KNJIGE
3. svibnja, 2007.
SVETOZAR LIVADA: "ETNIČKO ČIŠĆENJE –
OZAKONJENI ZLOČIN STOLJEĆA", EUROKNJIGA, ZAGREB, 2006.
NA VALU ODMAZDE
Livada je dokumentirao i sagledavao odmazdu najgorih
oblika, kao permanentnu podlogu svih tortura: kulturocid, brisanje memorije
prostora i uništavanje institucija, povijesne, kulturne, spomeničke baštine duž
cijele Hrvatske, otimanje zavičaja ljudima koji su tu nastanjeni stoljećima, progone
i likvidacije ljudi...
Devet godina nakon objavljivanja knjige "Etničko
čišćenje – zločin stoljeća" (SKD "Prosvjeta", Zagreb, 1997.)
sociolog Svetozar Livada poduhvatio
se zadatka da već objavljeni materijal o zločinima o ratu u Hrvatskoj 90-ih
dopuni, proširi i kompletira još obimnijim dokumentima o tim zločinima, te je
nakon dugotrajnog istraživanja napisao knjigu pod naslovom "Etničko
čišćenje – ozakonjeni zločin
stoljeća". Drugom knjigom, autor ulazi
još produbljenije u bit nedavnih tragičnih događanja koje naziva "zločinom
stoljeća". Zastupa tezu da je u ovom neobjavljenom, dogovorenom ratu
trijumfirala ideologija neporaženog ustaško-četničkog sindroma: koncentracijski
logori, genocid, etničko čišćenje masovnih razmjera (cinički nazivanim "humanim
preseljenjem"), tortura, "osveta nacije", "rat krvi i
tla"...
Filozof i povjesničar po obrazovanju, Livada je iskustvu člana Komisije za ratne zločine nakon II. svjetskog
rata, pridodao uvide u stanja na područjima koja su bila pod paradržavnom
krajinskom vlašću – kao stručni suradnik za humanitarnu pomoć pri
zapovjedništvu UN za tadašnji sektor Sjever. U ratnim godinama obišao je gotovo
cijelu okupiranu Hrvatsku, brojna mjesta zločina. Pišući tekst profesionalno -
prema zahtjevima struke – svjedočio je kao čovjek koji "nema što izgubiti"!
"Zakasnjeli
narodi"
Livada je
dokumentirao i sagledavao odmazdu najgorih oblika, kao permanentnu podlogu svih
tortura: kulturocid, brisanje memorije prostora i uništavanje institucija,
povijesne, kulturne, spomeničke baštine duž cijele Hrvatske, otimanje zavičaja
ljudima koji su tu nastavali stoljećima, progone i likvidacije ljudi, klanja
stoke, uništavanje zemljišta za obrađivanje, spaljivanje čitavih naselja i
njihovih škola, biblioteka i kulturnih domova, razaranja porodica... Posebno je
inzistirao na nekažnjenom "intelektualnom zločinu", ako se to uopće
tako može nazvati?! Autor ističe, kako smo unazađeni za čitavo stoljeće (o
ratnoj i poratnoj pljački u tzv. pretvorbi, rasprodaji obale, banaka, hotela...
da se i ne govori.): nema zločina koje historija poznaje, a da u prošlom ratu
nisu bili ponovno primijenjeni!
Opisuje ekshumacije kojima je prisustvovao i što je sve "uživo"
gledao u koncentracijskim logorima, pri čemu je patio i očajavao i jedva
sačuvao čovjeka u sebi, jer ga je sve to i osobno dovodilo do pravog ludila!
Mržnju, etabliranu u institucijama i ljudima pod firmom fetiša države, nacije,
domovine/otadžbine, pomoću koje se temeljito razara društvo u svim njegovim
segmentima. U tom su "patriotskom poslu" intelektualni zločinci,
Crkve i mnogi tzv. intelektualci, mitovi i nacionalna teologija izrazili i
potvrdili najgnusniji brutalitet, laži i povijesne falsifikate.
