VLADO BULIĆ: "PUTOVANJE U SRCE HRVATSKOGA SNA", AGM, ZAGREB, 2006.

NOVO I DRUKČIJE

"Putovanje u srce hrvatskoga sna" iskazuje duboku traumatiziranost našom stvarnošću. Roman je kompleksno strukturiran i artistički dotjeran. Zahvaljujući ponajprije narativnom umijeću, zanatskoj spretnosti, stječe se dojam da je neorealistični senzibilitet uronjen u nesigurnost i višeznačnost, i po tome je ovaj roman nov i originalan, drukčiji i složeniji od većine tekstova domaćeg neorealizma. "Putovanje..." je roman koji doista vrijedi pročitati

Denis Lalić blogerski je nadimak pisca mlađe generacije Vlade Bulića. "Pušiona" je danas već proslavljena kolumna koju je Lalić objavljivao na internetu, a zatim i naslov nepretenciozne no dojmljive zbirke priča. Za obožavatelje "Pušione" roman "Putovanje u srce hrvatskoga sna", potpisan piščevim pravim imenom, a kojemu je Denis Lalić glavni lik, mogao bi biti iznenađenje. Premda koristi anegdote i motive "Pušione", radi se o doista kompleksnom i ozbiljnom tekstu, o romanesknoj poetici neizvjesnosti i ambivalentnosti. U osam relativno samostalnih poglavlja roman prati odrastanje i socijalni uspon Denisa Lalića, sramežljivog i osjetljivog dječaka iz Dalmatinske zagore. Kako ističe Maja, Lalićeva frendica iz zagrebačkog razdoblja, Lalić podsjeća na tipičnog junaka naše moderne, hipersenzibilnog intelektualca, sa sela, koji živi u gradu, i na kraju se ili ubije ili poludi.

Pripovijedanje luta devedesetima i nultima, usredotočujući se na ključne trenutke Lalićeve mladosti, koji su obično dvostruko određeni: intimno i javno, osobno i društveno stalno se prepleću.
 
Svoje djetinjstvo Lalić pamti kao mekšu varijantu patrijarhalne inicijacije. Spremnost na fizički rad, udarce, društveno prihvatljivu količinu nasilja i alkohola, kvalitete su koje krase "pravo muško", poučava ga dida, ublažavajući ipak patrijarhalno naslijeđe situacionističkim tumačenjem: treba se pripremiti za teška vremena koja dolaze. Na samom početku devedesetih, u doba kada službene vijesti promoviraju "hrvatski san", Lalić je još u Zagori. Ubrzo se s majkom seli u Split gdje će se pokazati da nije baš usvojio upute sredine iz koje dolazi. Štreber je, osjetljiv, neprilagođen ratnohuškačkom ozračju. Ne želi sudjelovati u cipelarenju staraca; dečki iz razreda zato ga ne prihvaćaju. Na radiju javljaju da petokolonaši pucaju sa zgrada snajperima, ali nitko nikada nije čuo da je netko pogođen.
 
Okvir za napredovanje
 
Bulić opisuje poznati mehanizam: huškanje protiv neprijatelja proizvodi nasilnike u našim redovima. Zahvaljujući literarnoj afirmaciji u školskim okvirima, Lalić se uklopi među svoje splitske vršnjake, pa se napokon za njega zainteresira i prva cura, nažalost već u ljubavnoj vezi s izvjesnim gitaristom. Potkraj devedesetih, u doba prve agonije hrvatskog nacionalizma, Lalić je zagrebački student. Na početku nultih radi, tulumari i studira, počinje pisati "Pušionu". Povremeno se vraća na selo, u zavičaj. A tamo je stalno kao u devedesetima, još se slušaju novokomponirane nacionalističke budnice, a poslijeratne traume vidljivije su, dakako, nego u gradu. Distancirajući se od mentaliteta malog mjesta, Lalić ne nalazi drugih uporišta.
 
Komunikaciju ostvaruje samo uz narkotike, ali i tada događaju mu se uglavnom – intimni porazi. I sam je sve agresivniji. Roman ima dva završetka, a nijedan nije sretan. U prvom završetku, kojim roman zapravo počinje, Lalić završi u ludilu, vandalizmu, ubojstvu. U drugome, na kraju knjige, pretvara se u beskrupuloznog oportunista. Kapitalizirajući iskustvo s ulice, lukavo pobjeđuje tipove koji su se isprva činili prilagođenijima od njega. Bulić ironizira našu varijantu kapitalizma, koja preuzima uličnu ideologiju i zakon jačega, dok stručnost ne kotira baš visoko. Hrvatsku tranziciju sarkastično prikazuje kao obećanu zemlju, jedinstven okvir za napredovanje u tri dana od paparaca do menadžera.
 
