Tako je žvajznuo brbljave Talijane da su završili u konopcima, ali da budemo iskreni, nekako nam ta efektna pobjeda nije najbolje sjela. U redu, aperkat zadan talijanskom predsjedniku Napolitanu sjeo je na pravo mjesto, i to priznajemo.

Jer, kada ovaj izjavi da su talijanski "mučenici" u fojbama pali kao žrtve slavenske "krvoločne mržnje" i čak "aneksionističkih težnji", onda to zbilja opasno miriše, kako je kontrirao Mesić, na rasizam, revanšizam i povijesni revizionizam. Ali, ima tu još nešto vrlo važno.
 
Kada Napolitano žali za žrtvama fojbi, ne pitajući se ima li među njima i fašista koji su prije toga još više i još gore okrvavili ruke, onda je to u dlaku isto kako se danas u Hrvatskoj dominantno doživljava i žrtve Bleiburga. Ni za njih se ne pita jesu li prije nego što su ubijeni, i sami napravili još gore i još teže zločine, a upravo tako je bilo.
 
Prije Bleiburga bio je Jasenovac i premda se bleiburški zločin ne može i ne smije(!) opravdavati jasenovačkim, tko može poreći neponovljivu misao jednog hrvatskog antifašističkog ratnika, danas povjesničara. A ta misao glasi da među jasenovačkim logorašima nije bilo baš nikoga tko je bio kriv za Bleiburg, ali je među bleiburškim žrtvama itekako bilo krivaca za Jasenovac.
 
Eto, sve je jasno, a kada se ovakav pristup primijeni na fojbe, ni tu ne bi smjelo biti muteži i nejasnoća. Ali, u sadašnjem talijansko-hrvatskom šaketanju malo tko na objema stranama brine o tim stvarima, svima je prešnije i važnije da se malo umile svojim neumrlim fašizmimima. Istinabog, Mesiću se ovo ne može zamjeriti, jer on na žrtve Bleiburga i Jasenovca gleda upravo na opisani način, tj. žali i jedne i druge, ali ih – ne izjednačava.
 
A to mu onda daje pravo da ne izjednačava ni žrtve u fojbama s žrtvama talijanskog fašizma, na Pagu ili na Molatu, da spomenemo samo neke. Ipak, i njemu je preletjela preko usta poneka suvišna i prejaka riječ, na što se onda Napolitano i ostrvio. Kao kada je fojbe nazvao "osvetom" (iako bi kao pravnik trebao znati da nju ne priznaje nijedno civilizirano pravo).
 
Ili, kada je sve Talijane koji su poslije rata morali napustiti Hrvatsku i Sloveniju nazvao "optantima", što je otprilike isto kao da se optantima nazove i sve Hrvate koji su devedesetih morali napustiti tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Šteta što se Mesić ovako popiknuo o vlastiti jezik, jer polazi od relativno čvrstih principa koje nije mijenjao.
 
Sasvim je drukčije s postkomunistom Napolitanom, čija je nekadašnja stranka dočekivala Talijane izbjegle i prognane sa slavenske strane Jadrana, a to se još dugo zadržalo, kao najgori izdajnički ološ, jedva išta bolji od fašista. Dakle, ono kako on danas o tome govori, po svemu je sudeći pranje nečiste savjesti prema tim svojim nesretnim sunarodnjacima.
 
A to je Mesiću očito promaklo. Da nije (gospodine Lončar, gdje ste?!), ne bi napravio korak-dva više nego što treba, i izbjegao bi da ga Napolitanova prljava voda pošprica.

Marinko ČULIĆ