Knjiga je puna istinske, znanstveno provjerene faktografije,
vjerodostojan dokument, pravo "živo svjedočanstvo" sociologa –
istraživača, koji se čitavim ljudskim bićem založio za otkrivanje istine o nama
samima. Teško ju je mjestimice, zbog potresnosti događanja, čitati, ali treba,
ma koliko mučno bilo, radi vlastita samootrježnjenja. Strukturirana je logičkim
redom u deset poglavlja (gotovo 500 stranica), sa karakterističnim
podpoglavljima, koja zorno potkrepljuju strahote. Većina je poglavlja
znanstvena interpretacija faktičnih događanja i pisana je kao "literarno
štivo", što na svoj način "ublažava" prave strahote pri čitanju,
opise ratnog stanja koje je "iza nas", činjenicu da je realnost
strahovitija od pisana svjedočenja!
Zbog tisuće detalja, navođenja provjerenih činjenica i galerija
likova - zločinaca sa imenom i prezimenom, autora po svemu sudeći očekuju daljnje
tužbe, prijetnje i osvete. Jer ovo se "društvo" napaja, "pali i
hrani" mržnjom, koja se reproducira nekom gotovo "genetički"
utemeljenom i produbljivanom, "paklenski nezaobilaznom" sudbinom.
Sudbinom koja nalikuje onoj starogrčkoj, dramaturški oblikovanoj neumitnoj
tragičnosti. Zbiljski neutješnoj i posve neizbježnoj, pa to još uvijek – u tom
tzv. trećem mileniju – iznova potvrđujemo kao jedini naš oblik i smisao života.
Neprekinuti zločin
Autor ove knjige, Svetozar
Livada, branio je antifašizam kao dječak, izranjavan od fašista, ustaša i
četnika na način da su mu se liječnici čudili i prije 60 godina da je još – uopće
živ! Kao dječak, gledao je generacije kako umiru i padaju pod neprijateljskim
metcima, ljude pune svijesti i samosvijesti da se čitavim bićem zalažu za nešto
bolje. Kao ranjenik, našao se u bolnici sa sinom državnika Winstona Churchilla, koji je također bio ranjen kao "naš
partizan". Kada su ga predstavili Churchillu,
ovaj ga je upitao, zašto je tako mlad morao ići u vojnike? Livada je cijelog svog života antifašizam dosljedno smatrao
najvećom tekovinom ovog društva – temeljem za neko bolje sutra. Na tome je
godinama angažirano radio i javno svjedočio. U sedmom i osmom deceniju svog
života, međutim, "morao je ponovno svjedočiti" i napisati knjigu o
novom ratu i zločinima na ovim prostorima, socijalno političkoj i ljudskoj
kontrarevoluciji koja se i dalje nesmiljeno "regenerira" kao
neprekinuti povijesni zločin...
Ovim svojim djelom, kao najdubljim ljudskim svjedočanstvom, Livada se ne samo još jednom "izložio"
neprilikama i prijetnjama, već uvjeren da uvijek vrijedi založiti i vlastiti život
za istinu o nama samima, još je jednom pokazao što znači biti odgovoran.
Odgovoran prije svega pred samim sobom kao samosvjesnim i savjesnim bićem. Potrebno
mu je izraziti iskreno divljenje i zahvalnost za ovo svjedočenje i dokumentiranje
nedavnih ratnih događanja, za hrabrost kojom se po drugi put suočavao sa svojim
spaljenim, izgubljenim zavičajem, za analizu duboke tragičnosti nedavnog rata i
njegovih posljedica za današnji i budući život u Hrvatskoj i bivšim jugoslavenskim
zemljama.
(Iz Predgovora knjige; za novinski tisak priredio
Mladen Škreblin)
Milan KANGRGA
JASENKA KODRNJA: "TRINAEST RAZLOGA ZA
ŠUTNJU", STAJER GRAF, ZAGREB, 2006.
