NEMA KRAJA HUMANITARNOJ KATASTROFI U SUDANU

DARFUR: GENOCID BEZ NAMJERE?!
 
Prošle nedjelje građani 35 država protestirali su protiv genocida u sudanskoj pokrajini Darfur, koji se sada prelijeva preko granice u Čad, a brojne nevladine organizacije apelirale su na Sjedinjene Države i Veliku Britaniju da pomognu formiranje mirovne misije i prisile sudansku vladu da mirovnjake pusti u Darfur.
 
No, osim uobičajene tromosti međunarodnih institucija, u slučaju Darfura prepreka zaustavljanju humanitarne katastrofe i sama je interpretacija definicije genocida, koja otežava bilo kakvu učinkovitiju reakciju. Nakon nedavne skandalozne presude Međunarodnog suda pravde, koji je odlučio da Srbija nije kriva za genocid nad bosanskim muslimanima, ali je odgovorna što nije spriječila genocid u Srebrenici, i darfurska je priča opterećena pravnim raspravama koje onemogućavaju da se ono što se događa u sudanskoj pokrajini nazove genocidom.
 
U protivljenju takvoj etiketi najviše se ističe Međunarodni kazneni sud u Haagu, s tvrdnjom da se zbivanja u Darfuru ne uklapaju u definiciju genocida iz 1948. godine, jer u njima nema apsolutnih dokaza nakane počinitelja da ubiju ili protjeraju Darfurce na temelju rasnog, etničkog ili vjerskog identiteta. Čak štoviše, ICC-jev istražitelj Antonio Cassese nakon tromjesečne istrage izjavio je da on i njegovi ljudi nisu uspjeli pronaći dokaze "genocidne namjere", te da nasilje u Darfuru ima "protupobunjeničke vojne ciljeve". Sud je, shodno tome, sudanskog ministra unutarnjih poslova i vođu pobunjeničke milicije Janjaweeda optužio, ne za genocid, već za zločine protiv čovječnosti.
 
I brojni su drugi eksperti potvrdili Casseseov stav tvrdnjom da zbivanja u Darfuru ne mogu biti genocid s obzirom da istrebljenje nije usmjereno na "darfurski identitet", što, navodno, dokazuje činjenica da Darfurci koji žive u glavnom gradu Kartumu nisu meta pobunjenika.
 
 Kritičari ovakvog pristupa međunarodnih institucija tvrde, međutim, da je osnovni razlog oklijevanja da se zbivanja u Darfuru proglase genocidom činjenica da ugovor iz 1948. godine poziva na intervenciju, odnosno na sprječavanje i kažnjavanje genocida. Oni tvrde da je Casseseov izvještaj, zapravo, izbjegavanje obaveze interveniranja, a pravni stručnjak s budimpeštanskog Srednjoeuropskog sveučilišta Nsongurua Udombdana lani je u listu International Lawyer objavio esej u kojemu tvrdi i da se u slučaju Darfura "genocidna namjera" lako može dokazati analiziranjem samih zločina koji su se tamo dogodili.
 
Stručnjaci koji se zalažu za etiketiranje darfurskih zbivanja zločinom genocida upozoravaju i da ovakva oklijevanja stvaraju utisak da su stvari manje ozbiljne nego što to doista jesu, te da dovode do eskalacije nasilja, u kojemu sam tijek ratovanja može dovesti do pojave genocidne namjere, iako je u početku možda nije bilo. Bez obzira na inicijalne razloge sukoba u Darfuru, tvrde oni, dinamika tog sukoba dovela je do situacije u kojoj Arapi ubijaju Afrikance, pa takav sukob zasigurno ima rasnu, odnosno vjersku osnovu, nužnu za definiranje nekog zločina kao genocida.
 
KINA
 
"OLIMPIJSKO" GUŠENJE SLOBODE
 
Organizacija Amnesty International objavila je izvještaj u kojemu upozorava da kineska vlada i represivni sustav koriste pripreme za Olimpijske igre, koje bi se u toj zemlji trebale održati iduće godine, da bi dodatno gušila slobodu izražavanja i ljudska prava pojedinih skupina i osoba.
 
