BERLIN

POČASTI ZA "SOCIJALNE ZGRADE"
 

Berlinske vlasti zatražit će od UN-ove organizacije za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) da šest tamošnjih stambenih naselja izgrađenih tijekom 1920-ih godina proglasi mjestima od iznimne kulturne i arhitektonske važnosti i dodijeli im status zaštićene svjetske baštine.
 
Radi se o šest stambenih blokova, od kojih je jedan izgrađen u vrijeme Prvog svjetskog rata, a ostali tijekom 1920-ih, koje su projektirali čuveni modernistički arhitekti Walter Gropius, Mies van der Rohe, Hugo Häring, Hans Scharoun i Bruno Taut, a sve ove građevine, objašnjavaju stručnjaci, karakterizira radikalni estetski odmak od dotadašnjih arhitekturnih stilova i izražena socijalna komponenta koja je u prvi plan stavljala udobnost budućih stanara.
 
Annemarie Jaeggi, direktorica berlinskog Muzeja Bauhausa, tjedniku Spiegel objasnila je kako te zgrade posebnima čine upravo u Berlinu naročito visoki standardi koji su se u to vrijeme njegovali, a koji su za novogradnje propisivali odvojeno kupatilo s kadom, WC-om i umivaonikom, kuhinja je morala biti mala da se ne bi koristila kao spavaća soba ili dnevni boravak, a obavezan je bio i balkon. Svježi zrak, topla voda, centralno grijanje i blizina javnog transporta u to su vrijeme bile revolucionarne inovacije u gradu u kojemu je radnička klasa živjela u bitno lošijim uvjetima, a visoke standarde stanovanja propisivao je i tadašnji ustav Weimarske republike iz 1919. godine.
 
Tadašnji berlinski direktor stanogradnje Martin Wagner u samo nekoliko godina uspio je izgraditi preko 150 tisuća stambenih jedinica, nakon čega je nastupila ekonomska kriza 1930-ih, a da se gradilo kvalitetnim materijalima i metodama, svjedoče sve spomenute zgrade koje su još i danas u odličnom stanju.
 
Zgrade, koje službeno ne spadaju u stil Bauhausa, ali je berlinski Muzej arhiva Bauhausa ipak podržao njihovu kandidaturu za status zaštićene baštine, karakterizira i prisustvo toplih boja, naročito one Bruna Tauta, koji je zbog optužbi da je "kulturalni boljševik" pred nacistima pobjegao prvo u Japan, a potom u Tursku, čemu se pripisuje njegova relativna anonimnost, dok su ostali arhitekti, poput Gropiusa i Van der Rohea, otišli u SAD i tamo razvili pravac Bauhaus. Ukoliko ove jedinstvene i značajne građevine dobiju UNESCO-ov status, bit će to prva takva lokacija u Berlinu izgrađena tijekom 20. stoljeća.
 
VENEZUELA
 
USUSRET "IZVANREDNOM STANJU"
 

Ustavno vijeće venezuelske narodne skupštine iznijelo je prijedlog kojim se građanima ukidaju brojna ustavna prava u slučaju "izvanrednog stanja" u zemlji. Kako piše Human Rights Watch, ukoliko amandman prođe skupštinsko glasanje, predsjednik Hugo Chávez imat će ustavne ovlasti proglasiti izvanredno stanje i tako opravdati ukidanje određenih prava zaštićenih međunarodnim dokumentima, poput prava na pretpostavku nevinosti, pošteno suđenje, pravo na odvjetnika, pravo na informiranje optuženika o prijestupima koji mu se stavljaju na teret i dokazima o tome, te pravo na zaštitu od ponovnog suđenja za istu optužbu.
 
I Ujedinjeni narodi i Interamerički sud za ljudska prava vladi Venezuele poručili su da se radi o temeljnim pravima koja se ne smiju kršiti niti u situacijama izvanrednog stanja, a amandmanima se pokušava ukinuti i vremenski rok određen ustavom kojim se ograničava izvanredno stanje. Ukida se i zahtjev da Ustavni sud ocijeni ustavnost dekreta kojim se ukidaju spomenuta prava, a i rečenica kojom se propisuje da takav dekret mora biti u skladu sa "zahtjevima, principima i garancijama iz Međunarodnog ugovora o građanskim i političkim pravima, te Američke konvencije o ljudskim pravima". Predlagači ovih amandmana tvrde da vlada mora imati slobodne ruke suspendirati spomenuta prava, uključujući i ono na slobodu informiranja, u slučaju ponovnog pokušaja državnog udara na Chávezovu vladu, poput onog koji se dogodio 2002. godine.
 
