"MONOGRAFIJA MILAN BERBUČ" POVJESNIČARKE UMJETNOSTI IVANKE REBERSKI (NAKLADA ART STUDIO AZINOVIĆ, ZAGREB, 2006.)

VIŠE JE MANJE

Tekst u monografiji sinteza je starog poznanstva autorice i slikara, a od novih otkrića monografkinje doznajemo tek da će o tom djelu konačno "prosuditi vrijeme"

Monografija o slikarskoj ličnosti i djelu Milana Berbuča (1920.–1995.) prava je kulturna svetkovina jer je umjetnikov lik, gotovo, izblijedio iz memorije, a njegov likovni opus tražio hitru kritičku potvrdu. Nameće se odmah pitanje – da li je netom izašla knjiga o tom slovenskom slikaru, koji je više povjerenja imao u hrvatsku umjetničku scenu i njoj doprinosio, na dvjestotinjak stranica unutar korica uopće mogla ozbiljno dug odužiti?

Prikaz svake knjige, posebno monografije, podrazumijeva obradu najmanje tri njezina sloja: autentičnost i ozbiljnost umjetničkog opusa, uvjerljivost monografa i ugled izdavača. Kod likovne monografije važna je uloga i grafičkog oblikovatelja knjige jer određuje njezinu privlačnost ili prosječnost. Berbučeva monografija je izgledom u dosluhu s njegovom slikom. Nenametljiva i skromna.
 
Berbučeva slika ne nudi onu vrstu posebnosti zbog koje bismo izdvojili to slikarstvo kao tipično. Njegovi se doživljaji ostvaruju u tematskom nizu od portreta, mrtve prirode, krajolika...; istraživao je formu i način plastičkog izraza. Stilski se kretao od poetika bliskih ekspresionizmu, pa i kubizmu, sažimajući predmetno na oblike, geometrizirane ritmove u boji. Dvije su slikarske faze naglašeno prisutne, figuracija i apstrakcija kao posljedica redukcije likovnog izraza. Neki radovi ishode iz istraživanja. Svakako tiho je to i čestito djelo bez naglašenih oscilacija pozitivne ili negativne datosti. A imao je Berbuč sjajnu edukaciju, od studiranja na ljubljanskom Arhitektonskom fakultetu kod velikog Plečnika, preko učenja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti uz same klasike (O. Mujadžić, K. Hegedušić, Lj. Babić, Z. Šulentić, A. Mezdjić, V. Becić, M. Tartaglia), gdje je diplomirao 1946. godine, do postdiplomskog u Ljubljani u klasi čuvenog slikara Gabrijela Stupice.
 
Ranih pedesetih godina 20. stoljeća predvodio je slovensku slikarsku avangardu (Skupina 53), živeći neko vrijeme u Amsterdamu bio je počašćen samostalnom izložbom organiziranom od Stadelijk Museuma, da bi trajno ostavši u Zagrebu (1956.–1995.) postao "ničiji". I na Berbučevo djelo bila je primjenjivana žalosna sintagma slovenskog slikara u Hrvatskoj i hrvatskog u Sloveniji.
 
Priliku da stručno situira Berbučevo djelo u vrijeme i prostor, u umjetnost, dobila je nekada izuzetno ozbiljna povjesničarka umjetnosti Ivanka Reberski, čije su knjige bile primjer istraživačkog i kritičkog pristupa (Anka Krizmanić, Ivo Režek, "Realizmi dvadesetih godina"…). Kako je još kolegica i najviše je surađivala sa slikarom, odabir je bio jedino logičan. No gospođa Reberski više nije ona ista, pa je tekst u monografiji sinteza starog poznanstva, a od novih otkrića monografkinje doznajemo tek da će o tom djelu konačno "prosuditi vrijeme". Svojim odlaskom u mirovinu povjesničarka umjetnosti naglo je živnula, disperzirala svoj stručni interes i, naravno, potvrdila da maksima "manje je više" ima i revers kako je - "više–manje".
 