Kineska je vlada, naime, Svjetskom olimpijskom odboru kao uvjet za održavanje Igara obećala poboljšati stanje ljudskih prava, budući da i sama Olimpijska povelja u svojim temeljnim principima sadrži "očuvanje ljudskog dostojanstva", pa je u tom cilju privremeno olabavila restrikcije za strane novinare i formalno suspendirala izvršenje smrtne kazne. Amnestyjevi aktivisti, međutim, upozoravaju da su kineske vlasti, u svojoj pretjerano revnoj preokupaciji "stabilnošću" i "dobrim društvenim ugođajem" uoči Olimpijskih igara, pretjerale i s hapšenjem aktivista i kontrolom domaćih medija i Interneta.
 
U cilju "čišćenja" Beijinga, kineska policija tako koristi takozvanu "rehabilitaciju putem rada" i prisilnu rehabilitaciju narkomana, a ta dva zakona omogućavaju im da na period od godinu dana u pritvoru drže ovisnike, kriminalce, beskućnike i sve one koji prema njihovom mišljenju narušavaju imidž kineske metropole i drugih gradova. Vlasti su, tvrdi se u izvještaju, nedavno iz zatvora pustile dvoje veterana aktivista, što bi imalo demonstrirati njihovu toleranciju, ali su istovremeno nastavili s hapšenjima, zastrašivanjima i nadzorom brojnih drugih, manje poznatih aktivista.
 
Unatoč obećanju o "medijskim slobodama" tijekom Igara, kineske su vlasti to učinile samo kada su u pitanju strani novinari, ali je zato uvedeno nekoliko novih pravila za domaće novinare. Tako će oni za izvještavanje o "osjetljivim povijesnim događajima" morati tražiti posebne dozvole, potpuno im je zabranjeno izvještavanje o 20 spornih tema, među kojima su korupcija sudstva i kampanje za zaštitu ljudskih prava, a uveden je i sustav kaznenih bodova za medije, koji može dovesti i do potpune zabrane njihovog rada, a sve u cilju netalasanja u vrijeme Olimpijskih igara.
 
Unatoč tome što su vlasti prvog siječnja formalno obustavile izvršavanje smrtne kazne, Amnesty je od tog dana zabilježio egzekucije najmanje 19 osoba.
 
ITALIJA
 
ILEGALNA PRISLUŠKIVANJA
 
U Italiji je u porastu prodaja softverske tehnologije koja onemogućava prisluškivanje telefonskih i mobitelskih razgovora, kao i čitanje SMS poruka, a sve to zbog nekoliko nedavnih skandala u kojima su amaterski prisluškivači slušali razgovore talijanskih političara, biznismena, sportaša, glumaca i drugih poznatih osoba, i zatim ih prodavali medijima.
 
Kako prenosi International Herald Tribune, među žrtvama ilegalnih njuškala našli su se i Luciano Moggi, bivši predsjednik nogometnog kluba Juventus, koji je preko telefona brbljao o namještanju utakmica, Piero Fassino, potpredsjednik Demokratske stranke ljevice, čiji su komentari o osjetljivim bankovnim preuzimanjima također dospjeli u medije, i princ Vittorio Emmanuele, koji je preko telefona govorio o prostitutkama i švercu kasino-opreme.
 
Rezultat ovih skandala višestruki je porast prodaje kriptiranih programa za mobitele, i to ne samo ljudima iz vlade i vojske, kako je to ranije bio slučaj, već i običnim civilima. Tako, primjerice, talijanska podružnica izraelske kompanije, Snapcom Italia, bilježi 800-postotni porast potražnje ovakvih proizvoda u odnosu na prošlu godinu, pa je već krajem ovog mjeseca napravila posla koliko i cijelu prošlu godinu.
 
Amateri-špijuni svojom se, pak, tehnologijom za prisluškivanje opskrbljuju uglavnom preko Interneta, a ona za prikrivanje razgovora i SMS poruka, u najboljem izdanju, stoji oko 2000 eura. Postoji i ona namijenjena isključivo prikrivanju SMS sadržaja, i ta stoji oko 300 eura, a dok se prikrivanje sadržaja fiksnog telefona i telefaxa može kupiti za 1000 eura.
 
Osim u Italiji, koja u Europi debelo prednjači po interesu za ovakve programe, zahvalna su tržišta Brazil, Grčka i Španjolska, a talijanski je parlament prošlog tjedna raspravljao i o pooštravanju kazni za osobe, poput novinara, koje u javnosti objavljuju sadržaje ilegalno prisluškivanih razgovora. Carlo Bonini, novinar lista La Repubblica, tvrdi, međutim, da Italija u ovom području već ima dovoljno restriktivne zakone, no da je problem u "notorno sporom" pravosuđu, koje se nije iskazalo u sankcioniranju ovakvih kršenja zakona. Sam Bonini lani se našao na popisu nekoliko tisuća imena koje su prisluškivali zaposlenici najveće talijanske telekomunikacijske kompanije, Telecoma Italije. Dvije su osobe tada uhapšene, uključujući i bivšeg šefa osiguranja Telecoma, a talijanske su vlasti objavile da je cilj prisluškivanja bio ucjenjivanje javnih osoba.
 
