JOSIP VANIŠTA, "NOVI ZAPISI", KRATIS, ZAGREB, 2007.

NIJEMI KRIK

Vaništino pismo sadrži u sebi neku vrstu nijemog krika koji u slici današnjice - od poniženog i osramoćenog Karlovca, preko gramzivosti i površnosti današnjeg "jurećeg" čovjeka, do radova suvremene umjetnosti koji promatrača često ostavljaju ravnodušnim ili s lošim emocijama - rijetko pronalazi ono vrijedno, humano i iskreno, što, unatoč svemu, može potvrditi dostojanstvenost življenja

Nedavno objavljena knjiga "Novi zapisi" Josipa Vanište, cijenjenog hrvatskog slikara, akademika, dobitnika ovogodišnje nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo, redovitog profesora Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu u mirovini, traži da se - uz divljenje i respekt koji su neminovni kada se spomene Vaništino ime u hrvatskoj likovnosti - još jednom obrati pažnja na Vaništu kao pisca.

Josip Vaništa (1924., Karlovac) je, naime, godine 2001., godinu dana uoči obilježavanja pedesetogodišnjice svog likovnog rada (prvi puta izlagao je u Zagrebu 1952. godine, zajedno s prijateljem Miljenkom Stančićem), objavio "Knjigu zapisa" (izdavači su bili Moderna galerija i Kratis), koja je svojevrsna "kompilacija" "Zapisa" što ih je autor objavljivao ranije u dva navrata (1988. i 1995. godine). "Knjiga zapisa" je knjiga koja se je, samozatajno i diskretno, pojavila negdje "sa strane", mimo "literarne žiže", međutim, mnogi koji su uronili u njen svijet bili su zapanjeni literarnom vrijednošću, visokom estetskom rafiniranošću Vaništinih fragmentarnih bilješki - zapisa.
 
Oduševljenje koje je ova knjiga pobudila kod ljudi koji su u književnosti ozbiljno i godinama bilo je nepodijeljeno – Vaniština je "Knjiga zapisa", u konkurenciji sa knjigama potvrđenih i uglednih hrvatskih pisaca, onih kojima je pisanje dugogodišnji "zanat", 2002. godine "odnijela" uglednu Vjesnikovu godišnju nagradu za književnost "Ivan Goran Kovačić".
 
Ista knjiga
 
Kada danas želimo skrenuti pažnju na upravo objavljene, "Nove zapise" Josipa Vanište, neminovno je osvrnuti se na "Knjigu zapisa" objavljenu šest godina ranije, jer su "Novi zapisi" samo jedan prešutni prelazak sa prve knjige na ovu danas, bez želje da se stvara ili traži nova forma ili nova vrsta jezika, ili svojevrsna nadogradnja započetog umjetničkog  izraza, tako da i njihovo čitanje proizlazi, ili naprosto traži, prethodno čitanje prve knjige Vaništinih zapisa. Josip Vaništa nema, dakle, neke daljnje literarne ambicije u smislu istraživanja, on samo nadopunjava započetu priču, dopisujući zapravo istu knjigu, knjigu koja je ne samo po tome što je zapravo jedina, nego i po tome što nam njome želi poručiti, knjiga autorova života. Ali nije samo zato ova knjiga krenula "nekuda dalje" - Vaništin se literarni izraz, u skladu s njegovom cjelokupnom estetskom vizijom svijeta, u skladu sa svime što je donio u slikarstvo, nema potrebu dalje razvijati.
 
On je to što jest, apsolutno dovršen i samodostatan kao umjetnička tvorevina koja imponira, od časa kada ju je njen tvorac stidljivo pokazao javnosti. Sve karakteristike Vaništinog slikarstva prisutne su i u njegovom tekstu, pa bi se zato moglo reći da za njega tekst i nije doli vid slikanja, slikanja riječima. Kontemplativnost, uznosita suzdržanost, jednostavnost, ali i samokontrola, discipliniranost, iznimno senzibilan, prozračan, ali i misaon, analitički pristup temi, kakva god ona bila. "Koncept praznine" koji Vaništu cijeloga života zaokuplja kao slikara, ili pak "zen" ili "tao" filozofija, sa kojom također postoje "unutarnje" paralele sa njegovim radom, prisutni su i u tekstu. Tekst kao da je "otkinut" od nečeg većeg i nepotrebnog, sveden na minimalno, na slutnju ili obris, trag, koji se, kroz čitanje, često i tako "nedostatan", pokazuje kao ono suštinsko što treba reći o ljudima, događajima, prostorima.
 
Vaništa je, prije svega, poznat kao slikar krajolika i sjajan portretist, dakle psihologist. Njegovo je pisanje puno živih slika krajolika, blijedih i melankoličnih, i, također, životom pulsirajućih crtica o raznim ljudima, karakterima. Govoreći o drugima, Vaništa je mudar i diskretan – on ih ne osuđuje i ne prosuđuje njihove riječi ili postupke – stavlja sliku kojom ih nepristrano, sa odsutnošću emocija, oslikava kroz prepričani doživljaj ili situaciju, prepuštajući samoj slici, odnosno tekstu, da na koncu sama govori.
 
Veza s tradicijom
 

Dok "Knjiga zapisa" donosi tematski odijeljene dijelove autorovih fragmenata, koji "putuju" od reminiscencija na djetinjstvo u rodnom Karlovcu, preko "slika" iz Zagreba, sjećanja na Miljenka Stančića, slika raznih putovanja, ljudi, slika Pariza, zapisa sjećanja na velikog slikara i svog učitelja Marina Tartaglie, zapisa o svjetskim i hrvatskim slikarima, o slikarstvu, o Leu Juneku, Miroslavu Krleži, o Gorgoni, o umjetnosti, u "Novim zapisima" više nema velikih tematski odjeljaka, a slike i ljudi koji se "pojavljuju" oni su isti, uz male razlike, od onih koje se mogu sresti u prvoj knjizi. U "Novim zapisima" ima ponovno krasnih slika davnih karlovačkih provincijskih poslijepodneva, čija atmosfera asocira na proze Bruna Schulza, misli o Vaništinoj umjetničkoj skupini "Gorgona", sjećanja na Krležu, slike Georga Grosza, Balthusa, De Chirica, Lea Juneka, na Ljubu Babića, Radoslava Putara, Matka Peića…
 
Vaništa, naprosto, radi jedno umjetničko putovanje kroz vlastiti život koji nije drugo nego stalna usredotočenost na umjetnost. On bira fragmente jer su, kao što stoji u pogovoru "Knjige zapisa", "fragmenti snimci svjetskoga, egzistentnoga, ali bez ideologijskih natruha, bez političkih intencija, bez stranačke pripadnosti: zato što su zračni – jer ni jednom stranom ne leže na tlu – oni su i slobodni, nezavisni."
 
Kao što se - a neizbježno je izbjeći stalne paralele -  Vaništino slikarstvo suptilno nadovezuje na tradiciju, ne dozvoljavajući da progres ujedno znači i gubitak vrijednosti i parametara, tako i njegovo pismo sadrži u sebi neku vrst nijemog krika koji u slici današnjice - od poniženog i osramoćenog Karlovca, preko gramzivosti i površnosti današnjeg "jurećeg" čovjeka, do radova suvremene umjetnosti koji promatrača često ostavljaju ravnodušnim ili sa lošim emocijama, rijetko pronalazi ono vrijedno, humano i iskreno, što, unatoč svemu, može potvrditi dostojanstvenost življenja.

________________________________