Knjige



reklama





NAVIGACIJA







Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi


Picaškandal

International

Feral Tromblon


Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film


Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
13. prosinca, 2007.

01 / Knjige
Gordana CRNKOVIĆ: KNJIGE
12. prosinca, 2007.

DALIBOR ŠIMPRAGA: "ANASTASIA", DURIEUX, ZAGREB, 2007.

PUTOVANJE U SEBE

Roman pesimistički sugerira da nema nevinih. Odnos Kanevskog - mladog intelektualca makedonskog porijekla - prema sredini u kojoj se kreće ambivalentan je: ti "perverznjaci s odsjeka za filozofiju" obrazovani su momci, ali uskogrudni. Kanevski je poput njih, i sam prosječan, pa i u pisanju. Kad smo već kod pisanja, Andrej Puplin – Šimpragin nekadašnji pseudonim - bolji je pisac od Kanevskog. A Šimpraga? U ambicioznoj i složenoj formi, sasvim se dobro snašao

anastasia_press_3__120.jpg

Dalibor Šimpraga poznat je kao autor "Kavica", kvartovske sapunice koja je dugo izlazila pod pseudonimom Andreja Puplina u časopisu Godine nove, da bi 2002. bila objavljena kao knjiga "Kavice Andreja Puplina" pod autorovim pravim imenom. Premda potpuno uronjene u generacijsku spiku i svjetonazor, gotovo bez autorskog odmaka prema miljeu koji prikazuje, i zapravo neambiciozne, "Kavice" su neosporno najavile vrlo darovitog i duhovitog pripovjedača. I u romanu "Anastasia" prepoznatljiv je Šimpragin dar da živahno i zanimljivo ispripovijeda i najbeznačajniju zgodu, na primjer svađu sa susjedima zbog preglasne glazbe, ili razne generacijske tračeve.

No, prvo listanje "Anastasie" definitivno iznenađuje čitatelja "Kavica": citati i reference na literaturu i umjetnost sugeriraju da se radi o ambicioznoj eruditskoj prozi, i odmah potiču pitanje je li Šimpraga uspio ostvariti ambicije koje si je zacrtao. No odmah moram reći da uglavnom je. "Anastasia" je roman koji se na idejnoj razini ne zadovoljava pojednostavljenjima, dok se na razini izričaja ne libi visokostilskih akrobacija, demonstracije učenosti, kombiniranja različitih stilova i osobito širenja istrošenog vokabulara svakodnevne komunikacije, da ne kažem većeg dijela suvremene hrvatske proze.
 
Žene i pisanje
 
Roman govori o kasnoj mladosti Gorana Kanevskog, mladog intelektualca makedonskog porijekla, potkraj rata devedesetih, u Zagrebu. Kanevski se još druži sa studentskom ekipom, s bivšim studentima filozofije među kojima bi svaki drugi htio biti pisac, no polako počinju povremeno i neočekivane transformacije svakoga od njih. Goran radi neki nezanimljiv posao administrativne naravi, a najviše ga zaokupljaju dvije stvari – žene i njegovo pisanje. Kako se kreće u miljeu mladih filozofa, gdje se više raspreda o poeziji i teoriji nego što se flertuje, erotska glad gurne ga u prvu vezu koja se pokaže mogućom, što on u svojoj sklonosti intelektualiziranju mistificira trabunjajući o "erotskom prijateljstvu", "patološkoj vezanosti" itd.
 
Istodobno Goran je osoba živog duha no još ne posve profiliranih intelektualnih interesa; od malena se zanima za mnogo toga, botaniku, povijest, narodne predaje, arheologiju. Piše povijesni roman o bizantskom alkemičaru situiran u doba koje neposredno prethodi propasti Bizanta; njegov je glavni protagonist čovjek od duha kojega ne zanimaju ni ratovi ni povijesna previranja, pa se i uoči prodora Turaka najviše bavi vlastitim unutarnjim sazrijevanjem.
 
Kanevski je emotivno vezan za svoje staro društvo, ali njegovi ga interesi za psihologiju i duhovnost new agea ipak udaljuju od njih. Rado se druži sa starijim psihijatrom Branimirom Stilinovićem; to druženje na koncu rezultira jungovskom analizom Goranovih snova i tjeskobnog stanja.
 
Gotovo isključiva usredotočenost romana na glavnog protagonista donosi neke nelogičnosti. Tip koji ide psihijatru bez pravog razloga zaslužio bi – očekujemo li realističku motivaciju - ipak nešto piščeve ironije, no ona izostaje. Veza između Goranove priče o gradnji i rušenju mostarskog mosta – koja je razmjerno banalna – i njegovih intimnih problema doima se neumjesnom. Dok su svi ostali likovi na trenutke i redikulozni u svojoj mladenačkoj ozbiljnosti, Kanevski je u svakom trenutku predmet intenzivnog pripovjedačeva interesa i bezrezervnog "navijanja".
 