Nakladnik monografije je Art Studio Azinović, provjereni poklonik umjetnosti ili izdavač specijaliziran za tu vrstu knjiga. Dovoljno je samo spomenuti da je on dosada izdao monografije Vaska Lipovca, Zlatka Price, Alberta Kinerta, Željka Hegedušića… ili jedinstvene stručne knjige Mladena Pejakovića. S takvom se literaturom danas, nažalost, ne zarađuje niti postiže slava. Ali vrijedi istaknuti napor i upornost, tvrdoglavost kao jedini zalog za budućnost.
 
Marina BARIČEVIĆ

U SUBOTU U BOLU TEATARSKI SPEKTAKL TRUPE "ŠUŠUR"

POSLJEDNJI PARTIZAN

Posljednji brački partizan ukazat će se u subotu, 17. veljače, u 21 sat, u kongresnoj dvorani hotela Elafusa u predstavi Šušura, Multimedijalne putujuće artističke skupine za mentalnu higijenu, fizikalnu terapiju i brzu prehranu. Šušur je, naime, skupina Bračana čiji je utemeljitelj Ivica Jakšić Puko, antifašistički umjetnik i idejni tvorac teatarskih projekata koji desetljećima na daskama u raznim gradovima, mjestima i općinama uveseljavaju više ili manje biranu publiku. A Posljednji brački partizan podnaslov je predstave Crvenkapica koju će zainteresirani moći vidjeti spomenutog nadnevka u navedenom prostoru.

"To je revolucionarna bajka, zapravo sedam bajki unutar jedne", kaže Puko, te pojašnjava kako se predstava sastoji od "sedam predizbornih kampanja prikazanih u formi raznih bajki. A nakon svake kampanje ispeći ćemo jednog kozlića što znači da imamo bajku o Crvenkapi i sedam pečenih kozlića", objašnjava Jakšić.
 
Nakon predstave u Elafusi se nastavlja zabava, za istu ulaznicu posjetitelji će moći prisustvovati koncertu Gorana Karana.
 
V. MATIJANIĆ

PJESNIČKE NAGRADE

"GORANOV VIJENAC" – MILI STOJIĆU

Laureat 44. Goranovog proljeća i dobitnik Goranovog vijenca za 2007. je pjesnik Mile Stojić. Goranova nagrada oduvijek je bilo respektabilno priznanje koje se nikada nije kompromitiralo i kojeg su dobivali najbolji, no u slučaju Mile Stojića "radi se o autoru jednog od najprovokativnijih opusa suvremenog hrvatskog i bosanskohercegovačkog pjesništva", kako je s pravom ustvrdio žiri ovogodišnje nagrade. Među dvadesetak njegovih knjiga pjesama prevedenih na nekoliko evropskih jezika ističu se "Glasovi sarajevske noći", "Libreto za sviralu i strojnicu" i "Prognane elegije" no ono što Stojićevo pjesništvo čini snažnim u estetskom smislu i hrabrim u etičkom, jasan je poetski govor o vlastitoj sudbini apatrida i svjedočanstvo o južnoslavenskim narodima u trenutku kada se na njih spustila tama.

Slučajno ili s nekim dubokim razlogom, Stojićev maturalni rad zvao se "Jama" da bi dvadeset godina kasnije haubice s visova raznijele i njegovu učionicu i uvjerenje mladića: to se više ne smije dogoditi. To se dogodilo ponovno, a Stojić se na horizontu, između baruta, ljubavi i smrti, zagledao u tanku izmaglicu – poput Ivana Gorana Kovačića u onoj zemunici – pomiješanu od nadanja, prkosa i melankolije. Ili kako sam Stojić kaže: "Ponosan sam na nagradu tako respektabilnog naboja i antifašističkog značaja. Pokušao sam tragom Goranove univerzalne poruke ljubavi i solidarnosti opisivati tu užasnu stvarnost naših prostora." Umjesto čestitke, objavljujemo Stojićevu pjesmu koja još nije tiskana:
 
Korčula
 
Vjerovao sam da ću zadnje godine
provesti na Korčuli
U dugim šetnjama pokraj vinograda
Ili satima gledajući kako valovi oplakuju stijene
iznad kojih se kao duše u limbu skupljaju
sjene potopljenih mornara
Ili za bonaca kad spajaju se nebo i more u plavoj crti
pripremati se za lijet bez povratka
Mislio sam kupiti kakvo potkrovlje,
ili kamenu kućicu
Ali sam osiromašio u ratu
A i domaće stanovništvo je
postalo nepovjerljivo prema pridošlicama
Iako pripadam njihovoj vjeri
doživjeli bi me kao uljeza
Kao beskrupuloznog Hercegovca
kavgadžiju i Turčina
Koji je došao tu da im opljačka zemlju
Otme životni prostor
Pod firmom priče o nekakvoj vječnosti mora
i potrage za lanjskim snjegovima
davno ugaslim plovidbama.
 
