TEOFIL PANČIĆ: "FAMOZNIH 400 KILOMETARA", VBZ, ZAGREB, 2007.

ULJEPŠANA KNJIŽEVNOST

Kritičar može imati sklonosti prema određenim literarnim strujanjima, ali smatram da navijanje za određenu poetiku nikako ne bi smjelo biti jedini kriterij. Lijepo je što Pančić cijeni obnovu klasičnog pripovijedanja i neorealizam devedesetih, no bilo bi dobro da svoju antipatiju prema drugim strujanjima, koja objedinjuje nazivima "postmodernisti" i "metafikcija", obrazloži na ponekom konkretnom tekstu, jer i na tom polju trebalo bi razlučiti mediokritete i pisce, baš kao i na neorealističnom terenu, a nisam sigurna da Pančiću to uvijek uspijeva

Evo knjige novinskih književnih kritika koja ne pruža ni najmanje povoda za otrcano pitanje je li ju trebalo objaviti, i kakvog smisla zapravo imaju ukoričene zbirke kolumni, kritika ili inih novinskih tekstova. Za sve one koji prate hrvatsku književnost, ovi komentari s distance, perspektiva nepristranog, ali strastvenog kroničara koji je u devedesetima i nultima za beogradski list Vreme pisao o hrvatskoj prozi, esejistici i situacijama na književnoj sceni, morali bi biti štivo koje intrigira, osobito zato što Pančićeve kritike povremeno doista donose drukčije, neočekivane interpretacije.

Pančićev interes za kulturu susjeda zbiva se upravo u vrijeme kada nema normalne komunikacije između dviju kultura, tako da njegovi čitatelji u Srbiji u pravilu ne poznaju ni knjige ni pisce o kojima kritičar piše; i on sam zapravo nije u situaciji da sustavno prati hrvatsku književnost, tako da u knjizi nema tekstova o nekim bitnim piscima, primjerice o Feriću, Koščecu, Daši Drndić. Umjesto cjelovite slike, Pančić, koji je u osamdesetima jedno vrijeme živio u Zagrebu, pa njegov interes za našu književnost doista ima i intimne poticaje, nudi vrlo osobnu kroniku hrvatske književnosti.
 
Politički stavovi
 
Svoju knjigu podnaslovom određuje kao "eseje i kritike iz bescarinske zone", u uvodu ističe da je pišući o hrvatskoj književnosti stalno imao osjećaj da "bez papira" prelazi granicu, i zanimaju ga – dakako - knjige autora i nakladnika koji baš kao on ne pristaju da im političari kroje duhovne granice. Središnje poglavlje knjige, ono koje donosi prikaze proznih knjiga, naslovio je "Ministarstvo boli", prema romanu Dubravke Ugrešić; poglavlje o esejistici naslovio je prema Jergovićevoj knjizi "Naci bonton", podcrtavajući i tim naslovima svoju sklonost autorima koji ne pristaju uz nacionalizam i ksenofobiju. Prikazuje čitav niz autora koji u svojim tekstovima iskazuju antinacionalističke stavove, tako da, posve očekivano, donosi recenzije mnogih Durieuxovih i Feralovih izdanja. No moram reći da ga najviše ipak vodi čista znatiželja i čitalačka glad, tako da je posve otvoren prema piscima koji u svojoj prozi izbjegavaju artikulirati jasne političke stavove, kao što su Tribuson, Perišić, Ante Tomić.
 
Premda (donekle) upućen u teorijska strujanja, Pančić nije baš uvijek racionalan i vjeran teorijskim načelima. Radi se o kritičaru jasnih stavova, no ne pretjerano zajedljivom. Svoju poziciju više iskazuje izborom lektire i pohvalama nego jasnim pokudama. Previše obziran i pun skrupula, bolji je kada je inspiriran ili oduševljen, i kritičke primjedbe u njegovim tekstovima zapravo su rijetke. Čini mi se da Pančić ne ističe dovoljno jasno razliku između prosječnih uradaka i doista zanimljivih knjiga, vrhunske literature. Tako su kod njega odlično prošli, da spomenem samo eklatantne primjere, Vedrana Rudan i Ante Tomić, pisci koji u Hrvatskoj definitivno nisu miljenici kritike.
 
