Podržao je Mesića kada je zatražio da on govori u Ujedinjenim narodima o Haškom sudu, ali je poslije sam predsjednik odustao u korist premijera – i njega ostavio bez teksta. Ovo je jedna od tipičnih defenzivnih epizoda u kojima u ovoj kampanji prije kampanje gledamo novog predsjednika SDP-a.

Ne, ne može se reći da se Milanović ne trsi i ne hrmba, a posebno je hvalevrijedno što pokazuje i prve znakove državničke odvažnosti (protivljenje listi za dijasporu, reafirmiranje hrvatsko-srpskog zajedništva u partizanskom pokretu). Ali, nepunih mjesec i pol prije izbora on naprosto ne bi smio sebi dozvoliti da izbornom arenom dominiraju drugi, a da on, zagrljen s ostalim navijačima, sjedi u publici.
 
Može se Milanović sto puta slagati s Mesićem, ali ovo nisu izbori za predsjednika Republike, nego se u njima takmiče političke stranke, a tu trku ne može se dobiti na leđima drugoga. OK, bolje je imati šefa države uz sebe nego protiv sebe, pa i Sanader čini sve, od držanja Hebranga na lancu do gutanja knedli i dodvoravanja, da tako bude.
 
Ali je, pohvatavši se s njim oko toga tko će govoriti u New Yorku, ipak pokazao da kampanju namjerava voditi iz svog izbornog štaba, a ne iz Mesićevog džepa. Istinabog, Sanader mora puno više riskirati, jer mu i posljednje IRI-jevo istraživanje, kao i ono prije njega, prijeteći izbacuje možda i presudnu brojku od dvije trećine građana koji žele promjene.
 
Milanoviću bi zato moglo biti dovoljno samo da ne radi prevelike greške (neke hitne sanacije na klizištu Jurčić već su obavljene) i da mirno čeka prebrojavanje glasova. Ali, ovdje nije riječ samo o tome. Ako nije u stanju više od toga, SDP naprosto nije zaslužio doći na vlast, jer ovako prepuštati inicijativu Sanaderu može samo netko tko ne zna što bi da je na njegovom mjestu.
 
Pazite, sve ovo događa se u okolnostima kada SDP ima samo jedan ozbiljan problem, urušavanje Bandića, dok ih HDZ ima koliko hoćeš, a dio njih izgleda i kao prokletstvo koje se sručilo na grješnu dušu hrvatskih demokršćana (Kornati, presuda vukovarskoj trojki...). Pa ipak, Sanader kroz sve to pliva kao Rogošić u boljim godinama, pokazujući ne samo sposobnost da minuse pretvara u pluseve (spomenuta presuda), nego i da tuče izravnog konkurenta gdje bi trebao biti najjači.
 
Upravo je nevjerojatno da je pored navodno jakog tima SDP-ovih ekonomista, premijeru uspjelo iskomunicirati prodaju T-HT-ovih dionica kao trijumf "narodnog kapitalizma", iako je bjelodano da je riječ o notornom potkupljivanju jednih građana na račun drugih (plus pogodovanje stranim bankama i investitorima da putem prejeftinih dionica prigrabe još komad masne telekomunikacijske pite).
 
Dobro, nešto od toga objasnili su nam i SDP-ovi eksperti, hvala na trudu, ali toliko mlitavo i pospano da u usporedbi s tim i šahovski turnir u domu umirovljenika puca od napetosti. Puno više očekuje se od ove stranke, i puno više morat će i pokazati na ovim izborima.
 
U suprotnom, i praskave prijetnje Milanovića da će oporezovati dioničke torbare, ali i samog Sanadera, svest će se na ono što i sam kritizira kod muljatorskog dioničarstva – na kruh bez motike.

Marinko ČULIĆ