REZALIŠTE

TKO JE "ZVIŽDAČ"?

POTRAGA ZA DESPOTOVIM NEPRIJATELJIMA U HEP-u
 

Nakon što su u posljednje vrijeme učestali medijski napisi o kriminalu i nezakonitostima koje prakticiraju pojedini visokopozicionirani članovi uprave Hrvatske elektroprivrede, poput moćnog HDZ-ovca Ante Despota, iz te velike državne kompanije, kojoj je na čelu Ivan Mravak, nije se dogodio poziv istražnim tijelima da se pozabave sumnjama o kriminalu i korupciji koji caruju HEP-om: upravo suprotno, zbila se masovna potraga za onim ili onima iz HEP-ova vrha koji medijima i istražiteljima dostavljaju zatajene podatke o mutnim poslovima Ante Despota i njegovih drugova razasutih u različitim sektorima Elektroprivrede.
 
Prema Feralovim saznanjima, trenutačno je na najžešćem udaru Željko Dorić, direktor HEP-ove tvrtke-kćeri HEP-Proizvodnja: pokušava ga se prisiliti da prizna kako je on izvor informacija koje kruže po novinama i pokušava ga se ušutkati prijetnjama, a državni organi zasad drže ruke u džepovima.
 
I. ĐIKIĆ
 
GOTOVININ ODVJETNIK PROTIV GOTOVINE
 
MIŠETIĆEVA PIROVA POBJEDA
 

Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić, naravno, nikako nije mogao suspregnuti likovanje nakon što je haaško Žalbeno vijeće odlučilo da optuženi Ivan Čermak svoje dosadašnje odvjetnike, Čedu Prodanovića i Jadranku Sloković, mora zamijeniti novim advokatima, a zbog sukoba interesa koji je utvrđen spomenutom dvojcu: izjavio je da u svakom slučaju neće tugovati zbog tog sudačkog rješenja. No, da je samo malo manje zaslijepljen mržnjom prema Slokovićevoj i Prodanoviću, Mišetić bi vidio da nema puno razloga za likovanje.
 
Osim što je ozbiljno naudio Ivanu Čermaku i natjerao ga da traga za novim advokatima, evo što je svojim manevrima postigao Luka Mišetić. Uspio je do, najvjerojatnije, kasnog proljeća ili ranog ljeta iduće godine odgoditi početak haaškoga suđenja za Oluju, što znači da će Gotovina dvije i pol godine u zatvoru čekati da mu počne proces, dok će ostala dvojica optuženika, Mladen Markač i Ivan Čermak, za to vrijeme biti na slobodi. Prodanovića i J. Sloković zamijenit će, po svoj prilici, vrsni pravni stručnjaci iz Amerike ili Velike Britanije, dok će dosadašnji Čermakovi branitelji, ponajbolji domaći odvjetnici, ostati u obrani kao savjetnici ili istražitelji u pravnom timu. Naposljetku, Mišetić je uspio natjerati Markačeve i Čermakove advokate da dokumentirano prijave Grega Kehoea, drugog Gotovinina branitelja, zbog eklatantnog interesnog konflikta, jer je svojedobno, kao haaški tužitelj, sudjelovao u kreiranju optužnice za zločine u Oluji: budu li suci u Haagu dosljedni, Kehoe će uskoro morati odstupiti iz Gotovinine obrane, a teško je vjerovati da Mišetić može naći odvjetnika koji njeguje tako prisne veze s Tužiteljstvom, kao što je slučaj s Kehoeom.
 
I. ĐIKIĆ
 
BORBA PROTIV ANTIFAŠIZMA
 
DUBROVAČKI PRAVAŠI PROTIV SPOMENIKA
 

Dubrovački pravaši predvođeni svojim županijskim čelnikom Željkom Kulišićem obrušili su se na gradonačelnicu Dubravku Šuicu (HDZ), jer da ona "opasno koketira s antifašizmom". Đapićevim sljedbenicima užasno smeta što je Šuica prigodom nedavnog protokolarnog susreta s čelništvom dubrovačkih antifašista, zamislite, saslušala planove o mogućem povratku 47 spomen-obilježja iz NOB-a na gradskom području što ih je "papala maca" tijekom proteklih godina razvijanja moderne i uljuđene, demokratske Hrvatske. Koja je i na njezinu krajnjem jugu, naravno nastala na temeljima antifašizma a ne ustaštva, kako to u zadnje vrijeme napadno ističu najviši odličnici središnje zajedničarske vlasti.
 
