PAKISTAN

UBOJSTVA ŽENA
 

U Pakistanu je prije nekoliko dana ubijena Zille Huma Usman, ministrica socijale u provinciji Punjab, a ona je za sada prva žrtva u najnovijem pokušaju islamističkih ekstremista da zatru svaku inicijativu kojom bi se ženama trebala dati veća prava. Usman je ubijena na ulici, pred gomilom ljudi, a njezin ubojica izjavio je da "bog ne dozvoljava ženama da rade". Cijela stvar događa se, pak, usred navodnih pokušaja pakistanske vlade da zaustavi ekstremiste koji su se pobunili protiv Zakona o zaštiti žena. Sam taj zakon još je poprilično daleko od onih kojima se u zapadnim zemljama štite prava žena, no u njemu se ipak eksplicitno poništavaju neki aspekti takozvanih Hudood pravila, vjerskog zakonika kojim se reguliraju obiteljska "prava" žena.
 
Novi zakon donesen je krajem prošle godine, a nezadovoljstvo pozamašnog dijela pakistanskog društva eskaliralo je do te mjere da su na tri ženske škole u provinciji Sjeverozapadne granice bačene bombe, a ženama koje rade u bolnicama i drugim institucijama putem letaka prijeti se da napuste područje.
 
Kolika još borba čeka Pakistanke u borbi za svoja prava, ilustrira i činjenica da je zakon kojim se jedna trećina svih funkcija u jedinicama lokalne uprave dodjeljuje ženama donesen još 2001. godine, no vjerski vođe i pripadajuća im pastva ne samo da se nisu pomirili s tom činjenicom, nego su žene počeli i ubijati. Prema podacima Svjetske banke, zahvaljujući ovom zakonu, u tijela lokalne samouprave ušlo je 30-ak tisuća žena, a ubijena Huma Usman bila je jedna od njih. Vjerski vođe, međutim, sustavno su ih prozivali zbog navodnog kršenja zabrane iz K'urana, te demantirali njihove tvrdnje da se politikom bave iz humanih razloga.
 
Humin ubojica, Muhammed Sarwar, četiri godine ranije policiji je priznao da je ubio još najmanje četiri žene i ranio njih još nekoliko, uglavnom prostitutki i plesačica. Tada se, međutim, pobožni ubojica na sudu predomislio, pa je cijeli slučaj odbačen, a lokalni su mediji javili i da su vjerski vođe navodno obiteljima žrtava platili "odštetu" u zamjenu za odbacivanje tužbe. Cijeli problem seže mnogo dalje od samih vjerskih fanatika koji ubijaju žene, s obzirom da brojna istraživanja organizacija za ljudska prava pokazuju da je cjelokupni represivni sustav Pakistana uređen tako da štiti (muške) ubojice žena. To je naročito vidljivo u slučajevima ubojstava iz časti, zbog kojih je u pet godina ubijeno 4000 osoba, većinom žena, a u rijetkim održanim suđenjima ubojice se uglavnom izvuku s neznatnim kaznama.
 
AMERIKA: NAKON UN-ova IZVJEŠTAJA O LJUDSKOJ KRIVNJI ZA  GLOBALNO ZATOPLJENJE
 
EKO-TUŽBE
 

Tinta na UN-ovom izvještaju u kojemu se sa 90-postotnom sigurnošću tvrdi da je za globalno zatopljenje kriva ljudska aktivnost još se nije ni osušila, a u Sjedinjenim Državama, koje su te podatke godinama zataškavale, već su počele pljuštati sudske tužbe. Za razliku od prijašnje, 60-postotne uvjerenosti u istinitost ove tvrdnje, ova najnovija argumentira tvrdnju da se najveći zagađivači više ne mogu opravdavati kako nisu svjesni rizika svojih industrija, pa su odvjetništva nekoliko američkih država već podigla tužbe protiv takvih kompanija, ali i državne Agencije za zaštitu okoliša (EPA).
 
Tako su, primjerice, Massachusetts i još 11 država tužili EPA-u još prije osam godina u pokušaju da agenciju prisile na donošenje pravila kojima bi se reguliralo ispuštanje plinova odgovornih za efekt staklenika, i to na temelju Zakona o čistom zraku. EPA je, na saslušanju održanom prije tri mjeseca, tvrdila da se efekt staklenika ne uklapa u zakonsku definiciju "zagađenja zraka", te da znanost još nije dokazala postojanje i uzroke globalnog zatopljenja. No, s novim saznanjima EPA-ina argumentacija više nije dovoljno jaka, a presuda će zasigurno imati utjecaja na odluku o tome kolike će ovlasti u budućnosti imati same države kada su u pitanju njihove klimatske politike.
 
