinje vezu sa Šveđankom Shillom, koja u naše krajeve stiže u vrijeme rata devedesetih kao dužnosnica jedne od međunarodnih organizacija.
 
Potraga za uporištem u drugoj osobi pokaže se uzaludnom, nemogućom, ali veza po nekoj inerciji traje. Realistično pripovijedanje spaja se sa zlokobnom atmosferom; atmosfera strave i užasa pri kraju romana obilježuje zagonetan završetak. Čini mi se da je ovdje Jarak pribjegao svojoj već iskušanoj proznoj formuli, nekako bez prave svrhe. Roman se doima nedorečenim.
 
Izgubljen u labirintu
 
I dok Europljani Eric Sinclair i Igor Soldatić putujući vlakovima doživljuju presudne trenutke svojih života, Johnny K., junak trećeg romana, živi u New Yorku, obožava svoj automobil. Toliko voli voziti da čak povremeno posjećuje svojeg čangrizavog, slijepog oca koji živi u provinciji.
 
Johnny ima fenomenalan posao – slavni je književni kritičar New York Tribunea. Svake nedjelje njegove kritike čita nekoliko stotina tisuća ljudi. Kako piše Jarak, Johnnyjev je posao "shvatiti tuđe nebuloze, unutarnja previranja i slične stvari", što je doista jedna od duhovitijih definicija žanra književne kritike. Uživa u svom poslu, i neovisnosti koju mu on omogućuje, sve dok u njegov život iznenada ne uđe Donna Rabbit, supruga njegovog nekadašnjeg školskog kolege, patološki nekomunikativnog, tajanstvenog, melankoličnog Bena Ricea. Donna ga poziva da o Benovoj neočekivanoj književnoj ostavštini razgovaraju u njezinom domu, ali Johnny se svaki put izgubi u labirintu uličica koje vode do njezine kuće.
 
Bezazlena priča polako se pretvara u nešto "nedefinirano i potpuno neizvjesno". Donna ga strašno privlači, premda je odnos s njom teško moguć. Sve u vezi nje vrlo je tajanstveno. Istodobno, počinje osjećati zamor, više mu se ne pišu kritike, upada u ozbiljnu krizu. Benovi tekstovi i Donna totalno ruše njegov intelektualni nastup, kritički pogled na svijet. Obuzima ga očaj. Sve se dalje odvija vrlo austerovski – slijedi niz čudnih snova, čudnih odluka, neobičnih podudarnosti s Benovim tekstovima. I na kraju, nakon što je u nerazjašnjenim okolnostima ostao bez svojeg jaguara, Johnny se popne u vlak.
 
Taj treći roman doista podsjeća na svoj predložak – Jarak navodi da ga je na pisanje potaknula pripovijest Paula Austera. Obrade posuđenih priča doista su originalna Jarkova zamisao. Kao autor školovan u jednoj drugoj umjetnosti, slikarstvu, gradi jedan pristup koji je u književnosti neočekivan. Pri tome ne smeta to što Jarak nije sklon osporavanju, nego ga više zanima ono što u predlošku doživljuje kao blisko i inspirativno. "Johnny K." čini mi se najzabavnijim i najsuvislijim romanom u ovoj trilogiji. Inače ne dijelim prošireno mišljenje da su obrade preuzetih fabula manje vrijedan dio Jarkova opusa. Osobno mi je i njegov prvijenac "Kiša", inspiriran jednom García Márquezovom pričom, vrlo draga knjiga.
 
Zapostavljene teme
 
Jarak dobro piše, sjajno umije dočarati atmosferu, uživa u literarnoj igri koja zna biti svrha samoj sebi. Iz čistog ludizma, ideje djela kao u sebi zaokruženog univerzuma, Sinclair radi u londonskom, a Johnny u newyorškom Tribuneu. Shilla je ime švedske politologinje u romanu "Neočekivano Venecija", ali Shilla je i ime tajnice u Johnnyjevoj redakciji. Čitatelja ti detalji mogu zabavljati, premda Jarak nema baš smisla za humor koji bi u takvom tipu proze bio dobrodošao.
 