Protokolarni susret dubrovačkih antifašista s gradonačelnicom pravaši su doživjeli kao već gotovu odluku, a sam razgovor ocijenili su opasnom namjerom, iako je moguća obnova uništenih spomen-obilježja još uvijek jako daleko od stvarne realizacije. U svom politikantskom napadu na "povratak spomen-obilježja iz doba jugokomunizma" dubrovački pravaši su napravili najmanje jedan teški previd koji je u izravnoj suprotnosti s njihovom željom da se predstave kao uljuđena desna proeuropska konzervativna stranka.
 
Naime, među spomenicima koje bi trebalo vratiti jest i onaj Borca na straži, djelo jednog od najpoznatijih hrvatskih kipara Frana Kršinića. Taj je kip, postavljen 1954. na trgu ispred tvrđave Revelin, u prosincu 1992. godine, pod okriljem noći, odletio u zrak, a nakon "smještanja" po gradskim ledinama ni do danas nije obnovljen i vraćen na svoje mjesto. Njegovi ostaci sada se čuvaju u depou Umjetničke galerije, a ono što su pravaši s tim u vezi previdjeli jest činjenica da je još 18. studenoga 2002. godine dubrovački Konzervatorski odjel Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH donio rješenje o zaštiti spomenutog djela budući da "Kip Borca, rad Frana Kršinića, jednog od naših najznačajnijih kipara 20. stoljeća predstavlja kulturno dobro". Naznačivši pritom da se Gradu Dubrovniku kao imatelju spomenika određuje "obveza upisa predmetnog kulturnog dobra u Registar kulturnih dobara RH"...
 
L. BRAILO
 
TAJNA POJAVLJIVANJA GORANA IVANIŠEVIĆA NA SABORU HDZ-a
 
VIŠA TRGOVAČKA
 

"Ma kakva trgovina, o čemu pričate", izjavio je Feralu u srijedu popodne Srđan Ivanišević, na tvrdnje koje su se pojavile minulih dana da se njegov sin Goran, proslavljeni hrvatski tenisač, nedavno ukazao na Saboru HDZ-a u zamjenu za rješavanje složenih i višegodišnjih imovinsko-pravnih problema oko stambeno-poslovne zgrade na splitskoj Lazarici. Ivaniševići već godinama pokušavaju privesti kraju taj posao, što iziskuje posebne napore, jer su se u međuvremenu sukobili i s vlasnicima stare kuće u blizini njihove zgrade i s Tomislavom Bausom, investitorom susjedne zgrade Lazarica na kojoj su zbog prekoračenja građevinske dozvole rušeni katovi.
 
Dakle, Ivaniševići su godinama imali problem s Bausom jer on nije htio prodati svoj dio zemlje za izgradnju pristupne ceste i taj problem se činio nerješivim, da bi nedavno iznenada započelo uređenje pristupnog puta.
 
"Ništa tu nije iznenada, još 2005. godine Županija je krenula u postupak izvlaštenja te zemlje u korist grada, a krajem prošle godine to je konačno i provedeno nakon čitavog postupka. Dosad smo izgubili oko četiri milijuna eura zbog silnih problema oko te zgrade i još uvijek gubimo, pa je smiješno govoriti da nekome nešto dugujemo i da je bilo nekakve trgovine. Cesta istina vodi do naše zgrade, ali su njezino uređenje zaustavljali sporovi između Grada i Bausa, pa Goran s time nema ništa. A to što je uređena baš pod vlašću HDZ-a je slučajno", objašnjava Srđan Ivanišević, te domeće kako je Goran "apolitičan, svoj čovjek, samotnjak. Sanader ga je zamolio da govori na njihovu skupu i on je pristao, jer je rekao da su mu oni nešto simpatičniji od ostalih".
 
Ivanišević stariji tako je demantirao tvrdnje da je uređivanje pristupnih putova dogovoreno u Zagrebu, u samom vrhu Vlade, a da se Goran pojavio na Saboru HDZ u znak zahvalnosti.
 