Hrabre usporedbe i parabole odlika su Pančićeva kritičkog stila. Neću prepričavati kako je uspio povezati Kierkegaardov pojam strepnje s romanom Vedrane Rudan, ali vjerujte mi bila je to prilično ekscentrična usporedba i baš sam se nasmijala. Kada intimističke stihove Arsena Dedića povezuje s jasno politički artikuliranim "Leksikonom YU mitologije", čija je središnja ideja pamćenje kao zalog identiteta onih koji ne pristaju da im identitet modeliraju drugi, efektno dovodi u vezu naoko disparatne stvari. Ali njegov kritičarski ludizam povremeno sklizne u analitičku nepreciznost, primjerice kada hvaleći Jergovića njegovu prozu suprotstavlja "metafikcijskoj konfekciji" koju nalazi u srpskoj prozi, ali i u anglofonoj i frankofonoj literaturi, ne navodeći imena autora ni naslove knjiga, ali suvereno objašnjavajući da se radi o autorima koji nikada nisu ni apsolvirali umijeće pripovijedanja, ali sami smatraju da su ga prevladali i da ga razgrađuju.
 
Jalova dihotomija
 
Ovakve su nepreciznosti doista ne samo nepotrebne nego i nedopustive, ali Pančiću se doista stalno događa da nije u stanju napisati ime i prezime onih koje ironizira ili kojima se ruga; njegove primjedbe zato su više somnambulne naravi nego jasne i racionalne. Jako mu zamjeram što u tekstu o knjizi "Pisci o pisanju", nabrajajući načine na koje su neki autori promašili temu, upadajući navodno u mistifikacije, smiješnu precioznost i benevolentne prikaze vlastitih knjiga, ne navodi na koje autore zapravo misli.
 

K tome, kritičar može imati sklonosti prema određenim literarnim strujanjima, ali smatram da navijanje za određenu poetiku nikako ne bi smjelo biti jedini kriterij. Lijepo je što Pančić cijeni obnovu klasičnog pripovijedanja i neorealizam devedesetih, no bilo bi dobro da svoju antipatiju prema drugim strujanjima, koja objedinjuje nazivima "postmodernisti" i "metafikcija", obrazloži na ponekom konkretnom tekstu, jer i na tom polju trebalo bi razlučiti mediokritete i pisce, baš kao i na neorealističnom terenu, a nisam sigurna da Pančiću to uvijek uspijeva.
 
Nekritički preuzima neka mnijenja proširena u našim književnim kuloarima, bez vlastite argumentacije, primjerice ono da hrvatska književnost prije nego što je u doba fakovaca doživjela procvat, nikako nije mogla prevladati jalovu dihotomiju između postmodernista i nacionalista. Ovaj je papagajski postupak tim neočekivaniji što se većina pisaca o kojima Pančić piše izrazito pozitivno afirmirala desetak ili više godina prije pojave fakovaca. Najbolji i izrazito afirmativni Pančićevi tekstovi potaknuti su tako knjigama Igora Mandića, Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić i Gorana Tribusona.
 
Među piscima koji su se afirmirali u devedesetima najviše hvali Miljenka Jergovića i Roberta Perišića. Treba reći da Pančićeve nepreciznosti i paušalne ocjene svakako smetaju, no istodobno, u komentiranju konkretnog teksta, on doista zna biti lucidan kritičar. Vrlo je jasan u svojem prikazu Jergovićeve knjige "Buick Rivera", koju prepoznaje kao najavu da bi sljedeće autorove knjige mogle biti bitno drukčije od autorovih ranih radova. Sjajno piše o Igoru Mandiću, Borisu Budenu, ili točnije, zna biti vrlo uspješan u povezivanju teksta s političkim kontekstom.
 
Nepodnošljive ocjene
 
Pančićevu dobronamjernost ipak povremeno ne mogu slijediti. On kadikad svjesno pretpostavlja trenutno oduševljenje racionalnoj prosudbi, odlučan u tome da se postavi više kao čitatelj, nego kao kritičarsko zanovijetalo. Zna on slabosti neke knjige, ali elegantno se izvuče kada ih treba istaknuti, tako u tekstu o romanu "Uho, grlo, nož" Vedrane Rudan, na primjedbe o autoričinoj repetitivnosti kaže da "Tonka nije mogla usred knjige da promeni način svog izražavanja samo zato da bi književna kritika bila srećnija".
 