U nastojanju oko besprijekorne izvedbe, tema u Jarkovoj prozi ostaje kadikad zapostavljena, nedovoljno artikulirana. Zato u Jarkovoj prozi zna biti nelogičnosti, zato se njegova proza kadikad doima kao vježba iz pisanja. U "Malom traktatu o krimiću", objavljenom u "Knjigomatu", virtualnom časopisu za književnost kojemu je Jarak jedan od urednika, Jarak objašnjava da najviše cijeni prozu koja ne ulazi u temu do kraja, koja ostavlja nešto neizrečeno i zagonetno. U načelu se slažem s tom ocjenom, ali u Jarkovoj prozi kadikad mi se čini da je nestrpljivo odustao od artikuliranja teme, i previše se usredotočio isključivo na ljepotu izričaja.
 
"Enciklopedija očaja" dobra je i zanimljiva, ali ne i jako dobra knjiga. U svakom slučaju, Jarkov literarni fitnes dobrodošao je antipod diskursu o stanju nacije kao apsolutnom generacijskom književnom imperativu. Jarak je pisac originalnih zamisli, ambiciozan na stilističkoj razini. Njegova tvrdoglava, usamljena pozicija, definitivno je dragocjena na domaćoj literarnoj sceni. Odlučan je u tome da se ne prilagođava trenutnim modama, smatrajući ih provincijalnim fenomenom, uvjeren da mode na svjetskoj književnoj sceni danas zapravo ne postoje, da umjesto njih postoje samo pojedinci i njihovi uvjerljivi ili manje uvjerljivi svjetovi.

Gordana CRNKOVIĆ

12 POLICA

LEWIS WOLPERT: "SIX IMPOSSIBLE THINGS BEFORE BREAKFAST: THE EVOLUTIONARY ORIGINS OF BELIEF", W. W. NORTON, 2007.

Zašto izbjegavamo hodati ispod ljestvi ili razbijenoga prozora? Zašto mnogi ljudi vjeruju da je bolest povezana s lošim ponašanjem oboljele osobe? Lewis Wolpert, autor ove zabavne i provokativne studije i profesor biologije, pokušava dati odgovore na navedena i slična pitanja o prirodi vjerovanja.

On dokazuje da naša vjerovanja – bilo svakodnevna ili religijska – nude fundamentalna objašnjenja o uzrocima i efektima pojedinih događanja. Wolpert također diskutira i tome kako abnormalnosti mozga, hipnotičke i psihodelične droge mogu odvesti u pogrešna vjerovanja, te napominje da se i religijska vjerovanja mogu katkada podvesti pod tu kategoriju…

MARC FISHER: "SOMETHING IN THE AIR: RADIO, ROCK, AND THE REVOLUTION THAT SHAPED A GENERATION", RANDOM HOUSE, 2006.

Marc Fisher, kolumnist Washington Posta, u svojoj iznimno dobro napisanoj i istraživački utemeljenoj povijesti radija, tvrdi da je upravo taj medij – radio, posebice njegove rock-emisije iz 50-ih, odigrao središnju ulogu u nastanku američke popularne kulture.

Riječ je o "soundtracku američkog života", kao i o "rađaonici kontrakulture", veli Fisher, navodeći da su vrlo važne uloge u cijeloj toj radio-priči odigrali ljudi-vizionari poput marketinškog genija Todda Storza ili radio umjetnika Cousina Bruciea i Jeana Shepherda. Ukratko, Fisher nudi više, kako veli neki kritičari, od običnog nostalgičnog pogleda unatrag na nešto što smo izgubili...

ERIC BURNS: "THE SMOKE OF THE GODS, A SOCIAL HISTORY OF TOBACCO", TEMPLE UNIVERSITY PRESS, 2006.