V. MATIJANIĆ
 
NOTE I NACIONALNO
 
GLAZBENICI UZ HDZ
 

Hrvatska glazbena unija poslala je prije dva tjedna anketni list političkim strankama, kako bi vidjela čiji se program najbolje podudara s njezinim cehovskim zahtjevima i s interesom "glazbe i kulture u cjelini"... A kad skontaju tko je to, rekli su frontmeni HGU-a Husein Hasanefendić i Nikša Bratoš, uputit će svojim članovima preporuku da na predstojećim izborima glasaju za dotičnog favorita. Pritom ih ostatak politike jako ne zanima, kao što se i dosad sviralo uglavnom za onoga tko na čela lijepi najveće banknote.
 
Nakon prigodnih odgovora HSS-a i HSLS-a, koji su objavljeni na web-stranici HGU-a, međutim, trgnula se uspavana ljepotica na vlasti. Ministar kulture RH Božo Biškupić nije želio stati u red i na usporedbu: primio je ovih dana Hasanefendića i Bratoša u centrali vladajuće stranke, te im svečano i medijski podržano izdeklamirao da je "HDZ suglasan sa svim zahtjevima HGU-a, jer je hrvatska popularna kultura važan segment nacionalnog identiteta". Dodao je kako se glazba ne dijeli na popularnu i nepopularnu, nego na dobru i lošu, ipak ne spominjući kako upravo ona popularna raspolaže novcem i masovnim utjecajem - na čijem iznajmljivanju političkim strankama može zaraditi dodatni novac i sindikalne povlastice... Težište je susreta tako, prema agencijskim izvještajima, definitivno bilo na pop-aspektu svega ovdje orkestriranog. Nema to veze s "glazbom i kulturom u cjelini", dakle, vrijednost nota i dalje se procjenjuje mjerom nacionalnog.
 
I. LASIĆ
 
KARAMARKO U KOŠARKAŠKOM SAVEZU
 
ŠPIJUN U KOŠU
 

U novo vodstvo Hrvatskog košarkaškog saveza, izabrano na košarkaškom saboru u Vodicama, ušao je i ravnatelj Središnje obavještajne agencije Tomislav Karamarko. Šefa svih hrvatskih špijuna u Upravni odbor HKS-a formalno je predložio KK Zagreb, no pametno je vjerovati kako je i Karamarko, poput drugih članova rečenog Odbora, izbor Danka Radića, predsjednika Košarkaškog saveza koji je u Vodicama reizabran u stilu najuspješnijih diktatora (post)modernog doba – jednoglasno.
 
Prema informacijama koje su iz HKS-a zasad dostupne javnosti, Karamarko se nije zahvalio na iznenadnom izboru iako bi iz razloga raznih trebao. S obavljanjem funkcije šefa SOA-e nespojivo je članstvo u vodstvu udruženja koje bi koliko sutra moglo biti predmet neke "obrade" ili u bilo kakvoj vezi s delanjem obavještajne zajednice. Osim toga, reputacija Danka Radića u dijelu tog istog košarkaškog svijeta sugerira pametnom obavještajcu na položaju da prvospomenutog zaobilazi u širokom luku, a kamoli da bude dio njegovog tima.
 
Radić je, o čemu možda ne postoje "službene zabilješke" ali postoje one novinarske, stvorio mrežu sudaca, tzv. sportskih radnika i menadžera pomoću kojih zbivanja u hrvatskoj košarci kontrolira tako da je teško povući crtu između posve privatnog i manje privatnog interesa predsjednika HKS-a. Pritom za tu košarku pada interes publike i sponzora, a kritički stavovi bivših igrača i renomiranih trenera o opisanoj praksu nailaze na zid Saveza, odnosno Radića osobno.
 
No, ako zaista uđe u pobratimstvo s Dankom Radićem, Tomislav Karamarko neće prvi put iskazati određeni prijezir prema boljim profesionalnim običajima šefa svih tajnih službi. Poznata je storija o Karamarkovim tvrtkama (vlasništvo nad kojima je formalno šef SOA-e prenio na druge osobe) i njihovom naglom poslovnom usponu kad su u pitanju angažmani od strane državnih institucija i poduzeća. Taj uspon vremenski se poklopio s izborom Tomislava Karamarka na čelo Protuobavještajne agencije (sadašnje SOA-e) krajem 2004.
 
