FRANÇOIS WEYERGANS: "TRI DANA KOD MOJE MAJKE", HRVATSKO FILOLOŠKO DRUŠTVO I DISPUT, ZAGREB, 2006.

PISAC U ŠKRIPCU

Roman "Tri dana kod moje majke" - priča o piscu koji ne uspijeva dovršiti svoju knjigu - nije tek post scriptum postmodernizmu. Zapravo je to vrlo suvremen tekst o piscu u škripcu suvremene kulturne industrije. O nadarenom i priznatom piscu koji i dalje ima potrebu pisati, ali ta stalna presija nakladnika, ti avansi i ugovori, sile ga da napokon shvati kako mu pisanje ne može biti sudbina

Belgijski pisac i filmski redatelj François Weyergans našoj je publici bio gotovo nepoznat sve dok nije prije dvije godine u mrtvoj utrci pretekao Michela Houellebecqa i njegov roman "Mogućnost otoka" i osvojio Goncourta, za mnoge krajnje neočekivano. Weyergans vrlo rijetko objavljuje, no oni koji ga jednom čitaju ne zaboravljaju ga tako lako. Izgleda da Goncourtov žiri nije bio jedini koji je uočio da je nova Weyergansova knjiga zanimljiva, jer se i kod nas roman već prevodio i bio u nakladničkom planu kada je objavljena ta iznenađujuća vijest – (izvjesni) Weyergans dobitnik je Goncourta za 2005. godinu.

Naslov romana je jednostavan i lijep i možda pomaže naslutiti što je to tako privlačno u toj knjizi bez atrakcija, smirenog stila. "Doista je teško pisati o roditeljima, no pisci to uvijek čine" – tim jednostavnim riječima Weyergans u jednom intervjuu opisuje nakanu svoje knjige. Prije ovog romana Weyergans je zadnji put objavio knjigu godine 1997. Bio je to roman "Franz i François", a govorio je o odnosu oca i sina. Gotovo istodobno s romanom "Tri dana kod moje majke" izašao je i autorov mladenački roman "Salomé", dovršen 1969. Nije ga naknadno dorađivao, a u to doba nije ga htio objaviti strahujući da bi njegov otac, zadrti katolik, teško podnio njegove erotske stranice!

Stari štos

U romanu "Tri dana kod moje majke" autor je naizgled iskoristio stari štos: priča je to o piscu koji ne uspijeva dovršiti svoju knjigu. Pripovjedaču je ime François Weyergraf. Već je dobio predujam za roman radnog naslova "Vulkan", jedva čeka da mu to krene, jer bi doista želio, čim preda tekst nakladniku, posjetiti svoju 88-godišnju majku, s kojom je uvijek bio blizak. Ali, ta skica za roman o vulkanima sve više mu je strana. Ima on još tih skica u svom kompjutoru, za romane i eseje, i možda bi mu najlakše bilo napisati roman radnog naslova "Ševuckanja", jer ljubavni mu je život uvijek bio uzbudljiv, i našlo bi se tu materijala za knjigu, kakvu-takvu.

No sve više mu se čini da bi najbolje bilo odmah posjetiti majku, samo tri dana kod nje u Provansi sigurno bi ga inspiriralo, i knjiga bi bila gotova već za nekoliko mjeseci, misli on. Učestali sastanci s poreznicima podsjećaju ga da bi se iz dugova mogao izvući samo ako dovrši neku od tih knjiga. I napokon kada mama padne u vrtu i završi u bolnici, on putuje za Provansu, napokon će provesti tamo ta tri dana, a majka će još jednom okupiti svoje šestero djece, od kojih je François jedino muško. Blizina majčine smrti napokon će mu pomoći da dovrši taj roman, bez te mračne dimenzije teško bi ga (čitatelji) shvatili ozbiljno, njega koji zna uživati jedino u površnosti života, uzaludnosti erudicije i kratkotrajnosti užitaka.

Weyergraf je potpisan i kao autor romana umetnutog u Weyergansov roman. Glavni lik Weyergrafova romana je pisac François Graffenberg, a taj piše roman kojemu je pripovjedač François Weyerstein. Sitne razlike među svima njima postoje, jedan je oženjen, drugi razveden, no svima je zajedničko to što imaju nemiran ljubavni i erotski život, i probleme s pisanjem, zapravo, dovršavanjem svojih romana.