"Čovjek je jedina životinja koja dim u svoje tijelo uvlači za zadovoljstvo, iz čistog užitka", piše novinar Eric Burns u svojoj knjizi "Dim bogova - društvena povijest duhana". Tijekom 500 i nešto godina, duhan je putovao nekim neravnim i tvrdim putevima; Burns tu vožnju čini vrlo zabavnom i brzom, dobro i zanimljivo ispričanim pričama. Ubrzo nakon što je doplovio do Amerika i iskrcao se, 12. listopada 1492. godine, na jednom od otoka u Bahamskom arhipelagu, Kristofor Kolumbo primio je dar od domorodaca – svežanj suhih listova. Nije znao što činiti s njim, ali je zapisao: "Sigurno znači nešto veliko i važno ovim ljudima." Za drevne, pak, Maja Indijance, piše Burns, pušenje je imalo duboko religiozno značenje, a bilo je smatrano i korisnim, blagotvornim za zdravlje, liječilo je, po njihovom vjerovanju, mnoge boljke, od ujeda zmije do – astme!

D. V.

ROMAN TATJANE GROMAČE U ELEKTRONIČKOM IZDANJU

"CRNAC" KAO ZVUČNA KNJIGA

Zvučne knjige su u svijetu odavno pronašle svoju slušateljsku publiku, dok se u nas ta vrsta izdavaštva nije makla puno dalje od pionirskih i svake hvale vrijednih CD-romova Naklade Bulaja s izborom djela iz hrvatske književne baštine. Tim prije treba pozdraviti upravo pokrenutu ediciju splitskog Multimedijalnog kulturnog centra pod naslovom "Suvremena djela hrvatske proze za osobe s oštećenjima vida i osobe s poteškoćama u čitanju" u kojoj je kao prvi CD u MP3 formatu snimljen roman "Crnac" Tatjane Gromače. Autorica sama čita svoj roman, koji je u knjižnom obliku objavljen 2004. u izdanju zagrebačkog Durieuxa, a u međuvremenu je preveden i na poljski i slovenski jezik. Glazbeni prilog Gromačinom 135-minutnom čitanju dao je Mladen Đikić, koji je ujedno i producent ovog izdanja, a CD je likovno opremila Sandra Mateljan. Sve važnije informacije o "Crncu" na ovitku su otisnute i Braillevim pismom. Izdanje je besplatno distribuirano na adrese županijskih i gradskih udruga, Hrvatske knjižnice za slijepe, kao i specijaliziranih obrazovnih i zdravstvenih ustanova koje skrbe o osobama s problemima vida i osobama s poteškoćama u čitanju. Ukoliko želite čuti kako Tatjana Gromača interpretira svoju prozu, možete se obratiti splitskom MKC-u (www.mkcsplit.hr). Kada stavite disk u MP3 player, čeka vas audio-literarni užitak u jednom od najboljih djela suvremene hrvatske proze. Iz zvučnika čujete glas Tatjane Gromače: "Kuća u kojoj smo živjeli bila je drvena. Sa strane je imala drvene stepenice, a odostraga, na leđima, visila joj je kockasta izbočina. Izbočina je izgledala kao kabine za presvlačenje na plažama..."

P. L.

NOVI BROJ KNJIŽEVNOG ČASOPISA "FANTOM SLOBODE"

KOMUNIKATIVNO I OTVORENO

U "Fantomu slobode" najčešće, pa i ovoga puta, možemo pročitati kraće proze, poeziju, putopise, blogove, eseje, autora iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, filozofsko-dnevničke zapise nobelovca Imre Kertesza i pripovijetku Witolda Gombrovicza

Književni časopis Fantom slobode u izdanju zagrebačkog Durieuxa i dubrovačke Art radionice Lazareti, pod glavnom uredničkom "palicom" Feralovog novinara Igora Lasića, uspijeva održati redovan ritam izlaženja, ali i potvrditi suvislost i smisao svog tiskanja koji, eto, nije samo u trošenju proračunskog novca za kulturu. U kontinuitetu koji je već sam po sebi, za ovdašnje prilike, pohvalan, iskristaliziran je i profil ovog književnog časopisa, koji uistinu inzistira na suvremenoj (domaćoj) književnoj proizvodnji, s osobitim naglaskom na nove, "mlade", "poluafirmirane" ili "afirmirane" glasove iz kulturne i jezične regije.