NOVINARSTVO
 
ZATAŠKANI "PULITZER"
 
Američki dnevnik Daily News jedan je od ovogodišnjih dobitnika Pulitzerove nagrade, najuglednije novinarske nagrade u toj zemlji, no, kako piše newyorški tjednik Village Voice, dodjelu je ove godine obilježilo i krajnje nečasno ponašanje uredništva i vlasnika Daily Newsa Morta Zuckermana. List je, naime, nagradu dobio za izvještavanje o ljudima oboljelima zbog zraka zagađenog nakon rušenja newyorških blizanaca 11. rujna 2001. godine. Novinar koji je cijelu priču prvi iznio u Daily Newsu, Juan Gonzalez, nije međutim, poimenice spomenut niti u svečanim pobjedničkim govorima vlasnika Zuckermana, niti se pojavio na proslavi osvajanja prestižne nagrade, a kako piše Village Voice, iza Gonzalezovog misterioznog izostanka u vlastitoj proslavi stoji cjelokupna gradska politika, prije svega tadašnji gradonačelnik Rudi Giuliani, koji je u vrijeme objavljivanja nagrađenih tekstova problem oboljelih zataškavao, a Gonzaleza javno optuživao za širenje panike.
 
Uredništvo Daily Newsa prigovore relevantnih gradskih službenika pritom je objavljivalo na prvim stranicama lista, dok su Gonzalezovi tekstovi, ako bi i bili objavljeni, prezentirani na zadnjim stranicama, skriveni među oglasima.
 
Pulitzerova nagrada Daily Newsu tako se pretvorila u potpunu ironiju, budući da je list nagrađen za pisanje o oboljenjima koja su mogla biti spriječena da se uredništvo i vlasnici lista nisu povinuli političkim i korporativnim pritiscima, i tako Gonzalezova upozorenja zataškavali u vlastitim novinama. Ni Gonzalezovi kolege u listu za koji radi, a ni oni u drugim novinama, nisu se, međutim, javno pobunili zbog ove krajnje cinične situacije, baš kao što ni u vrijeme njegovog pisanja o oboljelima nisu pratili njegovu priču, a i uprava Pulitzera, čini se, rekla je svoje.
 
SAD
 
TERORIST OD 15 GODINA
 
Američko ministarstvo obrane prvi je put u svojoj povijesti, ali i šire, za terorizam optužilo maloljetnu osobu. Kanadski državljanin Omar Khadr idućeg će se mjeseca pojaviti pred vojnim sudom i odgovarati za djela koja je počinio kao 15-godišnjak.
 
Khadr se već pet godina nalazi u američkom zatvoru Guantanamo na Kubi, a uhapšen je sredinom 2002. godine u Al-Qa'idinom kampu u Afganistanu, zbog bacanja granate na američkog vojnika, koji je kasnije umro od posljedica ozljeda. Khadru se sudi za ubojstvo, pokušaj ubojstva, podržavanje terorizma, urotu i špijuniranje, a sve to prema pravilima vojnih sudova uspostavljenih prošle godine, dok je maksimalna kazna koju može dobiti doživotni zatvor.
 
Njegovi odvjetnici bune se, međutim, da Pentagon u obzir nije uzeo činjenicu da je Khadr imao nepunih 16 godina kada je doveden u Guantanamo, dok se optužbe na urotu odnose na vrijeme kada je imao manje od 10 godina. Prema američkom zakonu svaka osoba mlađa od 16 godina imala bi se smatrati "djetetom zarobljenikom", a prema UN-ovim standardima taj se status odnosi na sve mlađe od 18, no unatoč tome američki će mu vojni sud suditi kao odraslome.
 
Khadr je rođen u Kanadi 1986. godine, ali ga je obitelj sa četiri godine odvela u pakistanski Peshawar, tadašnji politički centar Bin Ladenove Al-Qa'ide. Američka vlada njegovog oca Ahmeda smatra Bin Ladenovim "suradnikom", jer je 1995. godine uhapšen nakon napada na egipatsku ambasadu u Pakistanu, ali je i pušten na intervenciju kanadske vlade.
 
