BOLIVIJA

NA RUBU SLOMA

Godinu dana nakon što je sa svojim Pokretom za socijalizam Evo Morales postao bolivijski predsjednik, njegovi planovi za uvođenje socijalizma u toj zemlji naišli su na toliko problema da se zemlja trenutno nalazi na rubu konflikta koji bi mogao rezultirati i njezinom dezintegracijom.

Pitanja oko kojih se već mjesecima sukobljavaju Moralesova vlada i predstavnici tradicionalnih industrijskih i poljoprivrednih elita iz istočnih dijelova zemlje svode se na predloženu zemljišnu reformu, ovlasti ustavne skupštine, te regionalnu autonomiju. Sva tri pitanja dotiču se, pak, nacionalizacije rudnika, uzgoja koke i distribucije plina i nafte, pri čemu su sve ove industrije koncentrirane upravo u istočnim regijama zemlje, pa zemljoposjednici i poduzetnici iz tih razvijenih krajeva ove promjene doživljavaju kao prijetnju njihovom opstanku.

Krajem prošle godine bolivijski je parlament glasao o zakonu o zemljišnoj reformi, prema kojemu država ima pravo prisvojiti i redistribuirati neproduktivna zemljišta, na što je opozicija reagirala sabotiranjem sjednice. Morales je, pak, pozvao na masovne proteste, te uz pomoć nekoliko konvertitskih opozicijskih senatora ipak progurao zakon. Uslijedili su štrajkovi diljem istoka zemlje, blokiranje cesta privatnim sigurnosnim snagama, pa i štrajk glađu delegata opozicijske stranke Unidad Nacional.

Morales također inzistira da ustavna skupština ima ovlasti temeljito redefinirati bolivijski ustav, a samim tim i državno ustrojstvo, među ostalim i ukinuti autonomiju koja je 2005. godine izglasana u četiri od devet bolivijskih regija – Beni, Pando, Santa Cruz i Tarija, koje se sve nalaze na razvijenom istoku. Krajem godine bilo je i nasilja u glavnom bolivijskom gradu La Pazu, te u regiji Santa Kruz, a predstavnici četiri spomenute regije vladi su dale ultimatum da će proglasiti autonomiju, ukoliko se ona ne oglasi na njihove zahtjeve. Morales je, pak, zaprijetio vojskom, a iako su se obje strane nakon toga pritajile, čini se da ni bolivijska vlada, niti pobunjenici sa istoka nisu spremni ni za kakve ustupke.

VELIKA BRITANIJA

VLADIN "ODJEL ZA SREĆU"

Britanska vlada osnovala je, očigledno u predizborne svrhe, novi tim, kolokvijalno nazvan "odjel za sreću", koji bi se trebao baviti proučavanjem svim faktora koji utječu na osjećaj sreće i zadovoljstva kod Britanaca. I vođa opozicijske Konzervativne stranke, David Cameron, također se u posljednje vrijeme više puta oglasio na ovu temu, rekavši da u današnje vrijeme više nego osobno bogatstvo, ljude usrećuju "kvalitetan brak, odnosi s obitelji, ugodan okoliš i ravnoteža između poslovnog i privatnog života", pokazavši time da je centralna tema britanskih političara postalo upravo emocionalno blagostanje britanskih građana.

Na to ih je potaknuo trend znanstvenog definiranja i mjerenja sreće, kao i nekoliko istraživanja na ovu temu. Prema nedavno uvriježenoj definiciji, sreća se u znanstvenim krugovima naziva "subjektivno blagostanje" ili SWB prema engleskoj kratici, a čini je kombinacija faktora kao što su osobni dohodak, zdravstveno stanje, okoliš, odnosi s članovima obitelji i prijateljima, obrazovanje, rekreacija i vjera. Ono što je političare potaklo da se pozabave ovim pitanjem spoznaja je da, za razliku od ranijih vremena, osobno bogatstvo više nije faktor presudan za osobnu sreću, te da već neko vrijeme nije zabilježen pozitivan trend u subjektivnom doživljaju osobnog zadovoljstva, unatoč tome što je većina ljudi danas bogatija, zdravija i ima dulje praznike nego što je to ranije bio slučaj.

