Ne želimo miješati kruške i jabuke ili, nedajbože, mrčiti svetačke slike iz rata. Ali, ako je Josip Jović kanoniziran kao prva žrtva velikosrpske agresije na Hrvatsku, onda bi Zdravka Martinovića trebalo zadržati u kolektivnom pamćenju kao prvu hrvatsku žrtvu – velikozapadnog kapitalizma.

Za to čak postoje i čvršći i provjerljiviji razlozi. Pogibija Jovića više je stvar patriotske mitologije, jer nije sasvim jasno je li poginuo od srpskog metka ili, iračkim rječnikom, od "prijateljske vatre". Još gore, ustanovljeno je i da uopće nije prvi ubijen on, nego hrvatski policajac srpske nacionalnosti Alavanja, što, je li, nije bilo zgodno unijeti u ratne spomenare.
 
U slučaju nesretnog Martinovića nikakav mitološki mulj nije prekrio kristalno jasne činjenice. Ubila ga je ugljičnim dioksidom, puštenim u naseljeni gradski prostor kao u najsmrdljiviju kloaku, Karlovačka pivovara, čiji vlasnik Heineken dolazi iz Nizozemske, rijetko zanimljive zemlje s nadmorskom visinom nula, ili čak i ispod nule.
 
E, bogami, ništa više ne kotira ni moral holandskog diva pivarske industrije. U maniri pravog eko-kilera zagutio je mirnog šetača Martinovića i njegovu kuju Šeri, ali se, pazi molim te, drži tako prčevito i uvrijeđeno kao da je on oštećena strana i kao da bi se njemu zbog ovoga netko trebao ispričati.
 
I zbilja, dok Mladen Bajić i Marina Dropulić nisu pokrenuli ekološko-redarstvenu akciju privremenog okupiranja pivovare, ispalo je da državne inspekcije samo što nisu pale na koljena i zamolile Nizozemce da im oproste zbog ovog glupog incidenta. Tek kada mu se malo pokazalo zube Heineken se spustio s himalaja oholosti i priznao grešku, ali se brzo uspentrao natrag i nije ga pokolebalo ni kada je Martinović poslije jednomjesečne kome izdahnuo.
 
Ne samo što karlovačka trovačnica nije ponudila nikakvo obeštećenje obitelji umrlog Martinovića (iako je on do umirovljenja bio radnik baš Karlovačke pivovare, pa bi to išlo i iz njegovog minulog rada), nego joj nije otišla ni na kućna vrata s riječju-dvije isprike. Štoviše, sada se prgavo prijeti zatvaranjem četiristo radnih mjesta u Karlovcu i preseljenjem pogona u Mađarsku, što je najobičnije neokolonijalno reketarenje.
 
Jer, i kroz dno pivske boce jasno se vidi da se ovim vrši pritisak na vlasti u Zagrebu da potkrešu krila inspekcijama, medijima, pa i sudstvu (o kojem je Hrvatska prvu naobrazbu sticala baš od Nizozemske), kako se ne bi pravila drama od smrti jednog, čujte ipak običnog, pivarskog proletera.
 
Tko zna, možda tu ima i mangupskog namigivanja da ni hrvatske vlasti baš ne tretiraju takve kao svete krave, i toplo, toplo se nadamo da taj body language kod Sanadera neće proći. Jer, on sada postavlja standarde. Ako ova pivska svinjarija prođe, onda nemamo što dalje čekati. Proglasimo se ekološkim svinjcem i za ostale interesente u Evropi, koji su u žudnoj potrazi za ovakvim vukojebinama na kojima će maksimirati profit.
 
Hrvatska ponuda takvima mogla bi biti telegramski kratka. I neodoljiva: ideje vaše – lešine naše.

Marinko ČULIĆ