KONGO

NESHVATLJIVA EPIDEMIJA SILOVANJA

Epidemija masovnih silovanja u Demokratskoj Republici Kongo dosegnula je tolike razmjere da niti oni koji su na takve stvari donekle navikli, poput liječnika, UN-ovih mirovnjaka i lokalnih aktivista, nisu u stanju objasniti uzroke te pojave, niti nositi se s njezinim posljedicama.

Kako piše International Herald Tribune, prema podacima UN-a, u pokrajini Južni Kivu, koja je ujedno i epicentar epidemije, prošle je godine zabilježeno 27 tisuća silovanja, a i to je, pretpostavlja se, tek dio ukupnog broja silovanja koja provode različite vojne i paravojne skupine.

Denis Mukwege, ginekolog u lokalnoj bolnici u provinciji Južni Kivu, listu je potpuno zgrožen rekao da više ne može slušati priče žrtava i liječiti sadističke napade na žene bajunetama i drugim oružjem, od čega su im reproduktivni i probavni organi "nepopravljivo uništeni". Mukwege je siguran jedino da je cilj ovih silovanja "uništiti žene", dok UN-ov podtajnik za humanitarna pitanja John Holmes potvrđuje da je seksualno nasilje u Kongu najgore u svijetu, od "samih brojki, preko cjelokupne brutalnosti, pa do kulture nekažnjavanja, koji su zastrašujući", tvrdi Holmes.

Iako je razdoblje nasilja u toj zemlji trebalo biti završeno, a lani su održani i "povijesni" izbori na koje je međunarodna zajednica potrošila 500 milijuna dolara, tradicija korumpiranih vlada i nemogućnosti uspostave kontrole nad odmetnutim skupinama, od kojih su neke i "uvezene", nastavila se. Vojni i pravosudni sustav ne funkcioniraju, značajan dio zemlje nije pod kontrolom vlade, a vladine snage su, tvrdi UN, još i najgore kada su u pitanju silovanja.

Civili u tim regijama prepušteni su na milost i nemilost nasilju, a najnovija skupina koja se tamo pojavila su Raste, pripadnici nekadašnjih Hutu milicija koji su pobjegli iz Ruande, a sada žive u džunglama Konga i teroriziraju stanovništvo otmicama, pljačkom, spaljivanjem beba i komadanjem svih koji im se nađu na putu. Tu su i siromašni vojnici službene vojske, domaće paravojne skupine, te one iz Ruande i Ugande koji su tamo uglavnom u potrazi za zlatom i drugim bogatstvima kojima Kongo obiluje.

Iako je silovanje oduvijek korišteno kao oružje rata, istraživači tvrde da je slučaj Konga metastazirao u neshvatljiv društveni fenomen u kojemu je brutalnost prema ženama postala "normalna stvar", a toj tezi u prilog ide i činjenica da su žrtve nasilja stare od tri do 75 godina.

Humanitarni radnici na terenu ipak se opiru objašnjenima koja bi ovu pojavu označila kao kulturološki problem, te tvrde da je val masovnih silovanja započeo sredinom 1990-ih, upravo sa završetkom rata u Ruandi i dolaskom u Kongo milicija tamošnjeg naroda Hutu, koje su provele i genocid na ruandskim Tutsijima i umjerenim Hutuima.

Iako se u Kongu nalazi trenutno najveća svjetska mirovna misija sa 17 tisuća vojnika, i sami UN-ovci očajni su zbog pomanjkanja ljudstva i sredstava, a odnedavno i svake noći kamionima odlaze u sporna područja i s upaljenim svjetlima čuvaju civile kojih se do jutra skupi i po nekoliko tisuća, sklupčanih na zemlji.

NIZOZEMSKA

POVRATAK KONTROVERZNE POLITIČARKE

Ayaan Hirsi Ali, kontroverzna nizozemska političarka i kritičarka islama, vratila se nedavno u Nizozemsku nakon što je tamošnja vlada obznanila da više neće plaćati njezino osiguranje u Sjedinjenim Državama, kamo se odselila prošle godine.