AMERIČKO PRAVOSUĐE
 
LJUBAV PREMA TORTURI
 

Da se američko pravosuđe još neko vrijeme neće iskobeljati iz blata u koje ga je gurnula Bushova administracija, svjedoči kongresno saslušanje predsjednikovog kandidata za budućeg glavnog državnog odvjetnika Michaela Mukaseyja, koji bi na toj funkciji trebao zamijeniti notornog Alberta Gonzalesa, poznatog po podršci upotrebi torture prilikom ispitivanja osumnjičenika za terorizam i otpuštanju politički nepodobnih državnih odvjetnika.
 
Mukasey je, naime, na pitanja kongresnika koja se tiču upravo torture sasvim jasno dao do znanja da o tom problemu razmišlja sličnije vodećim američkim političarima negoli samim pravosudnim organima, pa je tako rekao da se zabrana "tehnika ispitivanja" kao što su simulirano utapanje, upotreba pasa i držanje u stresnim položajima, koje inače spadaju u torturu, ne bi trebala odnositi na takozvane "neprijateljske borce", kategoriju koja osumnjičenicima za terorizam odriče prava ratnih zarobljenika.
 
Mukasey se time usprotivio čak i američkom Vrhovnom sudu, koji je u jednom trenutku, iako jalovo, presudio da svi zarobljenici, uključujući i "neprijateljske borce", imaju pravo na human tretman, a na pitanje smatra li simulirano utapanje (waterboarding) torturom, pravio se blesav, rekavši da ne zna o kakvoj se tehnici radi. Kada mu je objašnjena sama tehnika, a i napomenuto da spomenutu praksu američki vojni sudovi već 100-injak godina tretiraju kao mučenje, Mukasey je ustrajao na stavu da praksa nije niti mučiteljska, niti nezakonita.
 
Ljubav prema torturi iskazali su ovih dana i državni odvjetnici u slučaju zatočenja američkog državljanina Josea Padille. Oni su, naime, izrazili podršku njegovom četverogodišnjem zatočenju u vrijeme kojeg mu je mentalno zdravlje "posebnim tehnikama" ispitivanja trajno narušeno, s tvrdnjom da američki dužnosnici tim tehnikama nisu prekršili njegova ustavna prava. Tužbu protiv bivšeg ministra obrane Donalda Rumsfelda i devetorice drugih dužnosnika podigli su Padillini odvjetnici, a zbog podvrgavanja Padille dugotrajnoj izolaciji, stresnim položajima, ekstremnoj hladnoći i nespavanju, sve to pod krajnje klimavom optužbom za "terorističku urotu". Odvjetnici vlade nisu se, međutim, uopće osvrnuli na Padilline psihološke probleme, ali su zato naglasili da bi dozvoljavanje njegove tužbe protiv državnih dužnosnika "neprijateljima omogućilo da bojište u Afganistanu zamijene onim u američkom pravosudnom sustavu".
 
Kao i obično u kontroverznim slučajevima, odvjetnici ministarstva pozvali su se na tehnikaliju, tvrdeći da prilikom hapšenja, zatvaranja i ispitivanja Padille nisu prekršena njegova "jasno ustanovljena" ustavna prava, iz jednostavnog razloga što prava na čije se kršenje on žali nisu "jasno ustanovljena". Njegovi odvjetnici, međutim, tvrde da su ta prava itekako jasna, primjerice, pravo na odvjetnika, pristup sudu, prakticiranje religije, druženje s obitelji bez uplitanja vlade, te nepodvrgavanje okrutnoj kazni i nezakonitom zatočenju. Vlada, međutim, tvrdi da ono za što ju se optužuje nije jasno zabranjeno, a stručnjaci upozoravaju da se taj argument može upotrijebiti i za bilo koju drugu situaciju koju uključuje "debata o torturi".
 
KINA
 
PARTIJA U STRAHU
 

Na prošlotjednom 17. kongresu Kineska komunistička partija izabrala je novi, 28-člani Politbiro, kao i deveteročlani Stalni komitet te organizacije, u koji su izabrana i četiri nova člana, a dvojica među njima izgledni su nasljednici po drugi put izabranog partijskog šefa Hu Jintaoa. Njih dvojica su partijski sekretar Šangaja Xi Jingping, ujedno i "princ", odnosno potomak ranije visokopozicioniranog vođe, te nekadašnji vođa komunističke omladine, i Huov favorit Li Keqiang. U Politbiro su ušla i dvojica eksperata za sigurnost, Zhou Yongkang i He Guoqiang, prvi ministar policije, a drugi šef jednog od najmoćnijih partijskih tijela, Centralne komisije za disciplinu i inspekciju zadužene za iskorjenjivanje korupcije među 70 milijuna partijskih članova.
 