Tako u Fantomu slobode najčešće, pa i ovoga puta, možemo pročitati kraće proze, poeziju, putopise, blogove, eseje, autora iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije (ovoga puta to su: Zoran Pongrašić, Peđa Kojović, Mića Vujičić, Ahmed Burić, Semezdin Mehmedinović; Siniša Kasumović, Tomislav Čadež, Faruk Šehić, Bojan Gagić, Nenad Popović, Muharem Bazdulj, Predrag Lucić, Balša Brković...). U tom impresivnom nizu muških autora pojavljuje se i jedno žensko ime, radi se o generacijski bliskoj, cijenjenoj švedskoj autorici, Leni Andersson i prijevodu ulomka njenog romana "Patkovgrad". Također, ovaj broj Fantoma i ovoga puta donosi još interesantnih prijevoda velikih imena svjetske literature, filozofsko-dnevničke zapise nobelovca Imre Kertesza i pripovijetku Witolda Gombrovicza. U rubrici "Crna kronika" može se pročitati poglavlje iz knjige "Svjedoci rata; Život djece pod nacističkom vlašću", a u posljednjem "separatu" Fantoma slobode koji je obično rezerviran za suvremene umjetničke izričaje upoznajemo se (kroz sliku i tekst) s retoričkim figurama tijela umjetnika Zlatka Kopljara, od kojih jedna ukrašava i naslovnicu ovoga broja.
 
I na kraju, nakon pročitanog ovog izuzetno komunikativnog i otvorenog časopisa čija je tendencija probiti se do konzumenata kojima čitanje i praćenje književnosti možda i nije na prvome mjestu, nameću se dva pitanja – zašto je ovaj časopis tako nepristupačan po svojoj cijeni (120 kuna), i zašto ga se može (kupiti, otuđiti) samo u nekim (rijetkim) knjižarama?
 
T. G.

"RADIOFREKVENCIJSKI SPEKTAR KAO JAVNO DOBRO" TEMA JE TREĆEG FESTIVALA SLOBODNIH KULTURA

OSLOBODIMO VALOVE!

Predavanja, izložba, projekcije i radionice u Multimedijalnom centru Studentskog centra prikazat će različite primjere osvajanja radiofrekvencijskog spektra za građansko korištenje, primjere kao što su amaterski radio, piratski radio, "uradi sam" televizija i bežične mreže

Godine 1926. Bertolt Brecht je zabilježio: "Radio je jednosmjeran, a trebao bi biti dvosmjeran: valja ga preobraziti iz distribucijskog u komunikacijski aparat." Godine su prošle, na "kutiju koja svira i govori", kao uostalom i na cjelokupnu medijsku produkciju, šapu su stavili država, zakonodavci i velike korporacije pa je istinska dvosmjernost javnog komuniciranja danas možda skromnija nego ikada. Kako se i osjetljivost prema pravima i slobodama u međuvremenu silno povećala, ona se u našim krajevima ovih dana uobličila u civilnu akciju pod nazivom "Sloboda stvaralaštvu!".

Naime, od 22. do 27. siječnja u Studentskom centru u Zagrebu održava se treći Festival slobodne kulture, znanosti i tehnologije u organizaciji Multimedijalnog instituta. Kako piše u programu, "tema ovogodišnjeg festivala su radiofrekvencijski spektar kao javno dobro, otvoreni komunikacijski standardi i građansko sudjelovanje u stvaranju medija". Predavanja, izložba, projekcije i radionice u MM centru Studentskog centra prikazat će različite primjere osvajanja radiofrekvencijskog spektra za građansko korištenje, primjere kao što su amaterski radio, piratski radio, "uradi sam" televizija i bežične mreže. Na koncertima u Močvari tokom dvije večeri nastupat će izvođači slobodne glazbe iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.
 