Parlamentarna zastupnica porijeklom iz Somalije napustila je Nizozemsku nakon prošlogodišnjeg skandala u kojemu se otkrilo da je prilikom apliciranja za azil u toj zemlji lagala o svom porijeklu. Policijsku zaštitu dobila je 2004. godine, nakon ubojstva režisera Thea van Gogha s kojim je surađivala na filmu "Submission", kratkometražnom prikazu tretmana žena u islamu. Van Gogha je ubio radikalni islamist, a pored njegovog tijela pronađena je poruka s prijetnjom Hirsi Ali. Godinu prije ubojstva Van Gogha postala je parlamentarna zastupnica, a tu je dužnost obavljala do spomenutog skandala tri godine kasnije, nakon čega je napustila zemlju i otišla u SAD-a, gdje radi u konzervativnom think-tanku American Enterprise Institute.

Nakon što joj je početkom godine u SAD-u objavljena knjiga pod naslovom "Nevjernica" (Infidel), ponovno je primila prijetnje smrću, a nizozemska vlada tada je nakratko pojačala mjere njezine sigurnosti, no sada je objavila da je plan vlade od početka bio da zaštitu financira samo prve godine njezinog izbivanja, te da bi tu obavezu sada trebao preuzeti SAD, zemlja u kojoj Hirsi Ali živi.

Iako je njezina autobiografija u Americi bila bestseler, autorica tvrdi da si sama ne može priuštiti osiguranje, pa se sada odlučila vratiti u Nizozemsku, gdje će imati pravo na zaštitu.

Neki holandski mediji kritizirali su ovaj potez vlade, s argumentom da je slučaj Hirsi Ali ekvivalentan onome Salmana Rushdieja, o čijoj zaštiti britanska vlada nikada nije dvojila, za razliku od nizozemske, koja ionako sličnu zaštitu plaća za još samo pet tamošnjih građana. S druge strane, neki kritičari drže da je usporedba Hirsi Ali i Rushdieja neukusna, s obzirom da je grijeh indijskog pisca bio umjetničko ironiziranje rane islamske povijesti, dok je Van Goghov film, na kojem je Hirsi Ali surađivala, najvećim dijelom rasistička propaganda usmjerena protiv muslimana.

GLAZBENA INDUSTRIJA

ALBUM BEZ CIJENE

Britanska grupa Radiohead iznenadila je nedavno svoje milijunsko slušateljstvo, ali i glazbenu industriju, objavivši da će od 10. listopada njihov novi album "In Rainbows" biti moguće "skinuti" s njihove web stranice uz bilo kakvu – ili nikakvu novčanu naknadu.

Iako ovo nije prvi put da je neki izvođač svoju glazbu ponudio besplatno, pa je, primjerice, Prince tijekom ljeta svoj novi album davao besplatno uz primjerke dnevnog lista Daily Mail, javnost se slaže da je potez Radioheada svojevrsna nova faza digitalne revolucije. Bend je, naime, album ponudio on-line osam tjedana prije izlaska njegovog fizičkog ekvivalenta, i to u vrijeme kada industrija vodi očajničku borbu za naplaćivanje autorskih prava u tehnološkoj eri koja to konstantno sabotira, a Radiohead je, čini se, odlučio testirati uvriježeno mišljenje da će ljudi radije "ukrasti" nego platiti za glazbu.

Radiohead još od 2003. godine, kada je objavljen album "Hail to the Thief", nije vezan ni za jednu izdavačku kuću, pa stoga ima pravo raspolagati sa svojim proizvodom kako želi, a kupci će do novog albuma moći doći sa samo 45 penija, i to putem kreditne kartice bez naknade, ili, pak, sa 40 funti za box set u kojemu se nalazi novi album u CD formatu, dvije gramofonske ploče, još jedan CD s dodatnim pjesmama, te fotografije, tekstovi pjesama i druge stvarčice. Sudeći po raspravama koje se vode na Internet forumima, zainteresiranih za najjeftiniju i najskuplju verziju ima podjednako, a grupa, zahvaljujući svojoj slobodnoj poziciji na tržištu, profit od prodaje neće morati ni s kim dijeliti.