B. MUNJIN

NOVI BROJ "EUROPSKOG GLASNIKA"

PAMUKOV GOVOR

Nedavno je iz tiska izašao jedanaesti broj časopisa "Europski glasnik". To je ujedno jedanaesta godina izlaženja ovog časopisa, koji se je u međuvremenu potvrdio kao jedna od važnijih i ozbiljnijih referenci kada je o domaćoj časopisnoj produkciji riječ. Obzirom da ovaj časopis izlazi jednom godišnje, njegov je opseg, i ovoga puta, impresivan – časopis "teži" ravnih 1052 stranice! Takva obimnost, ali i kvaliteta sadržaja, traže duži i pomniji period isčitavanja, no vremena za čitanje uistinu ima - idućem, broju za 2007. godinu, i onako se ne treba nadati prije početka 2008.
 
Kao i uvijek, "Europski glasnik" usredotočen je na prijevode različitih teorijskih promišljanja, uglavnom suvremenih svjetskih intelektualaca, filozofa, književnika, esejista, vezano uz najrazličitije teme, najčešće upravo neke od provokativnijih fenomena današnjice. Ovaj broj "Europskog glasnika" otvara govor prošlogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost Orhana Pamuka. Slijedi interesantan esej suvremenog filozofa Petera Sloterdijka, u kojemu se on bavi "aktualnim psihopolitičkim stanjem svijeta". Potom još jedan njemački esejist, pjesnik, cijenjeni intelektualac – Hans Magnus Enzensberger s esejem naslovljenim "Muškarci užasa: esej o radikalnom gubitniku", zatim esej Vaclava Havela "Lažna dilema".
 
Dossier ovoga broja tematizira – potiče raspravu - a nije prvi puta da se ovaj časopis time bavi – oko pojma "intelektualac". Uvršteni tekstovi pokušavaju odgovoriti na pitanje o "novoj odgovornosti intelektualca, o njihovom mjestu i funkciji u sustavu globalnog informacijskog društva"… Izdvajamo samo neke autore i naslove: Ralf Dahrendorf: Intelektualci u doba iskušenja, Russell Jacoby: Nakon posljednjih intelektualaca, Frank Fuerdi: Kako su riječi ljevica i desnica izgubile svoje značenje, Edward W. Said: Govoriti istinu moćnima, Francis Fukuyama: Naslijeđe neokonzervativizma, Pascal Bruckner: Paradoksi antiamerikanizma…
 
Još je jedan esejistički blok u ovome broju "Europskoga glasnika", a tematizira "Opscenost". Uz nekoliko prevedenih eseja i razgovora na tu temu, objavljeni su i eseji nekih "domaćih" autora (Boris Beck, Lada Žigo, Zoran Roško).
 
Onaj dio časopisa koji ne "otpada" pod esejistiku, pripada literaturi – proznim tekstovima, literarnim esejima, putopisima, poeziji. Prisutni autori: Renaud Camus, Jean–Marie Gustave Le Clezio, Tomica Bajsić, Dražen Katunarić, Aharon Appelfeld, Jan Zabrana, Daša Drndić, Ante Ciliga, Bora Ćosić, Bruno Schulz, Rade Jarak, Iztok Ostojnik, Paul Ricoeur, Vladimir S. Solovjov, Patrick Süskind, Jacques–Benigne Bissuet, Maurice Maeterlinck, Tea Benčić Rimay, Zvonimir Mrkonjić, Ghjacumu Thiers, Admiral Mahić, Božica Zoko, Željka Cvetković. Završetak svakog bloka u ovom uistinu pozamašnom časopisu prati takozvana "bordura", prijevod nekih od "Odabranih misli" Simone Weil.
 