U jednoj od radionica tako će biti pokazano kako su berluskonijevskoj Italiji medijski aktivisti odlučili preosvojiti nezauzeti televizijski frekvencijski spektar i demokratizirati medijski krajolik. Upotrebom jeftine, dostupne i jednostavne tehnologije za "kućnu" produkciju i kratkodometno emitiranje televizijskog programa, oni su televizijski medij transformirali u participativni medij koji susjedi stvaraju za susjede. Trodnevna radionica prenijet će i neka praktična znanja: kako sastaviti televizijski odašiljač kratkog dosega, kako pronaći raspoloživu frekvenciju i kako organizirati televizijski studio.
 
Nastupit će Yochai Benkler, profesor prava na sveučilištu Yale, autor kapitalne knjige "Bogatstvo mreža: Kako društvena proizvodnja transformira tržišta i slobodu", od domaćih "pirata" govorit će Petar Miličić, između ostalog poznat i kao osnivač radioamaterskog sustava veza u kriznim situacijama, a moći će se pogledati i nekoliko krajnje zanimljivih dokumentaraca. Uz film Krste Papića "Nek se čuje i naš glas" iz 1971. moći će se vidjeti i "Free Media Brazil", kao i "Radio Alice - Alica je u raju", film o proslavljenom bolonjskom slobodnom radiju iz kojeg je potekla prva talijanska "piratska" televizijska stanica Orfeo TV. "Poruka našeg festivala", kaže jedan od organizatora Tomislav Medak, "jest da se naše društvo treba vratiti na to političko pitanje tko ima pravo emitirati te da u međuvremenu regulator treba proširiti nelicencirani dio spektra na tehnološki kvalitetnije iskoristive pojase i vratiti kvote za neprofitne elektroničke medije". Dakle: Oslobodimo valove!
 
Bojan MUNJIN

PRVO GOSTOVANJE JUGOSLOVENSKOG DRAMSKOG POZORIŠTA U SAMOSTALNOJ HRVATSKOJ

PRVORAZREDNI ESTETSKI DOŽIVLJAJ

Izvan svake politikantske šminke i međunacionalnog udvaranja, Jugoslovensko dramsko pozorište dolazi u Zagreb (25.-27. siječnja) s kreditom kvalitete, na poziv Zagrebačkog kazališta mladih u sklopu ciklusa evropskog kazališta koje ZKM njeguje već više godina

Prvi put nakon šesnaest godina Jugoslovensko dramsko pozorište gostuje u Zagrebu! Posljednji put gostovali su na Eurokazu 1990. s predstavom "Dozivanje ptica" u režiji Harisa Pašovića, s Mikijem Manojlovićem i Mirjanom Karanović u glavnim ulogama... U međuvremenu se dogodila serija malih balkanskih ratova, razmjena umjetnosti svih ovih godina u radijusu od četristo kilometara postala je nedostižna avantura, a slavni glumci ovog kazališta preselili su se tek u sjećanje (nekih) ljubitelja teatra s ove strane granice. S obzirom da je JDP na svom respektabilnom repertoaru oduvijek njegovao aktualne teme i ozbiljne probleme, a u Srbiji ih u posljednjih šesnaest godina nije nedostajalo, danas on dolazi u Zagreb s tri odlične predstave ("Skakavci" u režiji Dejana Mijača, "Šine" Slobodana Unkovskog i "Hadersfild" u režiji Alex Chisholm) kojima je osjećanje vremena otprilike isto. Stvarnost u njima funkcionira kao nepodnošljiva melasa rezignacije, očaja i nasilja. Za takvo osjećanje u prvom su redu zaslužni mladi pisci postratne generacije, Biljana Srbljanović ("Skakavci"), Milena Marković ("Šine") i Uglješa Šajtinac ("Hadersfild") koji su se doduše u Evropi nadobivali nagrada, ali ih kod kuće ne gledaju baš sa simpatijama.