To potvrđuju i istraživanja Ujedinjenih naroda, Europske Unije i magazina Economist, prema kojima u prvih pet najsretnijih zemalja u pravilu ulaze (bogate) zemlje kao što su Norveška, Island, Australija, Irska, Danska i Švicarska, ali i da su stanovnici triju najbogatijih europskih zemalja, Njemačke, Francuske i Velike Britanije, uglavnom "tugaljivi". Britanska istraživanja pokazuju, pak, da Britanci nisu ništa sretniji nego što su to bili prije 50 godina, dapače, iako su im se prosječni prihodi utrostručili. Primjerice, 1957. godine 52 posto ljudi izjasnilo se kao "vrlo sretno", dok takvih danas ima samo 36 posto. Četvero od petero ispitanih u istraživanju britanske vlade smatra i da bi osnovni cilj vlade trebao biti "veća sreća" stanovnika, a ne "veće bogatstvo".

U izvještaju koji je za vladu izradio profesor Paul Dolan s Kraljevskog koledža u Londonu, osim gore spomenutih, kao faktori koji utječu na dobro raspoloženje navode se i "usputne interakcije, poput razgovora sa susjedima", dok su samački život, bolest, zaduženost, nezaposlenost, briga za djecu ili roditelje i svakodnevno dugotrajno putovanje faktori koji uzrokuju nezadovoljstvo.

Kritičari, međutim, drže da su uzroci nezadovoljstva u zapadnim društvima prije svega sve veća očekivanja od sebe samih, pritisak okoline koja stalno podiže prag "uspjeha", te potreba za priznavanjem koje nije samo materijalno. No, na nijedan od ovih faktora, drže kritičari, ne mogu utjecati političari.

ORGANIZACIJA ZA EUROPSKU SIGURNOST I SURADNJU

"RUSIJA SVE SABOTIRA"

Belgijski ministar vanjskih poslova i šef Organizacije za europsku sigurnost i suradnju Karel De Gucht, čiji mandat upravo ističe, u intervjuu Radiju slobodna Europa optužio je Rusiju da sabotira sva nastojanja te organizacije za rješavanjem "zamrznutih konflikata" sa svojim susjedima.

Predsjednik OESS-a na odlasku tvrdi da je za njegova mandata upravo iznalaženje rješenja za secesionističke težnje u područjima kao što su Transdnjestr, Južna Osetija, Čečenija i druga, bilo prioritet te organizacije, ali da OESS nije uspio napraviti ništa po tom pitanju, zbog toga što upravo ruske vlasti potiču u ovim regijama separatizam, nakon kojeg bi trebalo uslijediti njihovo priključivanje Ruskoj Federaciji. U Južnoj Osetiji, primjerice, proveden je referendum na kojemu se većina stanovnika izjasnila za nezavisnost, koji, međutim, međunarodna zajednica ne priznaje, ali ga zato uvažava Rusija. Ona je, pak, još 2001. godine donijela ustavni zakon koji joj omogućava apsorbiranje ne samo drugih država, nego i njihovih dijelova, pa čak i onih s kojima nema fizičkih granica, poput Transdnjestra.

Prema tom zakonu, teritorijalno priključenje može se dogoditi tek nakon dogovora s vladom matične države kojoj pripada secesionističko područje, pa je tako ruski vrhovni sud, unatoč brojnim protivljenjima, donio odluku da se Južna Osetija ne može priključiti Rusiji jer na to ne pristaje vlade Gruzije.

De Gucht tvrdi i da je potencijalno najopasniji zamrznuti konflikt onaj u Nagorno-Karabaku, koji bi uskoro mogao eskalirati, a objasnio je i da OESS ne djeluje u Čečeniji još od izbora u toj regiji 1997. godine, također zato jer mu Putin to nije dozvolio, a sama organizacija "nema načina da Rusiju na to prisili".

Nakon referenduma u Transdnjestru i Južnoj Osetiji očekuje se da Rusija započne kampanju kako bi međunarodna zajednica priznala rezultate tih referenduma, a istovremeno će ohrabriti i ostale članice Zajednice nezavisnih država da učine to isto. Isto tako, politički vođe Transdnjestra, Južne Osetije i Abhazije već su, pod patronatom Rusije, oformili "savez nepriznatih država" i dogovorili zajedničku političku i vojnu suradnju.