ŽENE IZ ZBILJE
Prisna veza sa zbiljskim
životom, kompleksnim problemima zbiljskih žena kod nas u devedesetima, najveća
je kvaliteta ove knjige. Ipak mi se čini da je autorica ovom poslu mogla
pristupiti i ambicioznije. Priče nerijetko nemaju poante, jednostavno se pri
kraju rasplinjuju, kao da je doista riječ o životu, a ne o pričama. Na trenutke
mi se činilo da je autorica vlastitu dobru ideju realizirala previše plaho i samozatajno.
Više samosvijesti u obradi svakako bi bilo dobrodošlo. Ovako, radi se o knjizi
za publiku koju zanima ženska scena ili ženski aktivizam, no koja je mogla biti
i malo više od toga
"Kada sam se počela baviti ženskim
aktivizmom, zapisivala sam svaku riječ koju su mi telefonski izricale
zlostavljane žene. Tako sam ispunila tri bilježnice. Iako sam sigurna da ih
nisam bacila, ne mogu ih pronaći, pa je isto kao da ih nema." Ove riječi
iz zaključne bilješke knjige svjedoče o autoričinoj navici zapisivanja, koje
nije obavezno namijenjeno objavljivanju. Upoznajući nas sa "ženskim
neredom" svoje radne sobe i biblioteke u kojoj je, kako navodi, sakupila
oko dvije tisuće knjiga, o kojima napominje da su njihovi autori "uglavnom
muškarci", autorica nas dovodi u paradoksalnu situaciju.
Na zapadu je feminizam danas već dio mainstreama i pobuđuje medijsku
pozornost; hoćemo li se diviti činjenici da knjiga Jasenke Kodrnje otkriva ishodišna feministička pitanja jednoj
zaostaloj sredini, koja je u devedesetima doživjela i još trpi obnovu
tradicionalnih, katoličkih i nacionalističkih vrijednosti? Ili bismo trebali Kodrnjinu knjigu tretirati kao
feminističku naivu koja s mnogostrukošću zapadne ženske scene ne uspostavlja
osobite veze? Odmah moram reći: premda doista ostavlja dojam da se obraća
čitateljstvu kojem je potrebno objašnjavati osnovne feminističke postavke, autoričina
feministička pozicija čini mi se poticajnom i zanimljivom. Knjiga je napisana u
duhu nekih promišljanja Marthe Nussbaum,
koja žensko pisanje uvijek promatra u njegovom suodnosu sa zbiljskim životima
zbiljskih žena, odnosno kao aktivnost koja pridonosi i osmišljavanju života.
Aluzija na nered autoričine radne sobe i na
zagubljene bilješke svakako nije slučajna: taj je nered pozicija iz koje se
autorica nastoji suprotstaviti sustavu patrijarhalne kulture, aludirajući pri
tome i na isključenost žena iz kulture ali i na "ženski nered" kao
građanski nered, u duhu promišljanja Carole
Pateman, dakle, kao prijetnju dominantnom političkom poretku.
Ženska
šutnja
Jasenka
Kodrnja je znanstvenica koji se bavi
istraživanjima rodne problematike, autorica je više stručnih i znanstvenih
knjiga multidisciplinarne naravi, no u kojima dominira sociološki pristup.
Autorica je pjesničke knjige "Zagreb je ženskog spola" (2002.), kojom
se predstavila kao jedna od danas u našoj sredini rijetkih spisateljica
eksplicitno feminističkog usmjerenja. Knjiga "Trinaest razloga za šutnju"
spoj je fikcije i dokumentaristike. Nastala je na osnovu bilješki koja je
autorica vodila kao moderatorica radionice naslovljene "Ženska šutnja",
koja je održana u sklopu jedne konferencije o ženskom stvaralaštvu 1996.
godine. Glavna je ideja radionice bila tematizirati nametnutu šutnju, kao uskraćeno
pravo na govor, ili na ženski izričaj, u dominantno patrijarhalnom društvu ili
kulturi. Posebno je zanimljivo to što ženske priče zabilježene u ovoj knjizi
nisu svedive na (planirani) zajednički nazivnik. Mnoge sudionice radionice nisu
govorile o osuđenosti na šutnju, nego su temi pristupale iz drukčijih
perspektiva, nerijetko tretirajući šutnju kao odabranu ili poželjnu, smislenu
poziciju.