Oni naime tu (srpsku) stvarnost, u kojoj se snalaze logikom grubosti i slučaja a ne prema zahtjevima vlastite mladosti, gledaju kao na nerazmrsivo klupko okrutnih događaja koje su kao nezasluženi dar dobili od generacije starijih. Bez obzira da li se radi o starenju i generacijskoj otuđenosti kao u "Skakavcima", o urbanom nasilju ("Šine"), ili o apatiji i otrovnom cinizmu tridesetgodišnjaka ("Hadersfild"), sve tri predstave, uz vrhunsku glumu i rafiniranu režiju, na bolan i iskreni način suočavaju gledaoca s prostorom i vremenom vlastita života. Izvan svake politikantske šminke i međunacionalnog udvaranja, Jugoslovensko dramsko pozorište dolazi u Zagreb (25.-27. siječnja) s kreditom kvalitete na poziv Zagrebačkog kazališta mladih u sklopu ciklusa evropskog kazališta koje ZKM njeguje već više godina, a publika će uz prvake ovog kazališta Radu Markovića, Voju Brajovića i Josifa Tatića moći vidjeti i odlične glumce srednje i mlađe generacije Borisa Isakovića, Svetozara Cvetkovića, Nikolu Đurička, Jasminu Avramović, Gorana Šušljika i druge te zaista nenadmašnog – Nebojšu Glogovca. Kada pogledamo sve tri predstave u paketu, riječ je o hrabrom intelektualnom angažmanu, estetski radi se o prvorazrednom kazališnom doživljaju.

Bojan MUNJIN

NAŠE GORE GITARIST SNIMIO SVOJU OBRADU ČUVENOG ALBUMA "THE BEATLESA"

DOBRO "DOBRO" NA ABBEY ROADU

Ploča se zove "Alone On Abbey Road", a autor je potpisan kao Billy Shears. Odvrtite stare filmove u glavi i sjetite se da je na legendarnom albumu The Beatlesa "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" pod imenom Billy Shears bio najavljen Ringo Starr, te da je istoimenu ulogu u kasnijoj ekranizaciji "Kluba usamljenih srca..." igrao Peter Frampton. Ovu ploču, međutim, nije snimio ni bubnjar velike liverpoolske četvorke, a Bogu hvala ni Peter Frampton...



So let me introduce to you
The one and only Billy Shears
And Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band...

Na adresi www.independentsaint.com, na koju ste upućeni za sve informacije o ovoj ploči, otkriva se da iza imena Billy Shears stoji naše gore list Damir Šodan, Feralovim čitateljima poznat kao pjesnik, dramski pisac, prevodilac i urednik Biblioteke Feral Tribune. Umjesto "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Banda", Abbey Roadom se prošetao one-man band Billy Shears, sastavljen dakle od Damira Šodana i njegove metal-body gitare. Na gitari čuvene marke Dobro ovaj je Splićanin privremeno nastanjen u Haagu odsvirao svoje obrade

pjesama s albuma The Beatlesa "Abbey Road", posvetivši ploču Raineru Ptaceku, gitarističkoj legendi koja je prerano napustila ovaj svijet, još u studenom 1997., a čiji je utjecaj na muzičare koji spajaju blues, folk, rock i country tradiciju sve veći i veći.

"Alone On Abbey Road" je dio interaktivnog muzičkog projekta "The Way Out", začetog u Nizozemskoj pod vodstvom Kim Burton, glazbenice poznate po radu s grupama Working Week i 3 Mustaphas 3, s brazilskim jazz-impresarijom Hermetom Pascoalom, sa somalskom divom Maryam Mursal, te još mnogim glasovitim muzičarima različitih žanrova i sa svih strana svijeta. Kim Burton je ujedno i poznata muzikologinja, koja se u posljednje vrijeme intenzivno bavi glazbenim naslijeđem Balkana.