Nedavno je državni odvjetnik Kalifornije podignuo tužbu protiv šest najvećih proizvođača automobila – Forda, General Motorsa, Daimler Chryslera, Toyote, Honde i Nissana, u kojoj stoji da tvornice svjesno doprinose globalnom zatopljenju i time nanose štetu prirodnim resursima Kalifornije. Još jedna državna agencija koja će se naći na sudu je i Uprava za ribarstvo i divljinu. Nju tuže dvije ekološke organizacije zbog toga što nije uzela u obzir globalno zatopljenje kada je donosila pravila za istraživanje naftnih i plinskih izvora na Aljasci, što je, tvrde organizacije, dovelo do otapanja leda i ugrozilo polarne medvjede i neke druge životinjske vrste. Interamerička komisija za ljudska prava trebala bi, pak, uskoro saslušati i primjedbe udruženja Inuita, domorodačkih populacija polarnih predjela iz SAD-a, Kanade, Grenlanda i Rusije, koji tvrde da im globalno zatopljenje uništava tradicionalni način života.
 
Koliko je stvar ozbiljna, potvrđuje i činjenica da su velike investicijske kompanije u SAD-u započele intenzivnu edukaciju svojih menadžera u kojima ih se upozorava na moguće rizike ukoliko se upuste u projekte i investicije koje bi mogle dovesti do optužbi za zagađenje okoliša, prije svega sudske tužbe i velike poreze. Drugim riječima, nekoć zakleti neprijatelji, skupine za zaštitu okoliša i korporacije, poput proizvođača automobila i energetskih kompanija, sve više postaju poslovni partneri. Jedna takva suradnja već je rezultirala drastičnom promjenom investicijskih planova: konzorcij privatnih investitora zainteresiran na kupnju teksaške energetske kompanije TXU Corp., nakon konzultacija s ekolozima i izračuna potencijalnog zagađenja okoliša, smanjio je planirani broj novih elektrana na ugljen sa 11 na samo tri.
 
FRANCUSKI INTELEKTUALCI I VLAST
 
LIJEVA PODRŠKA DESNOM SARKOZYJU
 

Nekoliko poznatih francuskih intelektualaca, takozvanih novih filozofa koji se obično smatraju u manjoj ili većoj mjeri ljevičarima, javno su iskazali svoju podršku Nicolasu Sarkozyju, predsjedniku stranke desnog centra, vladajućeg Saveza za narodni pokret (UMP). Pisci Andre Glucksmann, Pascal Bruckner, Max Gallo, Alain Finkielkraut i Bernard Henri-Lévy, svi su u nedavno objavljenim intervjuima ili tekstovima francuskih vodećih novina obrazložili zašto podržavaju kontroverznog ministra vanjskih poslova desnih uvjerenja, pa je tako Glucksmann u dnevnom komentaru u Le Mondeu zaključio da "nov način razmišljanja dolazi zdesna", dok se "ljevica krčka u vlastitoj narcisoidnosti" i sadržajno je "praznija čak i od same Ségolene Royal", predsjedničke kandidatkinje Socijalističke stranke. Bruckner je, pak, kako tvrdi, ranije podržavao Royal, ali mu je zasmetala izjava njezinog partnera i predsjednika stranke Francoisa Hollandea da "ne voli bogate", pa se priklonio Sarkozyju, kojeg smatra "pametnim i hrabrim".
 
Finkielkraut je u intervjuu Libérationu Royal proglasio nekompetentnom, a njezinog protivnika jedinim kandidatom koji je "spreman nositi se s katastrofama koje pogađaju Francusku u pitanjima obrazovanja, okoliša i antisocijalnog ponašanja". Njima se pridružio i glumac i autor Roger Hanin, inače zet socijalističkog predsjednika Francoisa Mitterranda, mentora Ségolene Royal. Henri-Lévy bio je, pak, malo suzdržaniji od ostalih svojih kolega, za čije je odluke istovremeno rekao da ih "ne razumije", ali je isto tako Sarkozyja branio od optužbi za fašistoidno ponašanje, te ustvrdio da je "najbolji kriterij prema kojemu bi intelektualac trebao birati svog predsjedničkog kandidata njegov osjećaj za timing".
 
Da ovi intelektualci dijele i razmišljanja o islamističkom terorizmu, pokazuju neke njihove izjave. Glucksmann je, naime, više puta javno osudio "univerzalni džihad" i "strategiju islamske zelene subverzije". Henri-Lévy lani je potpisao manifest "Zajedno protiv novog totalitarizma" sličnog sadržaja, a Finkielkraut je prošlogodišnje nerede diljem Francuske objasnio kao "pobunu etno-religijskog karaktera".
 