V. MARJANOVIĆ
 
SRLJANJE U NATO
 
DESANT U LISTOPADU
 

Ministarstvo obrane RH podsjetilo nas je ovih dana kako Hrvatsku u listopadu očekuje golemo priznanje – desant Atlantskog saveza na srednjem i južnom Jadran, uz sudjelovanje oko devet tisuća vojnika iz 13 zemalja-članica, s 43 broda i sedam podmornica, 24 helikoptera i još više ratnih aviona. U spektaklu nazvanom "Nobile Midas 07" nastupit će i oko 600 pripadnika Hrvatske vojske, a sve to po MORH-u jest najbolji pokazatelj o vrlo uspješnom putu Hrvatske prema NATO-u.
 
S tim se uopće nije teško složiti: vlast nas nezadrživo vuče u NATO, i tu nikakvi protuargumenti nisu važni. Nevažni su do te mjere da ih se u javnom prostoru i ne iznosi, da se o njima ne raspravlja i da se politički konsenzus o pridruživanju NATO-u ničim ne dovodi u pitanje. I šire od politike, u tome sudjeluje gotovo kompletan tzv. misleći dio društva, uz najveći dio medija i, konačno, nevladinih organizacija. Neki su se od NGO-a čak u međuvremenu dodatno primirili, uz izuzetke poput Centra za mirovne studije. Upadljiva je ravnodušnost na koju ovdje nailazi jednako Cheney kao i Putin, jer građanski interes raste tek oko promotivnih majica političke kampanje za ulazak u NATO, što se dijele na ulici. Određenu je zabrinutost oko vježbe "Nobile Midas 07" pokazala jedna ekološka udruga, no ista je zatim pozdravila spremnost NATO-a da im preko svog pi ara poruči kako je sve okay.
 
Razliku između glavnih političkih struja u biti čini zasad samo jedan detalj, ali nipošto nebitan. SDP je bliži demokratskoj proceduri s referendumom o ulasku u NATO, no Zoran Milanović nije tome članstvu sklon manje od Ive Sanadera ili Stipe Mesića. O mogućnosti raspisivanja referenduma tako bi bi, dakle, ovisio i (ne)ulazak u NATO, no jedino ukoliko se prije toga pokrene i generalno podrži javni, kao i stručni dijalog o svim vezanim pitanjima koja hrvatski političari uporno izvrću naglavačke, s najnovijim primjerima Mesića o vojno-proračunskoj skupoći i Sanadera o opasnoj Srbiji.
 
I. LASIĆ
 
"SURADNJA" DINAMA I HAJDUKA
 
BRAĆA PO NEMOĆI
 

Budnica koja je kasnih osamdesetih i ranih devedesetih titrala nacionalne osjećaje, a tvrdila je ono što praksa godinama uporno demantira – naime, da su Hajduk i Dinamo dva kluba bratska - oživi u sjećanjima negdje u sezoni transfera. Tada se, naime, jedni i drugi oštre kako će na tržištu pokupovati vrhunske igrače, te kako će iduće sezone poharati Evropu. Dežurni hit ovoga ljeta bila su braća Kovač – Robert je trebao ojačati Dinamovu obranu, a Niko Hajdukov vezni red. Onda se ispostavilo da Kovači ipak nisu avanturisti, te su galantno odbili ponude iz Domovine, pa su klubovi krenuli u kupovinu utješnih nagrada: Hajduk je pazario po istoku, dok se Dinamo najviše hrabrio odbijanjem "zamamnih" ponuda koje su navodno stizale njihovim "vedetama".
 
A onda, kao u onoj davnoj pjesmi, jedan poziv menja sve, Arsenal je zaiskao (zasad samo) Eduarda i Dinamov koncept "nema prodaje" pretvoren je u prah i pepeo, dok je u Hajduku istodobno narastao strah da bi vječiti konkurenti iz kluba bratskog s povećom svotom inkasiranom od odštete mogli pokupovati njihova tek pristigla pojačanja. Evropske priče su opet nekako potisnute u drugi plan, a bajke o izvjesnim moćnim pojačanjima polako blijede. Dinamo još nešto i najavljuje, ali donedavna samouvjerenost lagano kopni. Ne kopne tek izgledi vječitih gazda u spomenutim klubovima – Barišić, Mamić, Grgić, Fiorentini – da i dalje ostanu tamo gdje su i sada i da i dalje krčme ugled klubova u koje su upali pod sumnjivim okolnostima.
 
V. MATIJANIĆ