Knjige



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi


Picaškandal

International

Feral Tromblon


Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film


Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
3. svibnja, 2007.

01 / Knjige
KNJIGE
3. svibnja, 2007.

SVETOZAR LIVADA: "ETNIČKO ČIŠĆENJE – OZAKONJENI ZLOČIN STOLJEĆA", EUROKNJIGA, ZAGREB, 2006.

NA VALU ODMAZDE

Livada je dokumentirao i sagledavao odmazdu najgorih oblika, kao permanentnu podlogu svih tortura: kulturocid, brisanje memorije prostora i uništavanje institucija, povijesne, kulturne, spomeničke baštine duž cijele Hrvatske, otimanje zavičaja ljudima koji su tu nastanjeni stoljećima, progone i likvidacije ljudi...

Devet godina nakon objavljivanja knjige "Etničko čišćenje – zločin stoljeća" (SKD "Prosvjeta", Zagreb, 1997.) sociolog Svetozar Livada poduhvatio se zadatka da već objavljeni materijal o zločinima o ratu u Hrvatskoj 90-ih dopuni, proširi i kompletira još obimnijim dokumentima o tim zločinima, te je nakon dugotrajnog istraživanja napisao knjigu pod naslovom "Etničko čišćenje – ozakonjeni zločin stoljeća". Drugom knjigom, autor ulazi još produbljenije u bit nedavnih tragičnih događanja koje naziva "zločinom stoljeća". Zastupa tezu da je u ovom neobjavljenom, dogovorenom ratu trijumfirala ideologija neporaženog ustaško-četničkog sindroma: koncentracijski logori, genocid, etničko čišćenje masovnih razmjera (cinički nazivanim "humanim preseljenjem"), tortura, "osveta nacije", "rat krvi i tla"...

Filozof i povjesničar po obrazovanju, Livada je iskustvu člana Komisije za ratne zločine nakon II. svjetskog rata, pridodao uvide u stanja na područjima koja su bila pod paradržavnom krajinskom vlašću – kao stručni suradnik za humanitarnu pomoć pri zapovjedništvu UN za tadašnji sektor Sjever. U ratnim godinama obišao je gotovo cijelu okupiranu Hrvatsku, brojna mjesta zločina. Pišući tekst profesionalno - prema zahtjevima struke – svjedočio je kao čovjek koji "nema što izgubiti"!

"Zakasnjeli narodi"

Livada je dokumentirao i sagledavao odmazdu najgorih oblika, kao permanentnu podlogu svih tortura: kulturocid, brisanje memorije prostora i uništavanje institucija, povijesne, kulturne, spomeničke baštine duž cijele Hrvatske, otimanje zavičaja ljudima koji su tu nastavali stoljećima, progone i likvidacije ljudi, klanja stoke, uništavanje zemljišta za obrađivanje, spaljivanje čitavih naselja i njihovih škola, biblioteka i kulturnih domova, razaranja porodica... Posebno je inzistirao na nekažnjenom "intelektualnom zločinu", ako se to uopće tako može nazvati?! Autor ističe, kako smo unazađeni za čitavo stoljeće (o ratnoj i poratnoj pljački u tzv. pretvorbi, rasprodaji obale, banaka, hotela... da se i ne govori.): nema zločina koje historija poznaje, a da u prošlom ratu nisu bili ponovno primijenjeni!

Opisuje ekshumacije kojima je prisustvovao i što je sve "uživo" gledao u koncentracijskim logorima, pri čemu je patio i očajavao i jedva sačuvao čovjeka u sebi, jer ga je sve to i osobno dovodilo do pravog ludila! Mržnju, etabliranu u institucijama i ljudima pod firmom fetiša države, nacije, domovine/otadžbine, pomoću koje se temeljito razara društvo u svim njegovim segmentima. U tom su "patriotskom poslu" intelektualni zločinci, Crkve i mnogi tzv. intelektualci, mitovi i nacionalna teologija izrazili i potvrdili najgnusniji brutalitet, laži i povijesne falsifikate.

