Ko će koga ako ne svoj svoga. U najnovijem prepucavanju Hrvatske i BiH oko gradnje pelješkog mosta i omanjeg grozda drugih, graničnih i imovinskih pitanja, najviše se s bosanske strane isprsio hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

Veli da Bosna i Hercegovina ne može prihvatiti gradnju mosta Pelješac-kopno, kojim doduše Hrvatska legitimno povezuje svoj teritorij, ali ugrožava i izlazak BiH na otvoreno more. A on očito nema namjeru skrivati koji mu je od ta dva legitimna cilja bliži srcu.
 
Zato će mu se sada vjerojatno opet izvlačiti nespretno mucave izjave u vrijeme izbora, u kojima je izbjegavao reći da u državnom vrhu zastupa bh-Hrvate. Ali, Komšić je u međuvremenu izgleda i sam vidio da bježati od te činjenice može odvesti u uskogrudnost i dogmu isto kao i kada tu činjenicu obogotvoruješ, i odnedavno ga čujemo kako izjavljuje da BiH ne može funkcionirati na principima klasične građanske države.
 
Dakle, propade trud hrvatskim ljutikama koje bi u njemu najradije opet, kao u devedesetima, egzorcirale "Alijinog (danas valjda Silajdžićevog) Hrvata". Komšića tom strjelicom više ne možeš prikucati za prvu banderu.
 
On je iz novog filma, i možda upravo gledamo početne kadrove stvaranja bh-državnog patriotizma među tamošnjim Hrvatima, koji prve stidljive klice – koje doduše još ni same ne znaju u što će izrasti – baca i među bosanskim Srbima.
 
A, vidiš, čim je ta liga novih patriota raščistila sa sobom što hoće, odmah je pokazala i izvrsno snalaženje u diplomatskim nadigravanjima i domunđavanjima. Što, obraća se Komšić Zagrebu nevino da nevinije ne može, vi kažete da su naše dvije zemlje već postigle sporazum o pelješkom mostu? To je točno, ali, na žalost, Vlada BiH to nije ratificirala, a razumjet ćete da bez toga sporazum ne vrijedi.
 
Vidi se da je ovaj naše gore list vrlo dobro upoznat s hrvatskom diplomatskom školom, jer je Hrvatska na istu foru izbjegla primijeniti sporazum Račan-Drnovšek, a nakon toga i sporazum Tuđman-Izetbegović oko razgraničenja na obali i drugim spornim pitanjima. Od ovog posljednjeg je i krenuo najnoviji spor dviju država, ili je barem u tome sadržan njegov važan dio.
 
A takve stvari su hrvatsku diplomaciju i dovele gdje su je dovele. Ovakvim kalamburima uspjelo se uništiti odnose s manje-više svim hrvatskim susjedima, iz čega doduše ne treba izvoditi zaključak da su baš svi oni cvijeće koje bi čovjek poželio na svome reveru. Ali, ako se sada Hrvatska odlučila počupati čak i sa zemljom u kojoj Hrvati čine jedan od tri državotvorna naroda – i to baš oko teritorija gdje oni žive – onda više ne znaš s čime bi to usporedio.
 
Unikatna roba, jarane!

Marinko ČULIĆ