Izabranici narodne skupštine prosječno su stari nešto više od 61 godine ili oko četiri godine mlađi od svojih prethodnika, u Politbirou je jedan general manje nego ranije, samo jedna žena, pravnica Liu Yangdong, jedan pripadnik muslimanske manjine Hui, a većina su ih diplomirani inženjeri, ekonomisti i pravnici.
 
Među "prinčevima", odnosno djecom revolucionara, od četiri kandidata do partijskog vrha uspio se probiti samo spomenuti Xi Jingping, a njihov značajniji uspon sugerirao bi, tvrde analitičari, dramatičnije promjene u kineskom partijskom vrhu. Kako piše kineski novinar Li Datong, upravo su ovi "prinčevi" posebna kategorija partijskih dužnosnika, jer su njihovi očevi – revolucionari, nakon dolaska komunista na vlast zauzeli sve vodeće pozicije u partiji. Njihova su djeca, rođena u periodu između kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih, dobila strogi partijski odgoj kojim ih se odgajalo da budu skromni nasljednici komunizma. Tijekom kulturne revolucije, međutim, očevi su pali u nemilost partijskog vrha, a kriteriji za napredovanje postali su mladost, obrazovanje i ponašanje u vrijeme kulturne revolucije. Sinovi su se stoga masovno prebacili iz sfere politike u biznis, a pad njihovih očeva nakratko ih je doveo na društveno dno.
 
Nakon smrti Mao Zedonga očevi su rehabilitirani, a neki od sinova ponovo uznapredovali u strukturama, no pogrdni status "prinčeva", kojim se definiraju njihove nepotizmom praćene karijere, ostao je ukorijenjen u narodu. Datong piše, međutim, da su "prinčevi" manje skloni korupciji od onih koji su se partijskom ljestvicom uspeli iz siromaštva, no "mana" im je činjenica što su u mladosti imali pristup "subverzivnim materijalima" zabranjenima puku, ali dostupnima njihovim visoko pozicioniranim očevima. Prisustvo samo jednog takvog "princa" u novom sastavu Politbiroa stoga vjerojatno sugerira da Kineska komunistička partija još nije spremna za ljude burne prošlosti, a o zatvorenosti, nesigurnosti, pa i strahu partijskog vrha, svjedoči i činjenica da su svakog od 2213 delegata narodne skupštine na kongres pratila 492 vojnika, te još 820 tisuća volontera-redara.
 
REFORMA EU-a
 
KOZMETIČKE PROMJENE
 

Konsenzus o "reformnom ugovoru" koji su članice Europske Unije postigle prošlog tjedna ne donosi ništa novo u smislu prijenosa suvereniteta s članica na europske institucije u Bruxellesu, već nastoji poboljšati funkcioniranje EU-a nakon njegova rasta na 27 članica. Čak štoviše, neke članice, poput Velike Britanije, ispregovarale su za sebe mogućnost nesudjelovanja u odlukama koje ona smatra "radikalnima".
 
Među odlukama koje su članice donijele je i ona o imenovanju "predsjednika" vijeća Europske Unije, koji će se birati na mandat od 2,5 godine, uz mogućnost jednog reizbora, čime će se pokušati izbjeći neučinkovitost principa šestomjesečne rotacije koja se pojavila naročito nakon proširenja.
 
Sustav donošenja odluka u "vijeću ministara" izmijenjen je, tako da će sada odluke o financiranju, transportu, poljoprivredi i sličnome izglasavati dvostrukom većinom, umjesto dosadašnjom trostrukom, a ova dvostruka nešto više težine daje državama s većim stanovništvom, na što se naročito bunila Poljska. Upravo je poljska vlada razlog zašto će se ovaj sustav početi primjenjivati tek nakon 2014. godine, a od te godine provodit će se i odluka da se članstvo Europske komisije smanji na dvije trećine predstavnika ukupnog broja članica, za razliku od dosadašnjeg sustava u kojemu je svaka članica imala svoje predstavnike. Neki kritičari napominju, međutim, da će novi sustav povećati rizike od tendencije predstavnika da svoju ulogu u Bruxellesu vide kao onu glasnogovornika interesa vlastite države, a manje nekoga tko treba djelovati u interesu cijele Unije.
 