Knjiga je puna istinske, znanstveno provjerene faktografije, vjerodostojan dokument, pravo "živo svjedočanstvo" sociologa – istraživača, koji se čitavim ljudskim bićem založio za otkrivanje istine o nama samima. Teško ju je mjestimice, zbog potresnosti događanja, čitati, ali treba, ma koliko mučno bilo, radi vlastita samootrježnjenja. Strukturirana je logičkim redom u deset poglavlja (gotovo 500 stranica), sa karakterističnim podpoglavljima, koja zorno potkrepljuju strahote. Većina je poglavlja znanstvena interpretacija faktičnih događanja i pisana je kao "literarno štivo", što na svoj način "ublažava" prave strahote pri čitanju, opise ratnog stanja koje je "iza nas", činjenicu da je realnost strahovitija od pisana svjedočenja!

Zbog tisuće detalja, navođenja provjerenih činjenica i galerija likova - zločinaca sa imenom i prezimenom, autora po svemu sudeći očekuju daljnje tužbe, prijetnje i osvete. Jer ovo se "društvo" napaja, "pali i hrani" mržnjom, koja se reproducira nekom gotovo "genetički" utemeljenom i produbljivanom, "paklenski nezaobilaznom" sudbinom. Sudbinom koja nalikuje onoj starogrčkoj, dramaturški oblikovanoj neumitnoj tragičnosti. Zbiljski neutješnoj i posve neizbježnoj, pa to još uvijek – u tom tzv. trećem mileniju – iznova potvrđujemo kao jedini naš oblik i smisao života.

Neprekinuti zločin

Autor ove knjige, Svetozar Livada, branio je antifašizam kao dječak, izranjavan od fašista, ustaša i četnika na način da su mu se liječnici čudili i prije 60 godina da je još – uopće živ! Kao dječak, gledao je generacije kako umiru i padaju pod neprijateljskim metcima, ljude pune svijesti i samosvijesti da se čitavim bićem zalažu za nešto bolje. Kao ranjenik, našao se u bolnici sa sinom državnika Winstona Churchilla, koji je također bio ranjen kao "naš partizan". Kada su ga predstavili Churchillu, ovaj ga je upitao, zašto je tako mlad morao ići u vojnike? Livada je cijelog svog života antifašizam dosljedno smatrao najvećom tekovinom ovog društva – temeljem za neko bolje sutra. Na tome je godinama angažirano radio i javno svjedočio. U sedmom i osmom deceniju svog života, međutim, "morao je ponovno svjedočiti" i napisati knjigu o novom ratu i zločinima na ovim prostorima, socijalno političkoj i ljudskoj kontrarevoluciji koja se i dalje nesmiljeno "regenerira" kao neprekinuti povijesni zločin...

Ovim svojim djelom, kao najdubljim ljudskim svjedočanstvom, Livada se ne samo još jednom "izložio" neprilikama i prijetnjama, već uvjeren da uvijek vrijedi založiti i vlastiti život za istinu o nama samima, još je jednom pokazao što znači biti odgovoran. Odgovoran prije svega pred samim sobom kao samosvjesnim i savjesnim bićem. Potrebno mu je izraziti iskreno divljenje i zahvalnost za ovo svjedočenje i dokumentiranje nedavnih ratnih događanja, za hrabrost kojom se po drugi put suočavao sa svojim spaljenim, izgubljenim zavičajem, za analizu duboke tragičnosti nedavnog rata i njegovih posljedica za današnji i budući život u Hrvatskoj i bivšim jugoslavenskim zemljama.

(Iz Predgovora knjige; za novinski tisak priredio Mladen Škreblin)

Milan KANGRGA

JASENKA KODRNJA: "TRINAEST RAZLOGA ZA ŠUTNJU", STAJER GRAF, ZAGREB, 2006.

