EUROPSKA UNIJA I AMERIKA

ORVELOVSKI DOGOVOR O PUTNICIMA
 

Nakon podužeg pregovaranja američki i europski dužnosnici postigli su dogovor o razmjeni informacija o putnicima iz Europske Unije u SAD, koji bi trebao zamijeniti onaj prijelazni, važeći do kraja srpnja.
 
Prema tom dogovoru, europske će avio-kompanije od kraja srpnja u Ameriku slati 19, umjesto dosadašnjih 34 različita podatka o svakom putniku koji se ukrca na avion za SAD, a američke će službe – ne zna se još o kojima je riječ – te podatke zadržavati u svojim datotekama maksimalno 15 godina. Washington, koji tvrdi da su informacije o europskim putnicima nužne za sprječavanje terorizma, tražio je još više podataka, ali i kraći period zadržavanja, no europski čelnici, pozivajući se na zaštitu privatnosti, izradili su kompromisni prijedlog koji sada čeka odobrenje svih 27 članica.
 
Europske avionske kompanije tako će i dalje, u roku od 15 minuta nakon polaska aviona prema SAD-u, dostavljati američkim vlastima informacije o putnicima, poput imena, adrese, broja sjedišta i kreditne kartice, dok će se "osjetljivi podaci", poput "rase, religijske pripadnosti ili političkih uvjerenja", tvrde europski diplomati, automatski filtrirati u SAD-u, "osim u slučajevima kada bi ti podaci mogli spasiti život putnika ili nekog drugog".
 
Europski povjerenik za pravosuđe i sigurnost Franco Frattini, njemački ministar unutarnjih poslova Wolfgang Schäuble i američki ministar domovinske sigurnosti Michael Chertoff izrazili su zadovoljstvo postignutim dogovorom, a slično se odredila i Europska asocijacija avioprijevoznika, dok je američka administracija zaprijetila i globom od 4000 eura po putniku ukoliko kompanije ne dostave podatke, kao i oduzimanjem prava slijetanja na američke aerodrome.
 
Nezadovoljan je, čini se, jedino europski povjerenik za zaštitu podataka Peter Hustinx, koji je Schäubleu poslao pismo u kojemu izražava "ozbiljne sumnje da će novi dogovor biti kompatibilan s europskim temeljnim pravima", kao i da će "podaci o putnicima biti dostupni širokom krugu američkih agencija, bez ikakvih ograničenja o tome što SAD smije raditi s tim informacijama". Istu zabrinutost Hustinx je podijelio i s ministrom pravosuđa Portugala, države koja je nedavno preuzela predsjedanje Unijom, rekavši kako se "boji da se poruka 'nema prava na privatnost dok nema sigurnosti' pretvorila u mantru kojom se sugerira da su temeljna prava i slobode luksuz koji sigurnost ne može priuštiti".
 
Europski sud pravde u Luxembourgu sredinom prošle godine odbacio je prethodni dogovor na temelju proceduralne pogreške, nakon čega su dvije strane dogovorile privremena pravila koja se, međutim, nisu u bitnome razlikovala od prethodnih, kao, uostalom, ni ova sadašnja.
 
Građani članica Europske Unije inače su najčešći posjetitelji SAD-a, pa ih je tako, prema najsvježijim dostupnim podacima, 2004. godine u SAD ušlo 9,6 milijuna. Oni su ujedno činili čak 48 posto svih stranaca koji su te godine avionom doputovali u Sjedinjene Države.
 
VENEZUELA
 
KOKAINSKO UTOČIŠTE
 

Američke, europske i južnoameričke službe zadužene za borbu protiv trgovine narkoticima iznijele su nedavno cijeli niz optužbi protiv vlade Venezuele, tvrdeći da je ta zemlja postala "nova Bógota", "posljednje utočište za trgovce kolumbijskim kokainom".
 