Što se, pak, tiče funkcije europskog "ministra vanjskih poslova", odlučeno je da se spoje dosadašnje funkcije visokog predstavnika vijeća ministara (Javier Solana), koji o vanjskoj politici smije govoriti u ime Unije samo ukoliko se članice o tome slože, te povjerenice za vanjska pitanja (Benita Ferrero-Waldner), čiji diplomatski angažman ima još manju težinu jer o vanjskoj politici ne odlučuje Komisija, već vijeće ministara. Dvije funkcije odsad će biti spojene u onu naziva "visoki predstavnik za vanjsku politiku i sigurnost", a ne "ministar vanjskih poslova", jer je tako tražila Velika Britanija, no ni on neće imati samostalne ovlasti.
 
Novi ugovor ukida i mogućnost ulaganja veta na 50-ak, uglavnom manje važnih područja, ali i u pitanjima unutarnje sigurnosti, borbe protiv terorizma i ilegalne imigracije, koja su dosad bila izuzeta iz nadzora Europskog suda pravde. Pravo veta i odsustvo Europskog suda pravde dovodili su do čestih odgoda, teških pregovora, ali i bojazni da EU odluke ne budu u suprotnosti s ljudskim pravima, no to ipak ne znači da će se članice morati pokoriti odlukama Unije. "Sigurnosna kočnica" u ovom slučaju bit će mogućnost nesudjelovanja u odlukama, a Velika Britanija i Irska već su najavile da u nekim odlukama neće sudjelovati.
 
Što se, pak, tiče obvezujućeg karaktera Europske povelje o ljudskim pravima, on će biti takav samo kada su u pitanju europski zakoni, ali ne i nacionalni, čemu su se protivile opet Velika Britanija i Poljska, prva s argumentom da će joj principi iz Povelje ugroziti liberalne zakone o radu, a druga da će slobode pojedinca koje ona garantira biti u sukobu s poljskim konzervativnim i vjerskim vrijednostima.
 
MEDIJI U EU-u
 
ZABRANJENE FOTOGRAFIJE
 

Međunarodne novinarske organizacije podržale su peticiju "Perpignan Call", čije je potpisivanje započelo prilikom otvorenja Međunarodnog festivala fotonovinarstva "Visa pour l'Image" u francuskom gradu Perpignanu, a u kojoj se od institucija traži da podrže pravo na informiranje putem fotografija i na objavljivanje novinskih fotografija.
 
Međunarodna federacija novinara i njezin europski ogranak reagirali su na peticiju pokrenutu u suradnji s pariškim tabloidom Paris Match, u kojoj se kritizira nedavna odluka Europskog suda za ljudska prava u takozvanom slučaju Erignac da europski mediji ubuduće za objavljivanje fotografija koje prikazuju nasilje nad nekom osobom, čak i u slučaju kada se radi o političkom napadu, prethodno od rodbine žrtve zatraže dozvolu za objavljivanje.
 
Slučaj je pokrenut 1998. godine, nakon što je Paris Match objavio fotografiju ubijenog francuskog dužnosnika na Korzici Claudea Erignaca, a članovi njegove obitelji magazin tužile Europskom sudu za ljudska prava s tvrdnjom da su im time prekršena prava na privatnost i oplakivanje ubijenog. Sud je zaključio da je fotografija Erignaca, ubijenog metkom u leđa na korzikanskoj ulici, njegovoj obitelji prouzročila veliku bol, a njegova presuda, tvrde novinarske organizacije, praktički zabranjuje objavljivanje novinskih fotografija koje prikazuju političko nasilje na teritoriju Europske Unije, te samim tim zatire medijske slobode.
 
Predsjednik Europske federacije novinara Arne Cönig objasnio je da ta odluka europsku javnost lišava prava na dostupnost informacija o događajima od temeljne važnosti za demokraciju, poput ubojstva državnog dužnosnika, a organizacije su to potkrijepile i nedavnim primjerom iz Burme, čija je vladajuća vojna hunta novinarima zabranila fotografiranje demonstracija, u nadi da će tako suzbiti informacije o nasilju koje provodi nad tamošnjim stanovništvom. Organizacije su stoga najavile i pokretanje žalbe na ovu odluku europskog suda.
 
Tena ERCEG