Autoričin pokušaj rekonstrukcije tada na
toj radionici izgovorenih osobnih priča na osnovu bilješki i sjećanja nastoji
sačuvati izvornost autentičnih iskustava, upravo ono što je zapisivačicu
potaknulo na knjigu, što joj je bilo toliko dragocjeno i zanimljivo. No sasvim
je jasno da je sastavljanje priča na osnovu natuknica istodobno i dopisivanje priča,
izmišljanje njihovih dijelova, u mjeri u kojoj je svaka komunikacija uostalom
bogata nesporazumima, tajnama i zagonetkama.
Sve su priče napisane u prvom licu kao
donekle fingirane ispovijedi ženskih osoba čija se imena navode u podnaslovima.
Literarno gledano, priče su i prejednostavne, na trenutke se više doimaju kao
skice za tekstove nego kao literarni tekstovi. Stalna upotreba prošlog vremena,
jednolično pripovijedanje u prvom licu, bez razlikovanja raznih pripovjedačkih
glasova, odsustvo literarnih poanti i artističkih postupaka svjedoče o gotovo
pretjeranoj neambicioznosti cijelog pothvata. No usprkos tome, neke su priče
vrlo dojmljive.
"Ubij
me"
Zanimljivije su priče koje govore o
problemima žena iz miljea bliskog autorici. Na žalost, premda bismo mogli pretpostaviti
da je autorici bilo osobito stalo do priča onih socijalno obespravljenih čiji
se glas gotovo nikada ne čuje, upravo te priče najmanje su uspjele. Dragičina priča pod naslovom "Ubij
me!" neuvjerljiva je: umjesto da izrazi nemoć ili bijes pretučene žene, Dragica progovara smirenim tonom, istim
kakvim progovaraju drugi ženski glasovi u knjizi, glasovi žena koje su se realizirale
u životu ili u profesiji. Mirsadina
priča pod naslovom "Stočanka", bilješka o šutnji iz nemoći pred
ratnim užasima, svjedoči o odsustvu nacionalističke isključivosti u većini
ženskih grupa devedesetih na čitavom području bivše Jugoslavije, kao što Dragičina priča pokazuje da je
radionica i za nju bila poticajna i ugodna sredina, jedino mjesto gdje je uspjela
izreći svoj život i svoju muku. Ipak, i jedna i druga priča kao da su tek ukratko
prepričane tuđe priče, priče koje autorica nije uspjela doista prisvojiti i
ispripovijedati na autentičan način. Glasovi neobrazovanih žena nisu
uvjerljiviji dio ove knjige.
Uvodna priča pod naslovom "Dnevnik"
najviše je u duhu osnovne ideje radionice – šutnja je u toj priči mišljena kao
nemoć, kukavičluk, neodlučnost da se cijeni i afirmira osobno (žensko)
iskustvo. Šutnji se suprotstavlja htijenje da se zapiše izuzetnost i
neponovljivost osobnih doživljaja. "Počinjem pisati od apsolutne nule. Ne
znam pisati, nisam spisateljica" - kaže Saša, pripovjedačica te priče, aludirajući da uporište za svoje
pisanje ne može pronaći u isprobanim, potrošenim žanrovima (muške) književne tradicije.
Na svu sreću, takve se teze u knjizi ne javljaju prečesto, osobito ne na
programatski ili ideologiziran način. Uostalom, u današnje vrijeme, kada
žanrovska korektnost nije na osobitoj cijeni, ovakva upozorenja o potrošenosti
žanrova patrijarhalne kulture bliska su i nekim literarnim strujanjima koja
nisu obavezno rodno određena. Sreća je, stoga, da ovakva pojednostavljenja u
knjizi nisu prečesta.