ŽENE IZ ZBILJE

Prisna veza sa zbiljskim životom, kompleksnim problemima zbiljskih žena kod nas u devedesetima, najveća je kvaliteta ove knjige. Ipak mi se čini da je autorica ovom poslu mogla pristupiti i ambicioznije. Priče nerijetko nemaju poante, jednostavno se pri kraju rasplinjuju, kao da je doista riječ o životu, a ne o pričama. Na trenutke mi se činilo da je autorica vlastitu dobru ideju realizirala previše plaho i samozatajno. Više samosvijesti u obradi svakako bi bilo dobrodošlo. Ovako, radi se o knjizi za publiku koju zanima ženska scena ili ženski aktivizam, no koja je mogla biti i malo više od toga

"Kada sam se počela baviti ženskim aktivizmom, zapisivala sam svaku riječ koju su mi telefonski izricale zlostavljane žene. Tako sam ispunila tri bilježnice. Iako sam sigurna da ih nisam bacila, ne mogu ih pronaći, pa je isto kao da ih nema." Ove riječi iz zaključne bilješke knjige svjedoče o autoričinoj navici zapisivanja, koje nije obavezno namijenjeno objavljivanju. Upoznajući nas sa "ženskim neredom" svoje radne sobe i biblioteke u kojoj je, kako navodi, sakupila oko dvije tisuće knjiga, o kojima napominje da su njihovi autori "uglavnom muškarci", autorica nas dovodi u paradoksalnu situaciju.

Na zapadu je feminizam danas već dio mainstreama i pobuđuje medijsku pozornost; hoćemo li se diviti činjenici da knjiga Jasenke Kodrnje otkriva ishodišna feministička pitanja jednoj zaostaloj sredini, koja je u devedesetima doživjela i još trpi obnovu tradicionalnih, katoličkih i nacionalističkih vrijednosti? Ili bismo trebali Kodrnjinu knjigu tretirati kao feminističku naivu koja s mnogostrukošću zapadne ženske scene ne uspostavlja osobite veze? Odmah moram reći: premda doista ostavlja dojam da se obraća čitateljstvu kojem je potrebno objašnjavati osnovne feminističke postavke, autoričina feministička pozicija čini mi se poticajnom i zanimljivom. Knjiga je napisana u duhu nekih promišljanja Marthe Nussbaum, koja žensko pisanje uvijek promatra u njegovom suodnosu sa zbiljskim životima zbiljskih žena, odnosno kao aktivnost koja pridonosi i osmišljavanju života.

Aluzija na nered autoričine radne sobe i na zagubljene bilješke svakako nije slučajna: taj je nered pozicija iz koje se autorica nastoji suprotstaviti sustavu patrijarhalne kulture, aludirajući pri tome i na isključenost žena iz kulture ali i na "ženski nered" kao građanski nered, u duhu promišljanja Carole Pateman, dakle, kao prijetnju dominantnom političkom poretku.

Ženska šutnja

Jasenka Kodrnja je znanstvenica koji se bavi istraživanjima rodne problematike, autorica je više stručnih i znanstvenih knjiga multidisciplinarne naravi, no u kojima dominira sociološki pristup. Autorica je pjesničke knjige "Zagreb je ženskog spola" (2002.), kojom se predstavila kao jedna od danas u našoj sredini rijetkih spisateljica eksplicitno feminističkog usmjerenja. Knjiga "Trinaest razloga za šutnju" spoj je fikcije i dokumentaristike. Nastala je na osnovu bilješki koja je autorica vodila kao moderatorica radionice naslovljene "Ženska šutnja", koja je održana u sklopu jedne konferencije o ženskom stvaralaštvu 1996. godine. Glavna je ideja radionice bila tematizirati nametnutu šutnju, kao uskraćeno pravo na govor, ili na ženski izričaj, u dominantno patrijarhalnom društvu ili kulturi. Posebno je zanimljivo to što ženske priče zabilježene u ovoj knjizi nisu svedive na (planirani) zajednički nazivnik. Mnoge sudionice radionice nisu govorile o osuđenosti na šutnju, nego su temi pristupale iz drukčijih perspektiva, nerijetko tretirajući šutnju kao odabranu ili poželjnu, smislenu poziciju.