Dodatna zarada, vjerojatno višestruko veća od same prodaje albuma, mogla bi se ostvariti putem koncerata, jer je i Princeov besplatni album bio popraćen s čak 21 rasprodanim koncertom samo u Londonu, a svi koji se odluče za kupovinu albuma putem Interneta morat će ostaviti svoje podatke za buduće marketinške kampanje. Da će akcija biti popularna, sugerira i "rušenje" web sitea grupe u popodnevnim satima dana kada je informacija objavljena, a nakon što su se obožavateljima iz Europe pridružili oni s istočne obale Amerike.

AMERIKA

KNJIGA O "IZRAELSKOM LOBIJU"

Nakon što su lani izazvali velike polemike svojim esejom "Izraelski lobi" u časopisu London Review of Books, autori John Mearsheimer i Stephen Walt, profesori Sveučilišta Chicago i Harvard, sada su objavili i knjigu u kojoj dodatno objašnjavaju najkontroverznije teze iz eseja čija je temeljna tvrdnja da moćni "izraelski lobi" u Sjedinjenim Državama kontrolira i kompromitira američku vanjsku politiku.

U magazinu Foreign Policy profesori su objasnili da je temeljna lekcija koju su iz cijele priče izvukli ona da u SAD-u postoji velik broj ljudi koji se s njihovim tezama slažu, ali se boje javno ih zastupati, naročito kada su u pitanju osobe koje djeluju u političkom mainstreamu, pa smatraju da bi im javno zastupanje njihovih teza ugrozilo karijeru. U tom smislu Mearsheimer i Walt naročito ilustrativnim drže primjer nekadašnjeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera, koji je, unatoč reputaciji filosemita, nakon objavljivanja knjige kritične prema izraelskoj politici u Palestini optužen kao mrzitelj Židova i simpatizer nacizma.

Autori objašnjavaju i da su se u novoj knjizi osvrnuli na sve kritike svog eseja, osim ad hominem napada i pogrešnih interpretacija, no i da nijedna od tih kritika nije uspješno pobila njihove osnovne teze.

Na pitanje magazina da konkretiziraju skupinu "izraelski lobi", autori objašnjavaju da se radi o "labavoj koaliciji židovskih i nežidovskih grupa i organizacija koje aktivno sudjeluju u oblikovanju američke politike u proizraelskom smjeru". One se, međutim, ne slažu u svemu, ali im je svima zajednički stav da Amerika treba zadržati "poseban odnos" s Izraelom i tretirati tu zemlju drugačije od drugih. Takve su organizacije American Israel Public Affairs Committee, washingtonski Institute for Near East Policy, magazini Commentary i Weekly Standard, te uvodnici u Wall Street Journalu. Od nežidovskih organizacija Mearsheimer i Walt izdvajaju kršćansko-cionističke skupine, poput Christians United for Israel, a kao temelje razmišljanja "lobija" navode knjigu Exodus Leona Urisa.

Profesori tvrde da "izraelski lobi" – kao i svaki drugi lobi – ima velik utjecaj na svim razinama vlasti u Americi, ali i da brojni političari u Washingtonu ni ne trebaju lobiranje kako bi ih se uvjerilo u snažnu podršku Izraelu. Kao primjer za impregniranost američke politike utjecajem "izraelskog lobija" autori navode primjer tekuće predsjedničke kampanje u SAD-u, u kojoj, tvrde oni, kandidati o politici prema Izraelu govore na način da se "natječu koji će od njih demonstrirati veću posvećenost i bezuvjetnu podršku" toj zemlji. Autori kažu i da bi pokazatelj da je njihova knjiga izvršila utjecaj na javnost bio "uravnoteženiji" pristup prema Izraelcima i Palestincima, te aktivnija javna diskusija o američkoj bliskoistočnoj politici.