Nekoliko važnih priča govori o osobama koje
se osjećaju odbačenima ili isključenima. Još su dragocjenije one koje svjedoče
o senzibilitetu za nepravdu, većinsku bahatost ili oportunizam, a nisu napisane
iz pozicije žrtve, nego iz pozicije senzibilne promatračice. Ideja "ženskog
nereda" na vrlo se zanimljiv način artikulira u Sofijinoj priči, naslovljenoj "Što bi bilo da sam Srpkinja".
Priča nas uvodi u prostor jednog zagrebačkog podruma, u kojem stanari borave
zbog uzbuna na početku devedesetih, a zapravo bez pravog razloga. U podrumu,
među starom kramom, pripovjedačica uočava znakove bivšeg vremena, između ostalog
i knjige i časopise, i ideologizirana, ali i kvalitetna štiva, koja će netko revan
uskoro odnijeti na smetlište. U tom podrumu za vrijeme neželjenog druženja dominiraju
oni koji gorljivo prisvajaju parole tadašnjeg političkog trenutka. Priča
afirmira poziciju pojedinca koji se suprotstavlja govoru većine. Šutnja u ovoj
priči znači nemoć pojedinca da se suprotstavi agresivnosti priglupih. No šutnja
je istodobno prilika da se zastane i razmisli; šansa za kontemplaciju, sabranost,
promišljanje života.
"Ne
dam stan"
Svetlanina
priča "Ne dam stan" govori o takozvanim miješanim brakovima i
njihovim iskušenjima u devedesetima, upečatljivo svjedočeći o šutnji isključenih,
koji su svjesni da ih vrlo rijetki u drugom taboru mogu shvatiti. O sličnom
problemu govori i Anina priča pod
naslovom "Imati svoje mjesto", samo što ovoga puta nije riječ o
nacionalno zasnovanoj odbačenosti, nego o isključenosti zbog nepristajanja na
konformizam, oportunističko i društveno očekivano ponašanje. Ani je vrlo teško govoriti o tome kako
je na koncu morala odustati od svoje tvrdoglavosti i pribjeći najlakšim,
pragmatičnim rješenjima. Zanimljivo je da ova priča i nekoliko drugih iz različitih
perspektiva dopiru do sličnih zaključaka gotovo na tragu Wittgensteinove filozofije: o doista složenim problemima nemoguće
je govoriti. O bitnim stvarima posebno je teško govoriti na glas, kao da dodaje
zgodna intimistička Ljiljanina priča
pod naslovom "Mrzovolja", koja nas upoznaje s mučnom i potrošenom
bračnom vezom.
Vrlo su intrigantne priče koje govore o
ženskim grupama, priče "Pad" i "Živa grupa". Bave se vrlo
interesantnom pojavom: kada djeluju u ženskoj skupini, žene su vrlo nesklone
kompromisima. Svađe neminovno počinju, razlike sve više dolaze do izražaja, i
grupni projekti se raspadaju.
Prisna veza sa zbiljskim životom, kompleksnim
problemima zbiljskih žena kod nas u devedesetima, najveća je kvaliteta ove
knjige. Ipak mi se čini da je autorica ovom poslu mogla pristupiti i
ambicioznije. Priče nerijetko nemaju poante, jednostavno se pri kraju rasplinjuju,
kao da je doista riječ o životu, a ne o pričama. Na trenutke mi se činilo da je
autorica vlastitu dobru ideju realizirala previše plaho i samozatajno. Više
samosvijesti u obradi svakako bi bilo dobrodošlo. Ovako, radi se o knjizi za
publiku koju zanima ženska scena ili ženski aktivizam, no koja je mogla biti i
malo više od toga.
Pogled na stvari povremeno je previše sociološki,
izostaju upečatljive pojedinosti. Neredigirane rečenice u literarnom tekstu
nisam sklona promatrati kao nevažne sitnice, pa tako primjerice ni ovu: "Kada
smo se našle primijetila sam mnoge smo se prestale viđati." Ipak, čini mi
se da je autorica pronašla pravu mjeru između programatskih nakana i autentičnih
životnih priča.