Autoričin pokušaj rekonstrukcije tada na toj radionici izgovorenih osobnih priča na osnovu bilješki i sjećanja nastoji sačuvati izvornost autentičnih iskustava, upravo ono što je zapisivačicu potaknulo na knjigu, što joj je bilo toliko dragocjeno i zanimljivo. No sasvim je jasno da je sastavljanje priča na osnovu natuknica istodobno i dopisivanje priča, izmišljanje njihovih dijelova, u mjeri u kojoj je svaka komunikacija uostalom bogata nesporazumima, tajnama i zagonetkama.

Sve su priče napisane u prvom licu kao donekle fingirane ispovijedi ženskih osoba čija se imena navode u podnaslovima. Literarno gledano, priče su i prejednostavne, na trenutke se više doimaju kao skice za tekstove nego kao literarni tekstovi. Stalna upotreba prošlog vremena, jednolično pripovijedanje u prvom licu, bez razlikovanja raznih pripovjedačkih glasova, odsustvo literarnih poanti i artističkih postupaka svjedoče o gotovo pretjeranoj neambicioznosti cijelog pothvata. No usprkos tome, neke su priče vrlo dojmljive.

"Ubij me"

Zanimljivije su priče koje govore o problemima žena iz miljea bliskog autorici. Na žalost, premda bismo mogli pretpostaviti da je autorici bilo osobito stalo do priča onih socijalno obespravljenih čiji se glas gotovo nikada ne čuje, upravo te priče najmanje su uspjele. Dragičina priča pod naslovom "Ubij me!" neuvjerljiva je: umjesto da izrazi nemoć ili bijes pretučene žene, Dragica progovara smirenim tonom, istim kakvim progovaraju drugi ženski glasovi u knjizi, glasovi žena koje su se realizirale u životu ili u profesiji. Mirsadina priča pod naslovom "Stočanka", bilješka o šutnji iz nemoći pred ratnim užasima, svjedoči o odsustvu nacionalističke isključivosti u većini ženskih grupa devedesetih na čitavom području bivše Jugoslavije, kao što Dragičina priča pokazuje da je radionica i za nju bila poticajna i ugodna sredina, jedino mjesto gdje je uspjela izreći svoj život i svoju muku. Ipak, i jedna i druga priča kao da su tek ukratko prepričane tuđe priče, priče koje autorica nije uspjela doista prisvojiti i ispripovijedati na autentičan način. Glasovi neobrazovanih žena nisu uvjerljiviji dio ove knjige.

Uvodna priča pod naslovom "Dnevnik" najviše je u duhu osnovne ideje radionice – šutnja je u toj priči mišljena kao nemoć, kukavičluk, neodlučnost da se cijeni i afirmira osobno (žensko) iskustvo. Šutnji se suprotstavlja htijenje da se zapiše izuzetnost i neponovljivost osobnih doživljaja. "Počinjem pisati od apsolutne nule. Ne znam pisati, nisam spisateljica" - kaže Saša, pripovjedačica te priče, aludirajući da uporište za svoje pisanje ne može pronaći u isprobanim, potrošenim žanrovima (muške) književne tradicije. Na svu sreću, takve se teze u knjizi ne javljaju prečesto, osobito ne na programatski ili ideologiziran način. Uostalom, u današnje vrijeme, kada žanrovska korektnost nije na osobitoj cijeni, ovakva upozorenja o potrošenosti žanrova patrijarhalne kulture bliska su i nekim literarnim strujanjima koja nisu obavezno rodno određena. Sreća je, stoga, da ovakva pojednostavljenja u knjizi nisu prečesta.