Neušminkani tekst
 
Takav odnos pripovjedača prema glavnom protagonistu gotovo podsjeća na ulogu glavnog lika u bajci, gdje su svi ostali tek povremeni suputnici s jasno definiranom funkcijom. Favoriziranje samo jednog protagonista, k tome,  okosnica je strukture ovog romana, koji uključuje Goranove – dosta prosječne – prozne pokušaje, zapisane snove i nekoliko poglavlja jungovske analize iz perspektive psihijatra, znanstvenim stilom, bez jezične kreativnosti, a povremeno i namjerne neredigiranosti karakteristične za ostala poglavlja.
 
"Anastasia" je roman napisan u duhu suvremenog narcizma, po tome podsjeća na Ferićev roman "Djeca Patrasa". Pozicija pripovjedača u stalnom je osciliranju između pripovjedača koji zna unaprijed i ono što Kanevski ne zna i pripovjedača koji se  gotovo poistovjećuje s pozicijom glavnog protagonista, pa sve sagledava iz njegove perspektive. Povremeno se pripovjedač upušta u dijalog s Kanevskim, koji je opet i sam često u dijalogu sa samim sobom, a povremeno se sam Kanevski javlja i u ich-formi. Takvo kolebanje u poziciji pripovjedača ostavlja dojam neušminkanog teksta, u podnošljivoj mjeri, ali je i funkcionalno – pridonosi dojmu da glavni protagonist apsolutno dominira ovim romanom, ostavljajući sve ostale u sjeni, ostajući zapravo bez pravog antagonista. Možda je uz Kanevskog najživlji lik u romanu njegova majka, pa je utoliko neobično što psihijatar nije imao potrebu i tu temu malo prokomentirati.
 
Na drugoj razini, "Anastasia" je dijelom i tribusonovski roman o raspadu generacije i preobrazbama kvartovskih luzera, situiran u milje bivših studenata filozofije, i u nacionalističko društveno ozračje. Premda nitko od tih studenata nije pod izravnim utjecajem nacionalističke ideologije, Goranov je doživljaj tog prepotentnog miljea ipak tjeskoban. Sredina je to skučenih vidika, i na svoj način ksenofobična, bez interesa za drugo i drukčije, ne toliko u nacionalnom – neki od njih su došljaci - nego više u kulturalnom smislu. Kanevski, i pod utjecajem psihijatrovih savjeta da bi se trebao osloboditi svoje duhovne tromosti, straha i ishitrenih, previše intelektualističkih mišljenja o životu, osjeća da se mora barem nakratko maknuti iz te sredine, od rutine i stalne racionalnosti.
 
Nemoguća veza
 

dalibor_simpraga_01_120.jpg

Nakon prekida veze s Tamarom, famoznog "erotskog prijateljstva", odlazi na putovanje u zemlju svojih predaka, možda u svojevrsnoj potrazi za svojim identitetom, ali još više u želji da se prepusti spontanosti i slučaju. I za tu malu hrabrost nagrađen je iznenadnim susretom sa ženom koju je već u Zagrebu znao sresti, i za kojom je čeznuo. No kako u ovom romanu nema prostora ni za koga osim za Kanevskog, i Anastasia je samo poput vile, učini ga na trenutak sretnim i zatim nestane, suočivši ga na koncu ne samo s uskogrudnošću sredine, nego i – s vlastitim predrasudama. Anastasia je izgleda Albanka, i Kanevski, koji je uvijek smatrao kako u njemu nema ni trunke rasizma, osjeća da bi ta veza mogla biti nemoguća!
 
I dalje stalno na Goranovoj strani, pripovjedač pušta da Anastasia sama nestane ih njegova života, ostavljajući ga na kraju romana zrelijeg, no bez konačnog odgovora na pitanje je li i sam upao u tu omraženu poziciju, malograđanina koji svako zlo projicira u drugoga.
 
Što se malograđanštine tiče, roman pesimistički sugerira da zapravo nema nevinih. Odnos Kanevskog prema sredini u kojoj se kreće ambivalentan je: ti "perverznjaci s odsjeka za filozofiju" obrazovani su momci, ali uskogrudni. Kanevski je poput njih, i sam prosječan, pa i u pisanju. Kad smo već kod pisanja, Andrej Puplin bolji je pisac od Kanevskog. A Šimpraga? U ambicioznoj i složenoj formi, sasvim se dobro snašao.

________________________________

________________________________
Copyright © 1993 - 2024. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA

br_1158_150.jpg