Gordana CRNKOVIĆ
12 POLICA
LAWRENCE
WRIGHT: "THE LOOMING TOWER: AL-QAEDA
AND THE ROAD TO 9/11",
KNOPF, 2007.
Dobitnik Pulitzerove nagrade za 2007. godinu u
kategoriji dokumentarnih djela, odnosno nonfictiona je Lawrence Wright za djelo Looming Tower s podnaslovom: al-Qaida
i put do 11. rujna. Wright, inače pisac magazina New Yorker, u svoje djelo ugradio je ogromnu količinu pedantnog
istraživalačkog rada, što je dovelo do – mnogi znalci se slažu - jedne od
najboljih knjiga o povijesti terorizma. Autor je razgovarao s preko 500 osoba -
od najboljih prijatelja bin Ladena iz studentskih dana, preko glavne osobe
Bijele kuće za borbu protiv terorizma Richarda Clarkea, do pripadnika saudijske
kraljevske obitelji, afganistanskih mudžahedina i novinara televizijske mreže
al-Jazeere.
Rezultat je uravnotežena analiza složenih motiva,
ideala i borbe za vlast koji su doveli do terorističkog napada od 11. rujna
2001. Međutim, unatoč tome što je "iskopao" mnoge neugodne detalje
i otkrio događaje koji nisu ranije bili opisani, Wright nije našao nikakvu
naznaku o tome da je Irak igrao ulogu u terorističkim napadima od 11. rujna…
PHYLLIS FERGUSON BOTTOMER: "SO ODD A MIXTURE: ALONG THE AUTISTIC
SPECTRUM IN 'PRIDE AND PREJUDICE'", JESSICA KINGSLEY PUBLISHERS, 2007.
Gospodin Darcy je zgodni neženja čije je snažno,
ali tajanstveno držanje zagolicalo srca žena mnogih generacija. Međutim,
pojavilo se objašnjenje da je razlog tajanstvenosti ovog fiktivnog lika zapravo
autizam. Naime, u svojoj knjizi Phyllis Ferguson
Bottomer, kanadska logopedica, tvrdi da glavni junak romana "Ponos i predrasude"
Jane Austen pati od biološkog poremećaja mozga koji oštećuje komunikaciju i društvene
vještine. Od iste bolesti mogao bi patiti i svećenik Collins, smatra autorica,
dok Lydiji Bennet pripisuje histrionski poremećaj ličnosti, što označava osobu
izražene emocionalnosti i stalnog traženja pažnje. U Phyllisinu je analizu
uključeno osam likova romana, pet iz obitelji Bennet i tri iz klana
Fitzwilliam, za koje smatra da imaju ozbiljne teškoće s komunikacijom i
empatijom…
ERIC CLAPTON: "THE
AUTOBIOGRAPHY", CENTURY, 2007.
Četvrtoga listopada pojavit će se autobiografija britanske
gitarističke legende – Erica "Slowhand" Claptona. Clapton - koji je nedavno upravo priveo kraju svoju veliku
svjetsku jednogodišnju turneju - autobiografiju je načinio uz pomoć
Christophera Simona Sykesa, s kojim se pozna od 1967. godine. Veliki glazbenik
će u knjizi progovoriti, obećao je, "na bolno iskren" način o svim
aspektima svoje karijere, kao i privatnoga života – od problema s drogom i
alkoholom, do tragične smrti sina Connora ili, pak, bliskih prijatelja, poput
Hendrixa i Lennona. Paralelno s knjigom izaći će i audio izdanje djela, a
negdje u isto vrijeme očekuje se i CD/DVD s friške turneje, kao i Warner
Brothersov box-set s kompletnom Claptonovom "ostavštinom". Cijena
autobiografije – 20 funti.
(D.V.)
________________________________