Nekoliko važnih priča govori o osobama koje se osjećaju odbačenima ili isključenima. Još su dragocjenije one koje svjedoče o senzibilitetu za nepravdu, većinsku bahatost ili oportunizam, a nisu napisane iz pozicije žrtve, nego iz pozicije senzibilne promatračice. Ideja "ženskog nereda" na vrlo se zanimljiv način artikulira u Sofijinoj priči, naslovljenoj "Što bi bilo da sam Srpkinja". Priča nas uvodi u prostor jednog zagrebačkog podruma, u kojem stanari borave zbog uzbuna na početku devedesetih, a zapravo bez pravog razloga. U podrumu, među starom kramom, pripovjedačica uočava znakove bivšeg vremena, između ostalog i knjige i časopise, i ideologizirana, ali i kvalitetna štiva, koja će netko revan uskoro odnijeti na smetlište. U tom podrumu za vrijeme neželjenog druženja dominiraju oni koji gorljivo prisvajaju parole tadašnjeg političkog trenutka. Priča afirmira poziciju pojedinca koji se suprotstavlja govoru većine. Šutnja u ovoj priči znači nemoć pojedinca da se suprotstavi agresivnosti priglupih. No šutnja je istodobno prilika da se zastane i razmisli; šansa za kontemplaciju, sabranost, promišljanje života.

"Ne dam stan"

Svetlanina priča "Ne dam stan" govori o takozvanim miješanim brakovima i njihovim iskušenjima u devedesetima, upečatljivo svjedočeći o šutnji isključenih, koji su svjesni da ih vrlo rijetki u drugom taboru mogu shvatiti. O sličnom problemu govori i Anina priča pod naslovom "Imati svoje mjesto", samo što ovoga puta nije riječ o nacionalno zasnovanoj odbačenosti, nego o isključenosti zbog nepristajanja na konformizam, oportunističko i društveno očekivano ponašanje. Ani je vrlo teško govoriti o tome kako je na koncu morala odustati od svoje tvrdoglavosti i pribjeći najlakšim, pragmatičnim rješenjima. Zanimljivo je da ova priča i nekoliko drugih iz različitih perspektiva dopiru do sličnih zaključaka gotovo na tragu Wittgensteinove filozofije: o doista složenim problemima nemoguće je govoriti. O bitnim stvarima posebno je teško govoriti na glas, kao da dodaje zgodna intimistička Ljiljanina priča pod naslovom "Mrzovolja", koja nas upoznaje s mučnom i potrošenom bračnom vezom.

Vrlo su intrigantne priče koje govore o ženskim grupama, priče "Pad" i "Živa grupa". Bave se vrlo interesantnom pojavom: kada djeluju u ženskoj skupini, žene su vrlo nesklone kompromisima. Svađe neminovno počinju, razlike sve više dolaze do izražaja, i grupni projekti se raspadaju.

Prisna veza sa zbiljskim životom, kompleksnim problemima zbiljskih žena kod nas u devedesetima, najveća je kvaliteta ove knjige. Ipak mi se čini da je autorica ovom poslu mogla pristupiti i ambicioznije. Priče nerijetko nemaju poante, jednostavno se pri kraju rasplinjuju, kao da je doista riječ o životu, a ne o pričama. Na trenutke mi se činilo da je autorica vlastitu dobru ideju realizirala previše plaho i samozatajno. Više samosvijesti u obradi svakako bi bilo dobrodošlo. Ovako, radi se o knjizi za publiku koju zanima ženska scena ili ženski aktivizam, no koja je mogla biti i malo više od toga.

Pogled na stvari povremeno je previše sociološki, izostaju upečatljive pojedinosti. Neredigirane rečenice u literarnom tekstu nisam sklona promatrati kao nevažne sitnice, pa tako primjerice ni ovu: "Kada smo se našle primijetila sam mnoge smo se prestale viđati." Ipak, čini mi se da je autorica pronašla pravu mjeru između programatskih nakana i autentičnih životnih priča.