Umnažanje imena

Roman "Tri dana kod moje majke" može zavesti, ali i zavarati nudeći se za već isprobane i istrošene modele interpretacije. Čini se da i sam upozorava na svoj, tobože, teorijski kontekst. Kako drukčije, nego već uvriježenim interpretacijskim instrumentarijem pročitati roman u romanu i roman o pisanju romana, poigravanje piščevim imenom i umnažanje njegovoga imena, kako ne prepoznati vezu s Proustom, Gideom ili Paulom Austerom? No, roman "Tri dana kod moje majke" nije tek post scriptum postmodernizmu. Zapravo je to vrlo suvremen tekst o piscu u škripcu suvremene kulturne industrije. O nadarenom i priznatom piscu koji i dalje ima potrebu pisati, ali ta stalna presija nakladnika, ti avansi i ugovori, sile ga da napokon shvati kako mu pisanje ne može biti sudbina. Morao bi prihvatiti pisanje kao profesiju. To što je glavni lik romana pisac, autor tumači bez oholosti i preuzetnosti. S nešto blage ironije.

"Ugodnije se osjećam s piscem nego sa serijskim ubojicom, kirurgom ili ministrom", objašnjava Weyergraf. On smatra intrigantnim to što pisci uglavnom kubure s novcem, seksom, obitelji, masturbacijom, bučnim susjedima i sličnim problemima, koje suprotstavljaju takozvanim vječnim istinama. Knjiga je na tržištu, a pisac je u gabuli. U doba kasnog kapitalizma pisanje kao intimna i samotna zaokupljenost više je nego ikada u suprotnosti s nakladništvom kao biznisom. O tome govori ovaj roman.

Weyergraf čitatelju ostaje najbliži, on je tu ipak glavni lik, a ovi drugi koji se samo malo razlikuju od njega naglašavaju univerzalnost njegove situacije, tu beznadnost položaja današnjeg pisca, koji se koprca u nakladničkom svijetu kao riba u loncu. Weyergrafu je, dakle, šezdesetak godina, sjeća se majke kada je njoj bilo gotovo šezdeset, bila je mlada udovica i još je uspijevala ponekog zavesti.

Elokventan prijevod

Odnosi u romanu zanimljivo su skicirani, odnos mame i njezinog ljubavnika, ili majke i sina, ali psihologija nije ono što ovog pisca najviše zaokuplja. Majčinska ljubav u jednom se trenutku povezuje sa zagrljajem zmije, gušenjem, proždiranjem, "valjalo mi se i samom pretvoriti u zmiju kako bih se odupro mami", piše on, no roman se ipak opire (i) psihoanalitičkom čitanju. Odnosi s roditeljima u ovom romanu zapravo nisu komplicirani. A odlasci psihoanalitičaru, da, išao je, kad je bio mlađi, za glavnog su protagonista važni ili nevažni poput bilo koje životne epizode. Donose mu pokoju dobru stranicu, tako bi on sam rekao, zaokupljaju ga na sličan način kao erudicija, uspomena, zanimljiv susret. Obiteljski odnosi i nevolje "brakopatije" potiču i pokoji sarkastičan ulomak, no cinizam i sarkazam, zapravo, nisu karakteristični za Weyergansa.

Roman "Tri dana kod moje majke" opisuje, između ostalog, varljiv i kratak trenutak života, za mnoge gotovo nepoznat, a koji se obično naziva zrelošću. Ni sestre ni kćeri Weyergrafu nisu bliske, brak mu je prije funkcionirao, no sluti da je gadno starjeti udvoje, poreznici su mu za petama. No on nije sklon dramatizirati, ni uveličavati svoje probleme. Ne upada u depresiju, spašavaju ga životna radost i živost duha. Vrckavo i s lakoćom govori o najtežim temama, osobito duhovito na primjer o smrti, no upravo taj autoironičan, uravnotežen i smiren pogled na svijet mogao bi neke čitatelje odvratiti od Weyergansa. Možda baš zbog toga mnogima on nije blizak. Mi, današnji čitatelji, više volimo nešto noir. "Tri dana kod moje majke" sigurno nije literatura koja podilazi prosječnom ukusu. Dojmljivosti romana svakako pridonosi živ, kulturan i elokventan prijevod Mije Pervan.

Gordana CRNKOVIĆ

DRUGO IZDANJE ZAGREBAČKOG FESTIVALA "JAZZARELLA² – ALL WOMAN JAZZ FESTIVAL"

ŽENSKI JAZZ

S proljećem stiže i nešto svjetskog jazza u Hrvatsku, točnije Zagreb. U ZeKaeMu će od 22. do 25. ožujka, naime, nastupiti, dan za danom, Esperanza Spalding Trio, Roberta Gambarini Quartet, Regina Carter Quintet, te Sherrie Maricle & Diva Jazz Orchestra – ukupno četiri jazzistice sa svojim sastavima, za drugo izdanje zagrebačkog ženskog jazz festivala "Jazzarella² – all woman jazz festival", u nadnaslovu još i "Avantgarde jazz nights festival".