Ukratko, iz Pančićeve perspektive, na hrvatskoj književnoj uvjetno rečeno ljevici, od Arkzina do Ferala, od Zareza do fakovaca, sve pršti od kreativnosti. Virtualna pomirba hrvatskog književnog sloja zbiva se tako u priči, to jest u Pančićevoj knjizi kritika. Pančić je dobri duh hrvatske književne ljevice. S mudrim smiješkom motri naša prepucavanja, trzavice, podmetanja i zluradosti, nudeći nam uljepšanu, retuširanu sliku naše recentne književnosti.
 
Za moj ukus Pančiću povremeno nedostaje discipline mišljenja i discipline u ludizmu, kao i  racionalnosti u prosudbama. No riječ je o elokventnom autoru originalnih zapažanja, osobito kada piše o socijalnom kontekstu književnosti. Premda su mi gotovo nepodnošljive paušalne ocjene i mnijenja koje je nekritički preuzeo iz kuloara hrvatskog književnog plemena, ta njegova povodljivost nije zapravo bitna, i radi se o knjizi kojoj ću se vraćati.

Gordana CRNKOVIĆ

IZLOŽBA VLADE MARTEKA U STUDIJU "GOLO BRDO" IZNAD ROVINJSKOG SELA

UMJETNIK SIMPTOM

U novoj Galeriji Studija "Golo brdo", iznad Rovinjskog sela, kod poznate slikarske obitelji Brajnović, otvorena je izložba do sada još neizlaganih radova zagrebačkog konceptualnog umjetnika, slikara, pjesnika, filozofa, društvenog aktivista – Vlade Marteka. "Duchampov unuk i Mangelosov sin", kako ga naziva teoretičar umjetnosti Miško Šuvaković u knjizi "Martek, fatalne figure umjetnika" (Meandar, Zagreb, 2002.), neka je vrsta "umjetnika simptoma", jer on stvara umjetničko djelo koje je, kako kaže Šuvaković, "pokazno, otkrivalačko i zastupničko. Za sofisticiranog posmatrača i pažljivog čitaoca ono pruža mogućnost da testira i indeksira svet, društvo, kulturu i umjetnost. Posredstvom Martekovih upisa i tragova (umjetničkih dela) moguće je provocirati, posmatrati i otkrivati neprozirnosti ili prozirnosti simboličkog i imaginarnog strukturiranja realnosti u društvu, kulturi i u umetnosti". Upisi i tragovi koje je Martek izložio u Galeriji Studija "Golo brdo", koja se sa svojom estetikom i atmosferom pokazala izuzetno prijemčljivim prostorom za umjetnikove radove, bave se u većini slučajeva propitivanjem umjetničkog stvaranja, slikarstva, odnosa umjetnika i stvarnosti…
 
- Umjetnici su uvijek slabi na tu sebičnost, na egocentrizam, tu mnogi padaju na tom ispitu, a kako ja to pomalo preispitujem, onda mi je to često i tema toga što radim - kaže Martek.
 
Upis ili trag koji smatra poveznicom cijele izložbe glasi "Svaki umjetnik je obmanut od Amerike". Autor to pojašnjava ovako: "Svaki je umjetnik obmanut uspjehom. Amerika je tu sinonim za sve ono što je na prvu ruku pozitivno, a zapravo je najčešće kobno. Amerika je tu kao simbol svega toga, a pojam 'obmanut' - obično mi umjetnici mislimo za sebe da imamo dovoljno kritičke svijesti, ako ne za sebe i za svoje prijatelje, onda za društvene i socijalne pojave, međutim, nije to baš tako."
 
Samom otvaranju Galerije i Martekove izložbe, u prekrasnoj atmosferi mini umjetničkog dvorca obitelji Brajnović, prisustvovali su brojni gosti, umjetnici iz Istre, Rijeke i Zagreba, i drugi ljubitelji Martekove umjetnosti, a Studio "Golo brdo" najavljuje za ovo ljeto još nekoliko interesantnih izložbi.
 
T. GROMAČA

________________________________