Otkad je na vlasti Hugo Chávez, tvrdi američki ambasador u toj zemlji William Brownfield, promet kokainom u Venezueli povećao se za 30-ak tona godišnje, dostigavši tako ukupno 300 tona u razdoblju od 2002. do 2006. godine, što čini oko jednu trećinu ukupnog svjetskog prometa tom drogom. U posljednjih tri i pol godine američki su sustavi za nadzor registrirali preko 300 sumnjivih letova, od kojih stotinjak samo u posljednjih šest mjeseci, a većina zapljena kokaina, tvrde oni, dogodi se kao posljedica kvara aviona, a ne prijava venezuelske policije.
 
I meksički državni odvjetnik specijaliziran za organizirani kriminal Jose Luis Santiago Vasconcelos potvrdio je da tijekom 1990-ih kokain nije dolazio u Meksiko "u tako velikim avionima", a sam Vasconcelos sudjelovao je u slučajevima dviju zapljena kokaina iz Venezuele, jedne od 5,5 tona, a druge od jedne tone prije nekoliko mjeseci.
 
Iz Venezuele sada dolazi 30 posto ukupne trgovine kokainom i heroinom od svih andskih država, dok se do prije nekoliko godina radilo o 10-ak posto. Iako većina kokaina namijenjenog tržištu SAD-a i dalje ide morskim putem, tvrde stručnjaci, onaj za Europu češće se šalje avionima kao što su Boeing 727, DC-8 i Gulfstream, i to preko zapadne Afrike.
 
U multinacionalnom zapovjedništvu za borbu protiv trgovine narkoticima sudjeluju inače SAD, Velika Britanija, Francuska, Španjolska, Kanada, Nizozemska, kao i sve države Andi osim Venezuele, koja se iz tog partnerstva povukla prije dvije godine. Chávez je, naime, u ljeto 2005. godine ograničio djelovanje agenata američke DEA-e, agencije za borbu protiv narkotika, optuživši ih za špijunažu, dok je nešto ranije otpustio i Mildred Camero, državnu agenticu za borbu protiv narko-trgovine, nakon što je upozorila na korupciju na visokim razinama venezuelskog establishmenta.
 
Camero je novinskoj agenciji Associated Press rekla kako je predsjedniku Chávezu i još nekim visokim državnim službenicima predala pet izvještaja o korupciji u institucijama, no Chávez navodno nije ni vidio izvještaje, a Camero tvrdi da se trgovina narkoticima u Venezueli pogoršala nakon što je vlada raspustila specijalnu jedinicu koju je obučila DEA.
 
NJEMAČKA
 
REHABILITACIJA "VELEIZDAJNIKA"
 

Njemačka Stranka ljevice predložila je, a ministrica pravosuđa Brigitte Zypries obećala razmotriti, službenu rehabilitaciju 30 tisuća njemačkih vojnika koje su nacistički vojni sudovi zbog izdaje osudili na smrt. Prijedlog je podržao i povjesničar Wolfram Watte, stručnjak za Wehrmacht, čija bi knjiga o nacističkim vojnim sudovima ovih dana trebala izaći i koji je proučio brojne slučajeve pogubljenih njemačkih vojnika, zaključivši da većina njih nije počinila izdaju u strogom smislu riječi, već je osuđena zbog pomaganja Židovima ili otpora nacističkoj genocidnoj mašineriji.
 
Njemačka vlada već je donijela zakone o rehabilitaciji Nijemaca koji su odbili služiti u vojsci Wehrmachta, kao i onih koji su špijunirali ili dezertirali iz vojske, no osuđenici za veleizdaju izostavljeni su iz oba zakona, uz objašnjenje da je takve slučajeve pametnije rješavati individualno, a neke velike političke stranke već su se suprotstavile ovom prijedlogu Stranke ljevice.
 
Norbert Geis, pravni stručnjak Kršćanske socijalne unije u njemačkom parlamentu, protivljenje svoje stranke ovom prijedlogu tumači tvrdnjom da su brojni osuđeni vojnici zapravo počinili "krivična djela protiv svojih suboraca i ugrozili njihove živote", pa ih zato ne bi trebalo rehabilitirati zbirno, već samo one za koje se utvrdi da nisu počinili veleizdaju. I Socijaldemokrati lijevog centra protive se prijedlogu, uz opasku da se radi o još jednom "pretjerano općem prijedlogu" Stranke ljevice, inače sljednice istočnonjemačke komunističke partije.
 