Glavni urednik "Europskog glasnika" je Dražen Katunarić, nakladnik časopisa je Hrvatsko društvo pisaca, časopis se može kupiti u knjižarama po, još uvijek poštenih, 139 kuna, a može ga se prelistati i u nekim knjižnicama.
 
T. GROMAČA

SRAMOTNA RASPODJELA SREDSTAVA ZAGREBAČKOGA GRADSKOG UREDA ZA OBRAZOVANJE, KULTURU I ŠPORT

"MOČVARI" NI KUNE

Zagrebački klub "Močvara" pri raspodjeli sredstava od strane Grada Zagreba, odnosno Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport, namijenjenih programima urbane kulture i kulture mladih ove je godine dobio – vjerujte bez šale – ravnih nula (0) kuna! Podsjetimo, klub "Močvara" nastao je iz udruge građana koji su vlastitim snagama i idejama uspjeli "izgurati" opstanak ovog mjesta na Trnjanskom nasipu bb, koje je, u osam godina svoga ustrajnog postojanja, postalo gotovo sinonim urbane kulture mladih i svih koji se tako osjećaju. "Močvara" je uistinu rijetko mjesto u Zagrebu, a i šire, koje ima sustavno riješen program na mnogo "dionica", opravdavajući time svoj naziv "Multimedijalnog centra" (od koncerata i slušaonica, do filmskog i izložbenog programa, od književnih večeri i kazališnih predstava do mnogobrojnih kreativnih radionica). Svih osam godina unazad, "Močvara" je dobivala novčanu potporu od Grada Zagreba, a posljednjih pet godina sume uplaćene na "Močvarin" račun kretale su se od 120 do 150 tisuća kuna.

Što se dogodilo da je potpora ove godine izostala? Iz "Močvare" kažu da je ovogodišnja raspodjela gradskoga novca za programe urbane kulture i kulture mladih "simptomatična" - i broje druge organizacije, koje su, zajedno s klubom "Močvara" prije dvije godine sudjelovale u akciji "Operacija grad", projektu kojim su ukazivali na problem napuštenih industrijskih prostora i mogući model njihovog oživljavanja - ove su godine ostale uskraćene za gotovo bilo kakvu novčanu potporu. O ovogodišnjoj raspodjeli novca od strane Gradskog ureda za kulturu za projekte urbane kulture zainteresirani se mogu podrobnije informirati na web adresi:  www.zagreb.hr.
 
Mi još podsjećamo da su iz kluba "Močvara", kao i iz nekoliko drugih vitalnih zagrebačkih organizacija koje godinama razvijaju i podržavaju urbanu kulturu mladih, pod geslom "Pravo na grad" (vidi: www.pravonagrad.org) još prije lokalnih izbora i prije nego što će doći na vlast, gospodinu gradonačelniku Milanu Bandiću "gurnuli pod nos" deklaraciju, koju je tada budući gradonačelnik zdušno potpisao, a čijih se paragrafa, redom, kako to, po definiciji politike ide, ne pridržava. U deklaraciji, između ostaloga, stoji da se gradonačelnik obvezuje da će osnovati i opremiti neke od postojećih prostora Donjeg grada (npr. Ind. Kompleks Badel – Gorica, Paromlin, Zagrepčanka i sl.) kao centar za nezavisnu kulturu i mlade, da će riješiti prostorne probleme postojećih klubova za nezavisnu kulturu i za mlade u gradu Zagrebu – "Močvare", "Attacka" itd., itd…
 
U međuvremenu, "Močvara" i dalje jaše, svakoga dana, kao što je već uobičajeno. Već u nedjelju, 18. veljače, u 20 sati nastupit će nizozemski band "Bambix", "jedan od najboljih punk rock bandova današnjice", "Bez panike" iz Čakovca – "melodični pop punk sa ženskim vokalom", "Empty Wallets" (Split) – "melodični punk rock", plus indie/ post punk emo party by dj Pero (Šibenik) & dj Dombach (Zagreb). Ulaz u pretprodaji 40 kuna.
 
T. GROMAČA

________________________________