KULTURA ŽIVLJENJA

"SPORI" GRADOVI

Talijanski pokret "cittáslow" ili "spori grad" od svog osnivanja 1999. godine proširio se na respektabilan broj gradova diljem svijeta, a u svojoj domovini Italiji postiže najbolje rezultate. Pokret "cittáslow" zalaže se da mali gradovi zadrže tradicionalnu strukturu i stil života, uz stroga pravila o pristupu automobila u centru grada, prisustvu trgovačkih lanaca i drugih modernih urbanih koncepata, te da se u njima konzumiraju isključivo lokalni proizvodi i koristi održiva energija.

Prvim "sporim gradom" postao je tako toskanski gradić Greve, a za njim i Bra, Positano i 42 druga talijanska grada, uz najnovijeg člana Orvieto, a talijanski primjer slijede i brojni gradovi u Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Portugalu, Austriji, Poljskoj, Njemačkoj i Norveškoj. U obzir dolaze isključivo gradovi s manje od 50 tisuća stanovnika, a ideja se, tvrde organizatori, proširila i na daleke zemlje, poput Japana i Koreje, gdje, međutim, još uvijek ima problema s realizacijom.

Koncept "sporog grada" temelji se na spoju održavanja gradske strukture i funkcioniranja iz vremena nastanka gradova, poput srednjovjekovlja ili renesanse, no istovremeno se promoviraju i suvremene tehnologije usmjerene na brigu za okoliš i održivi razvoj.

Bivši gradonačelnik Orvieta Stefano Chimicchi, čiji je grad nedavno i sam postao "spor", dogodine planira izdati i priručnik za lokalne vlasti koje žele prihvatiti filozofiju "sporih gradova", dok u svom gradu priprema i program obrazovanja djece o "dobrom ukusu". Što se, pak, tiče ekonomskih učinaka filozofije i prakse pokreta "cittáslow" na subjekte nepoželjne u ovakvim gradovima, oni još uvijek nisu potpuno poznati, ali su zato zabilježena protivljenja trgovačkih lanaca totalnoj zabrani automobilskog prometa u gradskim centrima, zbog straha od pada profita.

IRAK

LATINO-PLAĆENICI

Skandal s američkom privatnom zaštitarskom tvrtkom Blackwater, čiji su zaposlenici prije nekoliko tjedana u Iraku ubili skupinu civila, pobudio je interes za pitanje privatnih firmi koje operiraju u toj zemlji, a za koje se mahom misli da su isključivo iz Sjedinjenih Država.

Iako, međutim, većina od 30 tisuća privatnih plaćenika u Iraku zaista dolazi iz SAD-a, manje je poznato da njih čak 10 tisuća dolazi iz zemalja Latinske Amerike. U Iraku se tako nalazi 1200 Čileanaca, 1000 Peruanaca, 700 građana Salvadora i po nekoliko stotina plaćenika iz Kolumbije, Hondurasa, Gvatemale i Nikaragve.

Razloga za toliko prisustvo Latinoamerikanaca u Iraku nekoliko je, a najvažnija je svakako višedesetljetna vojna i politička prisutnost SAD-a u tamošnjim zemljama, zahvaljujući kojoj američke zaštitarske kompanije tamo već imaju podružnice. U zemljama Latinske Amerike, osim toga, ukidanje vojnih režima u posljednjih 20-ak godina, povratak civilnih vlada i smanjenje državnih vojski ostavilo je za sobom velik broj vojno osposobljenih muškaraca, koji u uvjetima ekonomske nestabilnosti i visoke nezaposlenosti rado odlaze u Irak. Oni tamo zarađuju između 1500 i 3000 dolara, što je nekoliko puta više nego što mogu zaraditi u svojim zemljama, no još uvijek manje nego Amerikanci, pa su kompanijama privlačni kao zaposlenici.

Slučaj Blackwatera potaknuo je i neke južnoameričke vlade da i one istraže poslovanje tamošnjih kompanija i donesu zakone kojima bi se to poslovanje reguliralo, dok su Ujedinjeni narodi osnovali Radnu skupinu o korištenju plaćenika, koja će se u budućnosti podrobnije baviti privatnim sigurnosnim kompanijama.

Tena ERCEG