Kontrabasistica i pjevačica Esperanza Spalding, u triju s pijanistom Leonardom Genoveseom i bubnjarom te udaraljkašom Lyndonom Rochelleom, najmlađa je sudionica "Jazzarelle²". Ujedno i najmlađa nastavnica na bostonskom Berklee College of Music, Esperanza Spalding autorica je albuma "Junjo", a svirala je i s Joeom Lovanom i Patti Austin. Kao veoma originalna i kreativna ističe se njezina tzv. vocalese tehnika glasovne improvizacije u kombinaciji s instrumentalnim dionicama.
 
Robertu Gambarini smatraju ponajboljom jazz pjevačicom izvan Amerike. U njezinu kvartetu sviraju pijanist Erik Gunnison, basist Reggie Johnson i bubnjar Montez Coleman. Od mladenačkih nastupa po Italiji i trećeg mjesta na slavnom "Thelonious Monk International Jazz Competition" u SAD-u, Gambarini je kroz nekoliko godina stekla kultni status na sceni New Yorka, i smatra se jednom od vodećih interpretatorica repertoara iz glavne pjesmarice američkih standarda, "Great American Songbook". Njezin CD "Easy To Love", s kojeg će izvoditi na "Jazzarelli²", ove je godine bio nominiran za nagradu Grammy u kategoriji vokalnog jazz albuma.
 

Za možda i najugledniju svjetsku jazz violinisticu Reginu Carter navodi se da je odrasla na jazz tradiciji rodnog Detroita, ali je presudan utjecaj na njezino muzičko sazrijevanje imao legendarni francuski jazz violinist Stephane Grappeli. U New Yorku snimila je nekoliko albuma, s jednim je bila nominirana za Grammy, a prije šest godina kao prva jazz solistica svirala je u Genovi na Paganinijevoj Guarneri violini Il Cannone iz 1743. godine. U kvintetu Regine Carter sviraju klarinetist Darry Harper, pijanist Xavier Davis, basist Matthew Parrish i bubnjar Alvester Garnett.
 
Za moderni mainstream big band Diva Jazz Orchestra pod vodstvom bubnjarke Sherrie Maricle kažu da svira - muški. Maricle je to jednom prilikom demantirala riječima da, u njihovom slučaju, upravo sviranje na ženski način podrazumijeva strast, izravnost i ozbiljnost, pa ovaj orkestar zapravo ukida stereotip o ženskoj svirci kao mlakoj i plahoj. Diva Jazz Orchestra tako već 14 godina nastupa po najvećim svjetskim scenama, a na "Jazzarelli²" će uz Sherrie Maricle nastupiti pijanistica Tomoko Ohno, basistica Noriko Ueda, alt saksofonistice Erica von Kleist i Karoline Strassmayer, tenor saksofonistice Anat Cohen i Leigh Pllzer, bariton saksofonistica Lisa Parrott, trubačice Tanya Darby, Jami Dauber, Christine Fawson, Nadje Noordhuis, trombonistice Jennifer Krupa i Linda Landis, te bas trombonistica Robynn Amy.
 
I. LASIĆ

IZLOŽBA FOTOGRAFIJA U ZAGREBAČKOJ GALERIJI "BADROV"

"SNIMIO: NIKŠA ANTONINI"

Nikša Antonini bio je fotograf Slobodne Dalmacije, točnije voditelj njezine foto-službe sredinom prošlog desetljeća, a prije toga radio je za još nekoliko hrvatskih listova. Godine 1998. njegovo je ime s ruba novinske fotografije tragično prešlo u samo tijelo vijesti: Antonini je poginuo u padu aviona američkog izaslanstava kod Dubrovnika. Ovih dana, točnije tjedana – i još predstojeći vikend - njegove fotografije, a više njih sa statusom medijske klasike tokom proteklih godina, predstavljene su u zagrebačkoj Galeriji "Badrov" na Trgu žrtava fašizma. Izložba je nazvana upravo onim standardnim potpisom s margine: "Snimio: Nikša Antonini".

U osvrtu na Antoninijev rad, povjesničar umjetnosti Želimir Košćević opisao je njegov razvoj od eksperimentalnog ciklusa u "Pitanjima" 1979. godine: "Započeo je s tehničkom i procesualnom greškom koju je svjesno ugradio u svoje 'Slučajne slike' i koju je često znao sjajno iskoristiti u stvaranju opusa izuzetnog ekspresivnog naboja. I prije nego što su ga prilike uputile pozivu fotoreportera vrlo je jasno dao do znanja da određena količina estetske anomalije utvrđuje cjelinu fotografske slike." "U svakoj slici što ih je snimio na svojim reporterskim zadacima, jasno se osjeća gusta kritična masa koja djelotvorno pokreće mehanizme složene senzorne percepcije na simboličkoj razini", dodaje Košćević o Antoninijevim ratnim fotografijama.
 