UNHCR UPOZORAVA NA DRAMU U IRAKU

ALARMANTNI EGZODUS

Organizacija UN-a za pomoć izbjeglicama po prvi se puta, kada je u pitanju Irak, dramatičnim tonom obratila međunarodnoj javnosti, pozvavši zemlje da što hitnije sakupe 60 milijuna dolara. UNHCR je izvijestio da u Iraku trenutno ima 1,7 milijuna prognanika, te dva milijuna izbjeglica koji se nalaze u susjednim zemljama. Organizacija je predvidjela i da bi do kraja godine broj prognanika mogao narasti na 2,3 milijuna, dok se o procjenama u vezi egzodusa iz zemlje nije izjasnila. S obzirom da je prijeratna populacija Iraka prije rata iznosila 26 milijuna ljudi, broj prognanih i izbjeglih već je sada premašio 15 posto.

Jordanski list Jordan Times kritičan je prema zakašnjeloj reakciji UN-ove agencije, ali i objašnjava da je razlog zbog čega se o iračkim izbjeglicama tek sada, nakon gotovo četiri godine rata, ozbiljno progovorilo, taj da Iračani u pravilu nisu napuštali zemlju dok je trajala američko-saveznička ofenziva, već su mahom čekali daljnji razvoj događaja. Tijekom 2003. godine u izbjegličke kampove koje su međunarodne organizacije podigle u Amanu i Siriji došli su samo stranci koji su radili u Iraku, poput Egipćana, Sudanaca i Somalijaca, a i oni su vrlo brzo otišli dalje u svoje zemlje.

Masovni egzodus Iračana uslijedio je tak s početkom perioda bezakonja i bratoubilačkog nasilja, pa UNHCR procjenjuje da se u Jordanu sada nalazi oko 700.000 iračkih izbjeglica, u Siriji između pola i jednog milijuna, u Egiptu 80.000 i u Libanonu 40.000. Nepoznat broj Iračana otišao je u Ujedinjene Arapske Emirate, Tursku i Iran, a organizacija tvrdi da svakoga dana Irak napusti između dvije i tri tisuće ljudi. Za razliku od arapskih zemalja, Sjedinjene Američke Države, koje su i odgovorne za irački kaos, u ovoj su godini odlučile primiti samo 500 iračkih izbjeglica, kako piše jordanski list.

U Jordan i Aman otišli su uglavnom irački profesionalci i poslovni ljudi dobrog materijalnog stanja, i u tim zemljama uzrokovali porast cijena nekretnina, pa čak i hrane, no velika većina iračkih izbjeglica mahom su pripadnici srednje klase ili siromašniji, pa se brojka od 60 milijuna dolara kojima bi se trebale pokriti osnovne potrebe izbjeglica čini sve samo ne dostatnom.

UBOJSTVO UGLEDNOG NOVINARA U TURSKOJ

HODAJUĆA META

U centru Istanbula, pred uredom lista Agos, ubijen je Hrant Dink, tursko-armenski novinar i osnivač toga dvojezičnog tjednika. Dinkov grijeh, u očima turskih nacionalista, bio je taj što je kroz svoj novinarski i aktivistički rad nastojao utjecati na tursku javnost da konačno progovori o genocidu koji su otomanske vlasti provele nad stotinama tisuća Armenaca između 1915. i 1917. godine. Sam Dink, međutim, nije bio nikakav armenski nacionalist, već je, kako je i sam često govorio, prije svega želio komunicirati s Armencima, za koje je smatrao da su pod prevelikim utjecajem armenske dijaspore, a ona je, pak, "opsjednuta genocidom što je uslijedio s početkom Prvog svjetskog rata". Njegova želja bila je da u Turskoj postane moguće slobodno pisati i govoriti o onome što se dogodilo Armencima, ali i da i sami Armenci postanu "normalni, zdravi građani turske države", a upravo je ovakav antinacionalistički, mirotvorni angažman ono što, poznato je, najviše smeta fundamentalistima svih fela.

