To je premašilo sva očekivanja. Ivica Račan ispraćen je s toliko uvažavanja svih političkih tabora, iskrenog žaljenja pa i suza da je to samo po sebi postalo prvorazredna politička činjenica. Nijedan suvremeni hrvatski političar i državnik nije otišao uz toliko plebiscitarnog pijeteta, što teško da ima veze samo s njim i s njegovim zaslugama.

Po svemu sudeći, naime, ova se zemlja zaželjela vanserijskih državnika, koji "razmiču brda" i otvaraju vidike (ne sudjeluju samo u povijesnim događajima nego ih i stvaraju), i izgleda da nisu sasvim u krivu oni koji peckaju Račanove žalitelje da se ponašaju kao kada je umro Tito. I stvarno, takav faraonski ispraćaj (koji je zahvaljujući samozatajnosti pokojnika ipak sveden u razumne okvire) nije primjeren za Račana.
 
Nije zapravo primjeren ni za koga od ovdašnjih suvremenika. Jer, u zemlji koja još glavinja u tunelu teških promašaja i predrasuda, i ni uz najbolju volju ne možeš je nazvati sretnim mjestom na svijetu, naprosto je deplasirano ikoga ikonizirati i dizati mu spomenike. To ne znači da Račan nema relativno istaknuto mjesto u novijoj hrvatskoj povijesti, naprotiv.
 
Ali, ono uglavnom završava na tome da je bio stečajni upravitelj dvaju autoritarnih i partitokratskih režima, koji su ionako bili pred padom i to bi se sasvim sigurno dogodilo i bez njega. Istina, taj je pad trebalo kontrolirati i oblikovati, kako se ne bi izokrenuo i ispreturao u nešto gdje padaju i glave, i tu je doprinos ovog prvoklasnog taktičara (veletrgovca vremenom) i umjetnika kompromisa izvan svake dvojbe.
 
Ali, je li to dovoljno da ga se, kako sada rade neki njegovi biografi, kanonizira u najznačajnijeg suvremenog hrvatskog političara? Ma ne. Vrijednosno neutralno gledano, najvažniji hrvatski političar u novijoj povijesti je, to je bar jasno, Franjo Tuđman, jer nema ni približno nikoga tko je ovoj zemlji toliko udario željezni žig svojih osobnih fantazama i fiksacija kao taj čovjek.
 
To i jest teški hrastovi križ ove zemlje, a Račan je zbilja bio od onih koji su pomogli da se taj križ lakše nosi, ali ne i da ga se delegitimira i skine (tu su ipak puno zaslužniji Mesić, a na početku mandata čak i Sanader). Ono u čemu je on zbilja prednjačio sam je isticao pred kraj života, a to je "čisti obraz", zbog čega je SDP, da budemo načisto, jedna od rijetkih političkih stranaka koja ne bi završila na tjeralicama čim bi pravosuđe profunkcioniralo kako bog zapovijeda.
 
Ali, i taj dragocjeni moralni kapital SDP-a više je držan u čarapi nego pametno investiran, jer ga se moglo oploditi samo pod uvjetom da je stranka vratila izgubljenu socijaldemokratsku dušu. Nije je, međutim, vratila, iako ima znakova da je Račana zbog toga pekla savjest više od ičeg drugog, i SDP je sve do njegovog kraja gradio identitet više na onome što nije (SDP=ne-SKH), nego što jest. Na ovo se nadovezuje paradoks koji relativizira i umanjuje još jednu neospornu zaslugu Račana i njegove stranke.
 
On i SDP nesumnjivo su, naime, zaslužni što su nakon dolaska na vlast digli demokratske standarde zemlje toliko da je to postala mjera ispod koje se više nije smio spustiti ni HDZ. Dakle, Račanu ide u zaslugu i demokratizacija i evropeizacija HDZ-a, i tu je on odmah iza Sanadera, što je možda i ključna uloga koju je odigrao u hrvatskom političkom životu. Ali, tu dolazimo do spomenutog paradoksa, jer ispada da je on više pridonio transformaciji HDZ-a nego vlastite stranke, koja se zato sada i kida dilemom kud će sa sobom i tko da je vodi.
 
Da to nije tek nekakva retorička figura, koja dobro zvuči a malo znači, pokazuje to što je Račan bio jedan od grobara HDZ-ovog borbenog populizma, ali danas baš iz njegove stranke pire populistički vjetrovi, a jedan, u metropoli, već se bome i sasvim razmahao. Na žalost, on nije ostavio za sobom čvrsta idejna sidra koja će jamčiti da taj populistički propuh neće otpuhati SDP udesno, ili prema nekoj vrsti socijal-klerikalizma, što zvuči malo bolje ali može ispasti i puno gore.
 
Zato ohrabruje što je jedan od potencijalnih Račanovih nasljednika Zoran Milanović odnedavno vratio iz bunkera već zaboravljeni pojam "socijalizma" (zapravo "socijalizma 21. stoljeća", koji je samo nominalno imenjak sa socijalizmom druge polovice 20. stoljeća), čime očito želi demantirati one koji misle da bi SDP s njim na čelu definitivno otklizao udesno.
 
Jednako je važno što drugi potencijalni nasljednik Željka Antunović ne taji da Račan nije ostavio za sobom nikakvu doktrinu koja bi se moglo nazvati "račanizmom". Što, nadamo se, treba shvatiti kao prazninu koju će se ispuniti konkretnim lijevim sadržajem, a ne pobožnim lamentacijama o najboljoj hrvatskoj stranci koju je vodio "najodlučniji hrvatski političar".
 
Nije to nikakva izdaja Račana, njegove zasluge su neosporne i sve kada bi netko i htio ne bi ih mogao izbrisati. Izdaja bi bila, sjetite se drugovi i drugarice njegovih zadnjih riječi, kada ne biste nastavili gdje je on stao, a to po našemu izgleda ovako. SDP je prilično dao u demokratskom preodgajanju HDZ-a i cijele Hrvatske, sada je vrijeme da isto, i više, napravi za samoga sebe.

Marinko ČULIĆ