Odgovarajući na Sarkozyjev apel za ujedinjenom Francuskom, čiji bi građani trebali napustiti ideološke razlike, uz pomoć političkog kluba La Diagonale sakupio je potpise i oko 1000 francuskih intelektualaca navodno lijevih uvjerenja, da javno podrže Sarkozyjevu kandidaturu.
 
LIBANON
 
HEZBOLLAH HVATA POZICIJE
 

Pripadnici UN-ovih snaga u Libanonu primijetili su da se šijitski militanti Hezbollaha sve intenzivnije pozicioniraju sjeverno od rijeke Litani. U pitanju nije samo prisustvo pripadnika tog pokreta, već i činjenica da jedan poslovni čovjek, s dokazanim vezama s Hezbollahom, kupuje teren upravo na području oko spomenute rijeke. Nagađa se i da iza cijele operacije kupovanja terena za Hezbollah stoji Teheran, a da stvar bude zanimljivija, libanonski se militantni pozicioniraju doslovno pred očima UN-ovih mirovnjaka.
 
Oni su se, naime, povukli iz svoje prethodne baze na južnoj libanonskoj granici, i to nakon što je na tom području UNIFIL broj vojnika povećao za šest puta, a njima su se pridružili vojnici NATO-a i 20.000 libanonskih vojnika. Prema saznanjima UNIFIL-a, Hezbollahovi borci i dalje žive u selima oko južne granice, ali naoružanih pripadnika nema već mjesecima. Umjesto tamo, viđeni su na brdima sjeverno od rijeke Litani, a libanonske vlasti ne samo da ih nisu prisilile na razoružavanje, nego je prije nekoliko tjedana carinska policija otkrila kamion pun raketa i granata namijenjenih Hezbollahu. I sam vođa pokreta, šeik Hassan Nasrallah, prije nekoliko dana objavio je da pokret ima "oružja svih vrsta i količina".
 
Ovakvo ponašanje libanonskim je vlastima sumnjivo upravo zato jer je karakteristično za Hezbollah: tek nakon prošlogodišnjeg rata, primjerice, otkriveno je da su pripadnici pokreta godinama gradili bunkere, tunele i pozicije za napade duž granice s Izraelom, a jedan podzemni kompleks površine više od kvadratnog kilometra i dubok 30 metara otkriven je niti 300 metara dalje od UNIFIL-ove promatračnice.
 
Ali Tajiddine, biznismen koji se bavio trgovinom dijamanata iz zapadne Afrike, prije nego što se bacio na građevinu, od kršćanskih seljaka i Druza koji naseljavaju područja oko rijeke Litani kupio je velike komade zemlje na kojima niču nova naselja, navodno naseljena isključivo šijitima. Walid Jumblatt, vođa libanonskih Druza, Tajiddinea je direktno optužio za kupovanje zemljišta sredstvima od iranske vlade, a rekao je i da je cilj ovih aktivnosti stvoriti pojas duž sjeverne obale Litanija na kojemu bi živjeli isključivo šijiti, čime bi Hezbollah dobio uporište za slobodno djelovanje, a istovremeno bi se od njih i međusobno razdvojili kršćani i Druzi.
 
Sumnje podgrijavaju i činjenice da zemlja koju Tajiddine kupuje nije naročito atraktivna investicijska zona, kao i da je jedan njegov rođak prije četiri godine uhapšen u Belgiji zbog navodnog šverca dijamanata i pranja novca za Hezbollah.
 
VENEZUELSKA NAFTA
 
CHÁVEZ "POKORIO" I LONDON
 

Nakon Kube, Nikaragve, Bolivije, Ekvadora, Argentine, New Yorka, Bostona i još nekoliko američkih gradova, povoljni ugovor o kupnji nafte iz Venezuele sklopio je i grad London. Zahvaljujući ugovoru, 250.000 Londončana koji žive od socijalne pomoći dobit će 50-postotni popust na autobusni prijevoz. Milijunske subvencije, krediti i drugi oblici financijske pomoći koje venezuelski predsjednik Hugo Chávez daje sad već pozamašnom broju zemalja, zabrinule su čak i one Chávezove kritičare koji na njegovu vanjsku politiku gledaju s velikom dozom skepse i prezira, pa se sad već govori o njegovom "PR državnom udaru", koji bi mogao dovesti do promjena u društvenoj, ekonomskoj i političkoj ravnoteži diljem regije, ali i šire.
 