Poglavlja romana su relativno zasebne cjeline. Naslovno poglavlje, smješteno u središte knjige, prati niz urnebesnih fabularnih obrata. Ostala imaju svako svoj zaseban tematski interes, neka se više bave socijalnim i političkim jadom, druga Lalićevim literarnim razvojem od prve literarne slave stečene školskim sastavcima pa do proglašenja "Pušione" web-kolumnom godine.
 
Skučeni vidici
 
Da politička oštrica ne bi bila baš isključivi interes romana, tu su (brojni) ljubavni nesporazumi. Za Mirnu, Denis je bio previše radikalan u svojim navikama i razmišljanjima. Tanja je žena koja ništa ne traži i ništa ne daje, osim seksa, najbolje uz porno sajtove s ekrana kompjutora. Tea na više načina imponira, ali put prema oportunizmu nije joj mrzak, pa makar se izgubilo sve što ih je vezivalo. A Vesna, ona je bila baš opaka, seoski proračunata i nadarena za dramatičnost i patetiku. Nju je uostalom i upoznao na selu, tamo gdje je istina o nama, o društvu u kojem živimo, svakako najvidljivija.
 

Roman u cjelini ima i infantilnih stranica, ne mora vas impresionirati viagra party ni izgradnja falusoidnog snjegovića u dvorištu studentskog doma, a rumunjskom popu koji mota joint u stranice Svetog pisma vjerojatno ćete se nasmijati, ali ga nećete duže pamtiti. No, naslovno poglavlje je nevjerojatno virtuozno, ono je doista putovanje u samo srce nacionalnih mitova. Počinje kao urnebesni narko-trip, inspiriran kultnim filmom "Strah i prezir u Las Vegasu" Huntera Thompsona, pri čemu se umjesto auto-karte koristi CD domaćeg Thompsona, i bukvalno se slijede njegove upute. "Iza devetog sela" stiže se na muški tulum, orgije patrijarhalne primitivnosti, a zatim do također primitivne ali i opasne heroine Vesne, i do nasilja, fizičkih obračuna, seoskog mentaliteta.
 
Tema Bulićeva romana eksplicitno je politički intonirana: mladi bez perspektive, izgubljeni u narkoticima i nasilju, u kulturnoj regresiji od rocka prema estradnim budnicama i zavičajnoj patetici, prikazani su kao proizvod nacionalističke ideologije devedesetih. Srećom, artističkim postupcima i narativnom razigranošću dokida se jednodimenzionalnost takve sumorne neorealistične vizije, a sudbina Lalićeve generacije pokazuje se ipak neizvjesnom. Roman je prožet ironijskom dvostrukošću. Primjerice, i otvara se i završava s petokolonašima; na početku peta kolona podrazumijeva proizvodnju nasilja, a na kraju radi se tek o organizaciji internetske stranice: u petoj koloni su vijesti iz poslovne sfere!
 
Površni likovi
 
Prvi roman Vlade Bulića prikazuje put od socijalističke uravnilovke, ruralnih običaja i patrijarhalnih vrijednosti do postindustrijskog društva, medijskog žutila i svijeta reklama, kada i ljubavna sreća podsjeća jedino na reklamu za programsku shemu NOVE TV. Roman govori i o tome kako je razdoblje građanske uljuđenosti i civilne svijesti kod nas jednostavno preskočeno. Budući da i zahvaljujući popularnosti "Pušione" roman može računati na široku publiku, ne mogu se oteti dojmu da bi možda mogao funkcionirati i kao nagovor mlađih čitatelja na kulturalnu i društvenu kritičnost.
 
"Putovanje u srce hrvatskoga sna" iskazuje duboku traumatiziranost našom stvarnošću. Roman je kompleksno strukturiran i artistički dotjeran. Zahvaljujući ponajprije narativnom umijeću, zanatskoj spretnosti, stječe se dojam da je neorealistični senzibilitet uronjen u nesigurnost i višeznačnost, i po tome je ovaj roman nov i originalan, drukčiji i složeniji od većine tekstova domaćeg neorealizma.
 
No, osim Denisa, podvojenog u istodobnoj emotivnoj vezanosti za zavičaj i kritičnosti prema tradicionalnim vrijednostima i običajima, ostali likovi su uglavnom površno portretirani. U ovom romanu to, čini mi se, funkcionira, čak ističe usamljenost glavnog protagonista, no bude li Bulić nastavio pisati romane, a ovakvo mu površno skiciranje likova prijeđe u naviku, to bi se moglo pokazati kao nedostatak.
 
Vlado Bulić u književnosti je sjajno startao. U literarnom maratonu to možda i nije najvažnije. Ali "Putovanje u srce hrvatskoga sna" roman je koji doista vrijedi pročitati.

________________________________