Parlamentarni zastupnik Stranke ljevice Jan Korte tvrdi, međutim, da je nužno što prije zatvoriti i to poglavlje iz Drugog svjetskog rata, napominjući da su nacistički vojni sudovi na smrt osudili četiri puta više ljudi nego Hitlerovi "narodni sudovi". Korte također smatra da "ne postoji ništa časnije od izdaje nacističkog rata istrebljenja", a povjesničar Wette upozorio je da su njegova istraživanja pokazala kako su zapravo vrlo rijetki vojnici osuđeni na smrt zaista i bili u kontaktu s neprijateljskim vojnicima, pa shodno tome nisu ni odavali informacije koje bi njihovim suborcima ugrozile život, kako tvrde protivnici rehabilitacije.
 
VELIKA BRITANIJA
 
BROWNOVO ŠARENILO
 

Nova britanska vlada, analiziraju ovih dana mediji, i nije tako nova kakvom je premijer Gordon Brown želi predstaviti. Jedanaestero od ukupno 22 "nova" Brownova ministra već je služilo u vladi Tonyja Blaira, a novi ih je premijer samo premjestio na druga mjesta.
 
Jack Straw, primjerice, bio je ministar vanjskih poslova u vrijeme početka iračke okupacije, a Brown mu je sada namijenio funkciju ministra pravosuđa, Des Browne ostao je ministar obrane, a bivši šef metropolitanske policije John Stevens raspoređen je na mjesto premijerovog višeg savjetnika za međunarodnu sigurnost. I neki od Brownovih najvjernijih saveznika imenovanih u novu vladu također nisu nova lica u britanskoj politici, poput Alastaira Darlinga, novog ministra financija, i Brownovih bliskih savjetnika Nicka Browna i Douglasa Alexandera, koji su dobili funkcije zamjenika predsjednika parlamenta i ministarstva međunarodnog razvoja.
 
Sve u svemu, samo se David Miliband spominje kao najveći dokaz Brownovog razlaza s vanjskom politikom Tonyja Blaira, budući da je taj najmlađi ministar vanjskih poslova u posljednjih 30 godina ranije kritizirao sudjelovanje u ratu u Iraku i izraelski napad na Libanon prošlog ljeta. No, neki su britanski mediji primijetili i kako je Miliband te primjedbe uglavnom izražavao privatno, dok je u javnosti, kao uostalom i sam Brown, branio Blairovu vanjsku politiku.
 
I novi ministar industrije Peter Hain u politici je već 10-ak godina, dok je Brownova najjača poveznica s bivšim premijerom Jacqui Smith, nova ministrica unutarnjih poslova, jedna od Blairovih uzdanica koja je zdušno branila sudjelovanje u ratu u Iraku.
 
U novoj vladi našla su se, međutim, i dvojica kritičara rata u Iraku, bivši zamjenik glavnog tajnika UN-a, sir Mark Malloch Brown, sada ministar za Afriku, Aziju i UN, i John Denham koji je ranije napustio Blairovu vladu upravo zbog Iraka, a sada se vratio kao državni tajnik za sveučilišta.
 
Brown je u vladu doveo i tri člana Liberalno-demokratske stranke, i to na mjesta savjetnika za sprječavanje širenja nuklearnog naoružanja, volonterstva i ustavne reforme, a šarenilo je nadopunio približavanjem poslovnoj zajednici, prije svega imenovanjem sir Digby Jonesa, bivšeg predsjednika Konfederacije britanske industrije, ministrom trgovine. Od poslovnjaka među savjetnicima su se našli i Damon Buffini iz investicijskog fonda Permira, sir Terry Leahy, direktor supermarketa Tesco, i direktor kompanije Virgin Richard Branson. Mediji javljaju i da je Brownov uspon na vlast već rezultirao navalom privatnih donacija stranci Laburista, koja je u samo dva tjedna primila više od pola milijuna funti.
 