Hrant Dink rođen je 1954. godine u Mataliji u istočnoj Anadoliji, a kao dječak doselio je u Istanbul, gdje je kasnije studirao zoologiju i filozofiju. Problemu genocida nad Armencima posvetio se, kako je rekao, jer je "odmalena osjećao da svaka armenska obitelj u Turskoj ima intuiciju o nečemu što je prekinuto u prošlosti, gubitke koji sežu u vrijeme kada su preživjeli bili razasuti po cijelom svijetu". List Agos pokrenuo je 1996. godine, 2001. godine njegovo izlaženje privremeno je zabranjeno, a posljednjih nekoliko godina više se puta našao na sudu pod optužbom "omalovažavanja Turske" i "uvrede turskog identiteta". Sudilo mu se zbog govora na jednoj konferenciji o pravima manjina 2002., zbog članka o armenskoj dijaspori u Agosu za koji je osuđen na uvjetnu kaznu od šest mjeseci, te zbog intervjua Reutersu sredinom prošle godine, gdje je govorio o događajima 1915.

Sredinom 2004. pred UN-ovom Komisijom za ljudska prava i slobodu izražavanja prisutne je izvijestio o stanju individualnih sloboda u Turskoj, ali je kao pozitivnu ocijenio "tendenciju sve brojnijih turskih intelektualaca da se upoznaju s armenskom poviješću, problemima i kulturom, i o njima razgovaraju s armenskom zajednicom u Turskoj".

Nekoliko dana prije ubojstva istanbulska policija nije reagirala na njegovu zabrinutost zbog neuobičajeno velikog broja prijetećih telefonskih poziva i e-mailova, a nedavno uhapšeni tinejdžer mecima ga je, usred dana, izrešetao pred istanbulskih uredom Agosa. Turska vlada "u šoku i nevjerici" hitno je osudila ovo ubojstvo, no ta prozirna retorika malo koga može zavarati, s obzirom da su mu upravo državne institucije prilijepile etiketu najgoreg mogućeg izdajnika, i time ga pretvorile u hodajuću metu za svakakve ekstremiste.

AFRIKA

"CIVILNI" ATOMI

Prilikom nedavno održanog sastanka u Alžiru predstavnici čak 45 afričkih država potpisali su zajedničku izjavu u kojoj se zalažu za upotrebu nuklearne tehnologije u civilne svrhe. Na konferenciji o povezanosti nuklearne energije i održivog razvoja predstavnici zemalja zaključili su da će nuklearna tehnologija, poput nuklearnih elektrana, pomoći njihovim energetskim potrebama, dok će neke druge, poput radijacije, pomoći afričkom zdravstvu, poljoprivredi i zaštiti okoliša.

Nijedna afrička država nema nuklearno oružje, a alžirski ministar vanjskih poslova zaključno je izjavio da Afrika "ima pravo na sve beneficije koje donosi atomska energija, bez ikakvih prepreka i zadrški", no i da će se to događati "u okviru svih postojećih međunarodnih dogovora, uključujući i Sporazum o neširenju nuklearnog oružja".

Mohammed El-Baradei, direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju rekao je da će Agencija nastaviti tehničku suradnju sa afričkim državama, naročito na poljima upravljanja podzemnim vodama, poboljšanju usjeva, uništavanju nametnika, liječenju raka i prenosivih bolesti, kao i prehrani, industrijskoj produktivnosti i zaštiti okoliša. Na cijelom afričkom kontinentu postoje samo dvije nuklearne elektrane, obje u južnoafričkom gradu Cape Townu, dok su Alžir, Egipat, Nigerija i neke druge zemlje već izrazile interes za upotrebu nuklearne energije u svrhu proizvodnje struje i desalinizacije morske vode.

Isto tako, Namibija, inače četvrta država svijeta po proizvodnji urana, već je započela izgradnju nuklearnog postrojenja, budući da se ona energetski u potpunosti oslanja na južnoafričke hidroelektrane i njezine zastarjele dalekovode, zbog čega često dolazi do redukcija struje.

Tena ERCEG