Neki analitičari upozoravaju da je ponašanje venezuelskog predsjednika postalo toliko utjecajno da je prisililo i neke druge južnoameričke predsjednike, poput brazilskoga Lule da Silve, koji privatno nije naročito fasciniran Chávezom, da ipak "redovito ide u Caracas i tamo se s njim grli", jer mu je to, navodno, potrebno za "domaću konzumaciju". Isto tako, i brojni stanovnici SAD-a, čijih 16 država i 163 indijanska plemena već uvoze naftu uz 40-postotni popust, s pravom se pitaju kako je moguće da Venezuela može prodavati jeftinu naftu, ali to ne mogu napraviti naftne kompanije poput British Petroleuma ili Shella.
 
Prije nepunih dva tjedna Chávez je zabilježio još jedan uspjeh, dogovorivši s londonskim gradonačelnikom Kenom Livingstoneom deal uz pomoć kojeg će taj grad godišnje uštedjeti oko 25 milijuna eura. Zauzvrat, londonski će prometni stručnjaci posjetiti Caracas i tamo lokalne kolege savjetovati o prometnom i urbanom planiranju. Politički protivnici Livingstonea požurili su osuditi ovaj gradonačelnikov potez, ili barem pronaći u njemu "nešto sumnjivo", poput Richarda Barnesa, opozicijskog dužnosnika u skupštini šireg Londona, koji se iščuđava činjenici da "glavni grad jedne G-8 zemlje praktički dobiva stranu pomoć od siromašne zemlje", ili onoj da "Venezuela subvencionira londonsku sirotinju, iako 38 posto stanovnika te zemlje živi ispod razine siromaštva".
 
Chávezovi kritičari tvrde i da je londonski ugovor samo još jedan primjer "energetskog podmićivanja", kojim on pokušava pridobiti saveznike u drugim zemljama, no da će ga oni napustiti čim mu ponestane nafte, što se, međutim, neće dogoditi tako skoro.
 
SVJETSKA BAŠTINA
 
ČUDNOVATI MACHU PICCHU
 

Ostaci drevnog grada Inka Machu Picchua u Peruu uvršteni su na listu kandidata za novih sedam svjetskih čuda. Cijelu inicijativu započeo je početkom godine švicarski režiser Bernard Weber, potaknut činjenicom da, osim egipatske piramide u Gizi, svih ostalih šest drevnih svjetskih čuda više ne postoje, a o 21 kandidatu putem Interneta mogu glasati svi građani svijeta. Početkom srpnja u Portugalu će biti objavljeni konačni rezultati glasanja.
 
Inke su grad na planini Machu Picchu podigli 1460. godine, a napustili su ga tri stoljeća kasnije. Same ruševine otkrio je britanski arheolog Hiram Bingham, predavač na američkom sveučilištu Yale, a tamo su ga 1911. godine odveli lokalni stanovnici koji su još živjeli unutar gradskih zidina. Bingham je bez ikakvih problema dobio dozvolu da "posudi" arheološke ostatke, pa je na Yale odnio čak 5000 komada takvih ostataka. Dogovor s peruanskom vladom podrazumijevao je vračanje predmeta na njezin zahtjev, koji je nedavno i postavljen, no američko je sveučilište odbilo ispoštovati dogovor, pa se sada dvije strane spore na sudu.
 
Osim peruanskoga grada, među 21 kandidatom nalaze se i još tri lokacije ili objekta s juga američkog kontinenta; statue s Uskršnjih otoka, kip Krista u Rio de Janeiru i piramide Chichén Itzá u Meksiku, koje su izgradile Maje.
 
Prema arheološkim saznanjima, Machu Picchu nije bio konvencionalni grad, već svojevrsno odmaralište za plemstvo Inka, njih otprilike 750. Konstrukcija sadrži veliku palaču, hramove, fontane i kanale za navodnjavanje, a pretpostavlja se i da je taj sustav za navodnjavanje služio da bi se u svaku kuću dovela voda iz izvora za koji se vjerovalo da je posvećen. Prema drugoj teoriji, grad je služio kao vojna utvrda za nadziranje osvojenih područja i zaštitu aristokracije, a vjeruje se i da je njegova lokacija odabrana prema kriteriju osobina samoga krajolika, koje su povezane s ključnim astronomskim položajima i događajima.
 
UNESCO je svih 326 kvadratnih kilometara, kao i pripadajuću floru i faunu stavio pod svoju zaštitu 1981. godine, a najzačudnija karakteristika toga grada otkriće je da Inke nisu koristile kotač kao pomoć pri gradnji, o kojoj se praktički ništa ne zna jer nije dešifrirano njihovo pismo. Budući da Machu Picchu svakodnevno posjeti između 3 i 4 tisuće turista, UNESCO sada razmišlja i da ga uvrsti na listu ugroženih lokacija svjetske baštine, te da spriječi gradnju planiranog mosta za skraćivanje puta od podnožja brda do samoga grada, koji sada vlakom traje 3,5 sata, a pješice - oko 4 dana.
 
Tena ERCEG