Dobra vijest s Bleda, da su Janez Janša i Ivo Sanader napokon dogovorili kako riješiti četvorlist zatrovanih hrvatsko-slovenskih odnosa trajala je samo onoliko koliko je prvome trebalo da se vrati u Ljubljanu i sastane s čelnicima opozicijskih stranaka.

Ovi nisu suglasni da se granični sporovi dviju zemalja rješavaju pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, a kako je na Bledu odlučeno da se ostala otvorena pitanje riješe bilateralnim sporazumom, što se kobajagi i sada radi – od bledskog dogovora jedva da je ostalo išta više od crnog pod noktom.
 
Ponavlja se, dakle, ono isto što je prethodilo brodolomu sporazuma Drnovšek-Račan, najboljeg kojeg su dvije strane dosad uspjele utanačiti, s tim da je njega bila torpedirala hrvatska opozicija, a sada isto to radi slovenska. Doduše, postoji i jedna važna razlika, koja možda otvara mali tračak nade da će se ovoga puta nekog vraga ipak napraviti.
 
Petnaestogodišnji diplomatski rat Hrvatske i Slovenije naprosto se potrošio. Sve te svađe i kapriciozna ćeretanja, čiju glupost više ne mogu sakriti ni direktni sudionici (Davorin Rudolf priznaje da se spor može riješiti za "sat vremena"), idu toliko mimo zdrave pameti da je otkriće o namještanju konflikata između Janše i Sanadera postalo uvjerljivo sve da ni slovo u njemu nije točno (iako bismo se prije kladili da jeste).
 
To će reći da su oba premijera imali dobre razloge da se iščupaju iz te neprijatno gnjecave priče, iz koje se više nema što iskamčiti, a može opasno kompromitirati njihove evropske ambicije. Ali, lako je to reći. Ne možeš godinama bacati u zajedničko dvorište svo zamislivo smeće i otpad i onda u jedno popodne od njega napraviti ubavi cvjetni vrt.
 
Ne možeš godinama kljukati javnost u dvjema zemljama da su s druge strane Sutle prljavi kokošari koji bi iz očiju ukrali što je naše, a onda najednom priznati da je to možda ipak njihovo. Imamo, drugim riječima, posla s umanjenom slikom onog istog čerupanja kojeg smo gledali posljednja dva desetljeća na širem ex-yu prostoru.
 
Vladajuće politike u Sloveniji i Hrvatskoj zajašile su i podbole bodljikavo prase nacionalizma koje više ne mogu kontrolirati i koje će se možda prije okrenuti protiv njih nego poslušnim roktanjem pristati da se zaustavi. Razlika je jedino što u ovom slučaju ne postoji krvavi "casus belli" kao u trokutu Srbi-Hrvati-Bošnjaci, pa će ova hrvatsko-slovenska svinjarija ipak proći bez prizora pokupljenih s nekog kolinja.
 
Ali, odgovornost dviju državnih vrhuški za ovo petnaestogodišnje mrcvarenje nije zbog toga manja, samo je veća. Nema u Evropi zemalja koje bi uspješno kao Hrvatska i Slovenija mogle graditi ogledni model dobrosusjedske suradnje i onda ga nuditi na evropskoj tržnici ideja  i od toga obilno profitirati. Ali ako su im draža od toga svinjska pleća, što drugo poželjeti hrvatskoj i slovenskoj poziciji, i naročito opoziciji, nego da završe u krmećem dreku.

Marinko ČULIĆ