U optužnici protiv njegovog sina Omara stoji i da je obitelj nakon toga živjela u Afganistanu, "u blizini" Bin Ladena i njegove obitelji, a 15-godišnji je Omar tada navodno i prošao terorističku obuku. U vrijeme američkog "češljanja" Al-Qa'idine baze u afganistanskom Khostu Omar je na jednog američkog vojnika bacio granatu, a sam je pogođen s tri metka, te nakon izlječenja prebačen u zatvor na Kubi.
 
Nevladine organizacije i Omarovi odvjetnici zbog svega ovoga tvrde da bi ga se, kao osobu koja je regrutirana vrlo mlada, trebalo klasificirati kao "dijete vojnika", a ne kao "neprijateljskog borca", inače kategoriju koja američkim vojnim sudovima daje najviše prostora za neograničeno držanje osumnjičenika u pritvoru, kao i suđenje bez nepobitnih dokaza, pa čak i bez konkretnih počinjenih djela. Odvjetnici za ljudska prava optužili su američku vladu i za dvoličnost, budući da ona izdvaja milijune dolara za programe rehabilitacije djece vojnika u Africi, dok u slučaju kada se dijete-vojnik zloupotrebljava protiv američke vojske inzistira na maksimalno oštrim kaznenim mjerama.
 
ŠPANJOLSKA
 
ZAKON O POVIJESNOM PAMĆENJU
 
Španjolska socijalistička vlada omogućit će donošenje takozvanog Zakona o povijesnom pamćenju kojim će politička suđenja vođena u vrijeme 36-godišnje diktature Francisca Franca biti proglašena "nelegitimnima".
 
Ovo je prva odluka neke španjolske vlade kojom se u pitanje dovodi legalnost Francove diktature, prije svega zato što je u toj zemlji nakon njegove smrti 1975. godine uspostavljen "pakt šutnje" koji je trebao osigurati mirnu tranziciju ka demokratskom sustavu. Rezultat toga je situacija da je Španjolska brzo postala demokratska zemlja, ali su njezini građani trebali čekati 30 godina da bi otvoreno mogli progovoriti o zlodjelima Francova režima. Upravo zbog toga neki Španjolci, poput Joséa Marie Pedrene iz organizacije Forum za pamćenje, koja se bavi identificiranjem Francovih republikanskih žrtava, smatraju da je španjolska demokracija od samog početka postavljena na krivim nogama, budući da "počiva na odbijanju osude i kažnjavanja Francova režima".
 
Taj je, pak, režim, odnosno njegov Tribunal javnog reda, od 40-ih pa sve do 70-ih godina stotine tisuća Španjolaca uhapsio i osudio zbog potpore demokratski izabranoj republikanskoj vladi u vrijeme građanskog rata, a mnogi od njih ubijeni su u masovnim egzekucijama, dok je njihovim obiteljima onemogućen normalan život. Prvi prijedlog Zakona o povijesnom pamćenju omogućavao je, među ostalim, mirovine za republikanske borce i tražio uklanjanje simbola Francovog režima s javnih mjesta, no lijeve stranke nisu bile njime zadovoljne, smatrajući da nije dovoljno radikalan u osudi režima. Sada je, međutim, socijalistička vlada pristala u zakon uvrstiti i odredbu koja negira legitimnost Francovih političkih suđenja, pa su ga podržale i lijeve stranke i tako stvorile većinu potrebnu za njegov prolazak u parlamentu.
 
I dok su brojni španjolski političari zadovoljni ovakvim tekstom zakona, i sama španjolska vlada naglašava da se njime priznaju prava žrtava diktature, ali se, kako tvrdi Padrena, ne traži poništavanje sudskih kazni Francovog suda, obiteljima se ne omogućavaju reparacije, niti se njime traže kazne za Francove činovnike koji su te kazne proglašavali i izvršavali, i od kojih su mnogi danas još uvijek živi.
 
Ujedinjena ljevica, međutim, smatra da termin "nelegitimni", sadržan u zakonu, ipak otvara vrata mogućnosti da se suđenja jednog dana proglase nezakonitima, a katalonska vlada već je najavila pružanje pravne pomoći obiteljima žrtava koje se žele upustiti u zakonsko poništavanje Francovih kazni. Povjesničari, pak, ovaj zakon također smatraju pozitivnim korakom zbog toga što će omogućiti "ravnotežu" povijesnog pamćenja.
 
Tena ERCEG