Veliki dio od oko 70 izloženih fotografija koje je odabrao Antoninijev suradnik te prijatelj, danas Feralov fotoreporter Ognjen Alujević, posvećen je upravo ratnom opusu pokojnog Nikše Antoninija.
 
Posebno mjesto, međutim, u ovom hommageu zauzela je slika koju nije snimio Nikša Antonini. Komentirajući fotografiju na kojoj Antonini s druge strane gleda kolegu koji ga snima uoči polaska aviona što će se malo potom srušiti, a posljednjim njegovim zabilježenim pogledom privučen, Koščević kaže: "Kamere kojima je u tom času bio opremljen govore o njegovu zvanju, ali ne i o pozivu. O tome govore njegove žive oči i dubok pogled. Ako je oko ogledalo duše, a to svakako jeste, slike koje je Nikša Antonini za života učinio odraz su plemenita poziva kojem je ovaj fotograf posvetio život."
 
I. LASIĆ

AHMET ÖĞÜT, KURDSKI UMJETNIK IZ TURSKE, U POVODU ZAGREBAČKE IZLOŽBE, O KURDIMA I UMJETNOSTI

BOL, BIJES, HUMOR...

Imamo problem izraziti se odakle dolazimo, a da to bude bez političkih i nacionalnih koncepata. Ne želim se nazivati turskim umjetnikom, volio bih reći da sam kurdski, ali, kako stvari stoje, moram vrlo pažljivo pronaći svoju poziciju

"Pozvali smo Ahmeta u Zagreb da bismo pokazali da iako je mlad umjetnik ima ujednačenu i prepoznatljivu poetiku i želja nam je da mlađi umjetnici u Hrvatskoj vide da je profiliranje moguće umjesto da skaču s teme na temu", izjavila je Antonia Majača, voditeljica zagrebačke galerije "Miroslav Kraljević", koja je s Jasnom Jakšić, inače kustosicom Muzeja suvremene umjetnosti, od 13. ožujka do 3. travnja, u spomenutoj galeriji priredila izložbu pod nazivom "Softly but Firmly" mladog umjetnika Ahmeta Öğüta. Turske putovnice i kurdske nacionalnosti, Ahmet iza sebe ima bogatu karijeru i trenutno boravi u Amsterdamu kao gost rezidencijalnog programa Rijksakademie van beelinde kunsten gdje se mladim umjetnicima iz cijelog svijeta omogućava upliv u networking art svijeta i Europe...

- Što danas znači biti Kurd?
 
- Imamo problem izraziti se odakle dolazimo, a da to bude bez političkih i nacionalnih koncepata. Ne želim se nazivati turskim umjetnikom, volio bih reći da sam kurdski, ali, kako stvari stoje, moram vrlo pažljivo pronaći svoju poziciju. Malo mi je preteško i osjetljivo početi s ovom temom. Počnimo s kontekstom ove izložbe, vidite automobile, vozila vidim kao jak simbol. Koristio sam i motiv običnog automobila koji može voziti bilo tko u mom susjedstvu. Kod nas ga, međutim, najčešće koristi tajna policija. To je renault 21 koji voze, jer je odlično terensko vozilo za vožnju po mom gradu, koji nije toliko civiliziran i ima dosta makadama. Na krov automobila stavio sam mitraljez, jer kad vidimo ovakav automobil znamo da je to policijsko vozilo iako nema nikakvih oznaka, ali zato ima duge antene i to je mali detalj po kojemu se razlikuje od ostalih automobila i koji nam daje potrebnu informaciju. Za mene ovaj automobil ima višestruko značenje.
 
- Postoji negdje oko 20 milijuna Kurda u četiri zemlje, to su Turska, Irak, Iran i Sirija. Jesi li povezan s nekima od njih primjerice kolegama umjetnicima?
 