Gordana CRNKOVIĆ

12 POLICA

LAWRENCE WRIGHT: "THE LOOMING TOWER: AL-QAEDA AND THE ROAD TO 9/11", KNOPF, 2007.

Dobitnik Pulitzerove nagrade za 2007. godinu u kategoriji  dokumentarnih djela, odnosno nonfictiona je Lawrence Wright za djelo Looming Tower s podnaslovom: al-Qaida i put do 11. rujna. Wright, inače pisac magazina New Yorker, u svoje djelo ugradio je ogromnu količinu pedantnog istraživalačkog rada, što je dovelo do – mnogi znalci se slažu -  jedne od najboljih knjiga o povijesti terorizma. Autor je razgovarao s preko 500 osoba - od najboljih prijatelja bin Ladena iz studentskih dana, preko glavne osobe Bijele kuće za borbu protiv terorizma Richarda Clarkea, do pripadnika saudijske kraljevske obitelji, afganistanskih mudžahedina i novinara televizijske mreže al-Jazeere.
 
Rezultat je uravnotežena analiza složenih motiva, ideala i borbe za vlast koji su doveli do terorističkog napada od 11. rujna 2001. Međutim, unatoč tome što je "iskopao" mnoge neugodne detalje i otkrio događaje koji nisu ranije bili opisani, Wright nije našao nikakvu naznaku o tome da je Irak igrao ulogu u terorističkim napadima od 11. rujna…
 
PHYLLIS FERGUSON BOTTOMER: "SO ODD A MIXTURE: ALONG THE AUTISTIC SPECTRUM IN 'PRIDE AND PREJUDICE'", JESSICA KINGSLEY PUBLISHERS, 2007.
 
Gospodin Darcy je zgodni neženja čije je snažno, ali tajanstveno držanje zagolicalo srca žena mnogih generacija. Međutim, pojavilo se objašnjenje da je razlog tajanstvenosti ovog fiktivnog lika zapravo autizam. Naime, u svojoj knjizi Phyllis Ferguson Bottomer, kanadska logopedica, tvrdi da glavni junak romana "Ponos i predrasude" Jane Austen pati od biološkog poremećaja mozga koji oštećuje komunikaciju i društvene vještine. Od iste bolesti mogao bi patiti i svećenik Collins, smatra autorica, dok Lydiji Bennet pripisuje histrionski poremećaj ličnosti, što označava osobu izražene emocionalnosti i stalnog traženja pažnje. U Phyllisinu je analizu uključeno osam likova romana, pet iz obitelji Bennet i tri iz klana Fitzwilliam, za koje smatra da imaju ozbiljne teškoće s komunikacijom i empatijom…
 
ERIC CLAPTON: "THE AUTOBIOGRAPHY", CENTURY, 2007.
 
Četvrtoga listopada pojavit će se autobiografija britanske gitarističke legende – Erica "Slowhand" Claptona. Clapton -  koji je nedavno upravo priveo kraju svoju veliku svjetsku jednogodišnju turneju - autobiografiju je načinio uz pomoć Christophera Simona Sykesa, s kojim se pozna od 1967. godine. Veliki glazbenik će u knjizi progovoriti, obećao je, "na bolno iskren" način o svim aspektima svoje karijere, kao i privatnoga života – od problema s drogom i alkoholom, do tragične smrti sina Connora ili, pak, bliskih prijatelja, poput Hendrixa i Lennona. Paralelno s knjigom izaći će i audio izdanje djela, a negdje u isto vrijeme očekuje se i CD/DVD s friške turneje, kao i Warner Brothersov box-set s kompletnom Claptonovom "ostavštinom". Cijena autobiografije – 20 funti.
 
(D.V.)

________________________________

________________________________
Copyright © 1993 - 2024. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA

br_1128_150.jpg