Glazba



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi


Picaškandal

International

Feral Tromblon


Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film


Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
3. svibnja, 2007.

01 / Glazba
Tamara VISKOVIĆ: GLAZBA
3. svibnja, 2007.

ANDREW BIRD: "ARMCHAIR APOCRYPHA"

TRIJUMF SKLADA

Pojavljujući se na albumima drugih glazbenika (Squirrel Nut Zippers, Ani DiFranco, My Morning Jacket…) i komponirajući glazbu usredotočenu na raznovrsne folk tradicije, ovaj je čikaški violinist i kantautor dogurao do dvoznamenkastog broja izdanja, među kojima se ovo, ovisno o metodi katalogiziranja, proglašava četvrtim, sedmim, a možda čak i desetim samostalnim albumom. Kako bilo, za mnoge će upravo ovo biti prvi susret sa njegovom glazbom. Naime, Armchair Apocrypha najbliže je što se ikada primakao pop glazbi, i na putu je da postane jednim od najhvaljenijih albuma 2007. godine.

Album ima svoje prste i u folku, i u post-rocku i u baštini Velvet Undergrounda i u tradiciji one-man band kantautorstva. Realiziran u suradnji s Martinom Doshom, inovativnim glazbenikom i majstorom za ritam, album nudi 12 pjesama, koje s jednakom refleksivnošću i strašću obuhvaćaju veoma intimne teme, razne punktove pop kulture i gužvu na Srednjem istoku. Na okupu ih drži uznemirujući osjećaj da su stvari na nekom raskršću skrenule krivo, i da se, neovisno o uloženom trudu, konci više ne daju pohvatati. Bird je, tako, više nego srcobolni trubadur za kakvog bi ga se na prvi pogled moglo zamijeniti, pjesnik apsurdnosti svijeta. Ta apsurdnost, kanalizirana kroz poeziju, u glazbi nalazi svoju harmoničnu protutežu.
 
Dok sadržaj sugerira da je balans između divnog i strašnog, između stvarnog i zamišljenog nepovratno poremećen, dotle je muzika trijumf sklada. Niti jedan instrument ne dominira cjelinom, svaki se pojavljuje i iščezava u skladu sa svojom ulogom u kompoziciji. Violina i gitare vode melodiju, ali najvažniji njezin oslonac je ipak Birdov glas. Blizak toplom, pospanom vokalu Jeffa Buckleyja (makar bez Bucklyjeve navade da svako malo, bez posebnog razloga, odjezdi u falsetto), nalik je nekom plahom instrumentu za mjerenje ljepote, frustracije i bola. Nenametljiv i suptilno ekscentričan, Armchair Apocrypha je savršen primjer albuma s kumulativnim učinkom.

________________________________

________________________________
Copyright © 1993 - 2024. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA

br_1128_150.jpg