INSTITUCIONALNE REFORME SVJETSKE ORGANIZACIJE
 
PROJEKT "ONE UN"
 

U sklopu institucionalne reforme koja bi zastarjeli sustav trebala učiniti efikasnijim i jeftinijim, organizacija Ujedinjenih naroda započela je pilot-projekt nazvan "One UN", s ciljem objedinjavanja agencija na terenu pojedinih država, od financiranja, preko izrade projekata, pa do smještaja u istoj zgradi. U UN-u se, primjerice, zaštitom okoliša bavi čak 20 različitih agencija, što troškove ekoloških projekata čini barem nekoliko puta većima.
 
Zemlje koje su odabrane za provođenje pilot-projekta su Capo Verde, Mozambik, Pakistan, Ruanda, Tanzanija, Urugvaj, Vijetnam i, nama najbliža, Albanija, a svaka od njih ima zaduženje izraditi zajednički koordinacijski plan za sve aktivne agencije, dok bi se i novčana sredstva ubuduće trebala slijevati u zajedničku kasu. Svim agencijama rukovodit će sadašnji šef UN-ovog Programa za razvoj, koji se više neće baviti upravljanjem svakodnevnim poslovima te agencije.
 
U Albaniji, primjerice, trenutno djeluje pet UN-ovih agencija smještenih u različitim zgradama, a njihovi zaposlenici često se nađu na "protivničkim" pozicijama jer se s istim ili sličnim projektima natječu za ista donatorska sredstva. Samo prostornim objedinjavanjem, UN će u Albaniji uštedjeti 500.000 dolara godišnje, no neke agencije, unatoč zajedničkom "višem cilju", nisu zadovoljne ovakvim restrukturiranjem i malo koja od njih spremna je zbog tog cilja žrtvovati vlastite, uglavnom proračunske resurse.
 
Da reforma UN-a neće proći bez pritužbi, pokazale su i dvije najveće političke grupacije zemalja u razvoju, Skupina 77 i Pokret nesvrstanih, uputivši pismo glavnom tajniku UN-a Ban Ki-Moonu, u kojemu izražavaju bojazan da će reforme naštetiti razvojnim ciljevima jer nameću jedinstveni pristup svim zemljama, iako one imaju različite potrebe.
 
SAD
 
TAJNOVITI CHENEY
 

Nedodirljivi američki potpredsjednik i "arhitekt" Bushove vanjske politike Dick Cheney razljutio je nedavno američku javnost kada je nonšalantno odbio izvijestiti relevantnu državnu agenciju o broju tajnih dokumenata koji se nalaze u njegovom posjedu.
 
Federalna uredba nalaže, naime, svim agencijama i službenicima izvršne vlasti "koji raspolažu klasificiranim podacima" da informacije o tome prijave Uredu za nadzor informacijske sigurnosti (ISOO). No, Cheney je to odbio učiniti, ne samo ove, već i posljednjih pet godina, pa čak i predložio da se spomenuti ured jednostavno ukine. ISOO ima ovlasti i vršiti pretrese ukoliko je to potrebno, no Cheney ni to ne dozvoljava, već umjesto toga tvrdi da bi potpredsjednik države trebao biti izuzet iz odredbe, budući da njegov ured objedinjuje i zakonodavnu i izvršnu funkciju.
 
U razdoblju od 1996. godine do danas broj dokumenata koje je američka federalna vlada proglasila tajnima svake se godine utrostruči, a sve to, tvrdi Cheney, potrebno je zato da informacije "ne bi pale u krive ruke". Još je začudnije što ISOO traži samo broj, a ne i sadržaj tajnih dokumenata, pa Cheneyevo odbijanje, ako ništa drugo, sugerira neuobičajen nivo aktivnosti ureda potpredsjednika.
 
Cheney je, osim toga, već 2001. godine odbio dati na uvid imena ljudi iz područja energetike koji su sudjelovali u jednoj njegovoj radnoj skupini, a redovito ne želi otkrivati ni imena osoba koje rade za njega ili posjećuju njegov ured. ISOO je stoga uredu glavnog državnog odvjetnika Alberta Gonzalesa poslao upit o zakonskoj osnovi Cheneyjeva odbijanja podvrgavanju pravilima o deklasifikaciji dokumenata, no, očekivano, iz ministarstva pravosuđa još se nisu oglasili odgovorom.
 
Tena ERCEG