P. L.

"RIMSKI EPIGRAMI" SINANA GUDŽEVIĆA OBJAVLJENI U ITALIJI

SVI EPIGRAMI VODE U RIM

"Rimski epigrami" Sinana Gudževića, izvorno objavljeni 2001. godine u Biblioteci Feral Tribune, nedavno su doživjeli i svoje talijansko izdanje. Knjigu je objavila Multimedia Edizioni iz Salerna, u sklopu projekta "Poesie come pane" što ga u salernitanskoj Kući poezije vode Raffaella Marzano i Sergo Iagulli. Gudževićevi "Epigrami" objavljeni su dvojezično, u izvorniku i talijanskom prijevodu Raffaelle Marzano i samoga autora, te s predgovorom Borisa A. Novaka.


U knjizi se nalaze i neki epigrami nastali nakon objavljivanja Feralova izdanja, među kojima je i ovaj pod naslovom "Šljiva":


- Koja li voćka je ovo? – Zar plavu ne poznaješ šljivu?

- Znam, no crvena je sva! – Da, jer zelena je još.

Knjiga je prošlog mjeseca predstavljena posjetiteljima Kuće poezije u Salernu, a promotor je bio Predrag Matvejević. Multimedia je do sada objavila knjige svjetski značajnih pjesnika i pjesnikinja poput Jacka Hirschmana, Janine Pommy Vega, Agnete Falk, Etel Adnan, Carlosa Nejara, priče Marija Benedettija... Posebnu pažnju urednici edicije posvećuju južnoslavenskom pjesništvu koje je u Multimediji zastupljeno librima Tomaža Šalamuna, Izeta Sarajlića, Ante Zemljara, Josipa Ostija i odnedavno Sinana Gudževića kojega Talijani smatraju jednim od najvažnijih prekojadranskih kulturnih mostova.

P. L.

GEORGE ADAMSKI: "TELEPATIJA", NAKLADA DAVORINA ADUMA, ŠIBENIK, 2006.

JEZIK SVEMIRA

"Čovjek mora naučiti ovladati svojim osjećajima, reakcijama svojih osjetila, svojim sebičnim željama; treba shvatiti da je jedno sa svim stvorenim. Čovjek mora shvatiti da su atomi koji titraju u njegovom sadašnjem tijelu bili upotrebljavani kroz stvaranja. Atomi sudjeluju u svakoj fazi stvaranja, od najniže forme koja se može zamisliti do ogromnih planetarnih tijela koja su stoljećima unazad bila apsorbirana u svemiru", piše, među inim stvarima, George Adamski (1891.-1965.) – jedan od najpoznatijih autora NLO-tematike, koji je zbog svojih zasluga pokopan potkraj J.F. Kennedyja na Arlingtonskom groblju – u svome djelu "Telepatija", prvi put tiskanom 1958. u SAD-u.

Telepatija - ta "prirođena sposobnost urođena svim oblicima života kako bi međusobno komunicirali" - nije, jasno je to valjda i mimo Adamskog, samo još jedan jezik u nizu; nju je besmisleno pokušati učiti poput učenja engleskog ili njemačkog jezika, jer je riječ, u velikoj mjeri, o upravljanju vlastitim egom, a da to zahtijeva krvavi mentalni rad i trud govori i činjenica da su neki stari mudraci od svojih učenika tražili čak pet godina apsolutne šutnje prije negoli bi s njima krenuli u avanturu primanja znanja na višem nivou nego što je to tračerska i "big-brother" svakodnevica.
 
"Pri razvijanju telepatije kao sredstva komunikacije treba znati da utisci putuju od uma do uma, te da udaljenost ne predstavlja nikakvu prepreku", piše Adamski, koju uporište za svoje prilično detaljno razrađene teze nalazi i u znanosti i u Bibliji, no ti "predznaci", ni jedan ni drugi, nisu presudni u ovoj cijeloj priči. Suština stvari odnosi se na čovjeka kao pojedinca, ali i društvenog bića, te nedjeljivog dijela svemira, koji danas, zatrovan nebrojanim "blagodatima" zapadne civilizacije, posjeduje – kako veli Adamski – "samo 0,01 posto mogućnosti za istraživanje univerzalnog znanja", pa je, stoga, ovu knjigu, možda i nažalost, ponajbolje smjestiti u - SF-područje.
 
D. VUKOREPA

________________________________