- Pa i ne baš! Kurdi nemaju pisane povijesti. Ona je usmena i prenosi se preko pričanja priča, mitova, pjesama. A i kurdski jezik ima četiri varijante, varira od zemlje do zemlje. Postoje ljudi koji putuju iz grada u grad i prenose pjesme, priče o onome što su vidjeli, zovemo ih demeš, njihova lirika potječe iz drevnih vremena još iz Mezopotamije, u području između Tigrisa i Eufrata. To je jedan od izvora koji me napaja u mom stvaranju i razlog zašto koristim vizualnu umjetnost, pokušavam ispisati kurdsku povijest jer sam vezan za tu kulturu koja je nevidljiva i koju pokušavam prikazati vidljivom. Ne postoji pisana povijest, ali postoji moj dio kojeg se dobro sjećam od devedesetih. Sada imam samo 25 godina, ali devedesete su bile jedan od osjetljivijih trenutaka zbog žrtava i rata.
 
- U tvom radu vidim bol i bijes koji se transformira u umjetničko djelo.
 
- Da, to je točno! Ali isto tako volim koristiti element humora.
 
- Kako vidiš sebe u estetici, materijalima i sredstvima suvremene umjetnosti?
 
- Počeo sam sa slikarstvom i postepeno upoznavao nove medije te primio hrpetinu novih informacija. Moj rad je prvenstveno autobiografski iako tako ne izgleda jer je automatski povezan s mojom okolinom i povijesno političkom pozadinom.

Petar GRIMANI

12 POLICA

"SOVIET CULTURE AND POWER: A HISTORY IN DOCUMENTS, 1917-1953" (ANNALS OF COMMUNISM SERIES), YALE UNIVERSITY PRESS, 2007.

Ugledna američka izdavačka kuća Yale University Press objavljuje u jednom pionirskom poduhvatu niz knjiga o sovjetskoj povijesti koje se temelje na tajnim ruskim arhivima. Od početka devedesetih godina pod vodstvom stručnjaka za rusku povijest Jonathana Brenta objavljeno je 25 tomova od dokumenata prikupljenih u različitim arhivima. "Materijal koji objavljujemo dolazi iz arhiva bivše Komunističke partije, bivšeg Centralnog komiteta, državnog arhiva Ruske Federacije, a objavili smo materijale i iz predsjedničkog arhiva, kao i one iz arhiva KGB-a." Edicija se bavi cijelim nizom različitih tema, od suparništva KGB-a i CIA-e u Berlinu, knjige o Lenjinu, kao i knjige o američkoj Komunističkoj partiji. Sljedeći projekt Anala komunizma zajednički je poduhvat s Institucijom Hoover, a bavit će se pogledom na nešto što se naziva osobni Staljinov arhiv, koji uključuje i osobnu knjižnicu bivšeg ruskog diktatora.

NORMAN MAILER: "THE CASTLE IN THE FOREST", RANDOM HOUSE, 2007.

Nakon deset godina Norman Mailer je objavio novu knjigu The Castle in the Forest - Dvorac u šumi, u kojoj nudi potencijalno pravu književnu poslasticu: upustio se u ispitivanje ranog života jedne od najzloglasnijih osoba svjetske povijesti – Adolfa Hitlera. Pripovjedač novog Mailerovog romana je jedan misteriozni esesovac koji iznosi priču mladog Adolfa od njegova rođenja do adolescencije, te podrobno opisuje njegove roditelje i sestre i braću, kao i masu intimnih detalja iz života budućeg nacističkog diktatora. Kako je napisao jedan kritičar – uoči svog osamdeset i četvrtog rođendana Norman Mailer nam možda govori više negoli je ikad prije govorio. Mailer se odlučio istražiti živote najbližih članova Hitlerove obitelji – oca Aloisa, majku Klaru i braću i sestre, u pokušaju da nam objasni vjerojatno najzloglasniju osobu moderne povijesti. Roman pokriva razdoblje od 1837. do 1903. godine, otprilike životni vijek Hitlerova oca, uz naglasak na Hitlerovom djetinjstvu i adolescenciji…

MICHAEL DINE: "SUPERSYMMETRY AND STRING THEORY: BEYOND THE STANDARD MODEL", CAMBRIDGE UNIVERSITY PRESS, 2007.

U proteklom desetljeću područje teorijske fizike doživjelo je zbilja dramatične promjene – ova knjiga, pak, predstavlja sažeti, znanstveno-popularni uvod u aktualna i sve "vruća" pitanja teorijske fizike, posebice fizike čestice, koja je široj javnosti možda najpoznatija po kolosalnim akceleratorima koje fizičari koriste za "hvatanje" novih elementarnih čestica. Dine nam predstavlja tzv. Standardni model fizike čestice, svojevrsni "periodni sustav elemenata 21. stoljeća", kao i diskusiju oko potrage za ujedinjujućom teorijom (Grand unified theories), to jest oko teorije struna i supersimetrije, koja rješava neke probleme s kojima sadašnji Standardni model nikako da iziđe na kraj...

D. V.

________________________________