HADŽ

BRAČNI SAJAM
 

Ovogodišnje muslimansko hodočašće u saudijsku Meku trebalo bi početi 18. prosinca, no ove godine, osim zbog obavljanja vjerskih dužnosti, mnogi će hodočasnici sveto mjesto pohoditi i u nadi da će tamo pronaći svog životnog partnera. Vlasti Meke odobrile su, naime, "bračnim posrednicima" operiranje u tom gradu u vrijeme hadža, a kritike da se time skrnavi njegova svetost iznenađujuće su rijetke.
 
Dogovoreni brakovi, dapače, prije su pravilo nego rijetkost u Saudijskoj Arabiji, a posrednici i, češće, posrednice koje saudijskim sinovima traže čestite pobožne djevojke već se redovito mogu susresti po supermarketima, trgovačkim centrima i džamijama. Žene koje saudijskim ulicama krstare u potrazi za pristalim mladenkama od zahvalnih majki mogu dobiti i više nego pristojne honorare, te vrijedne darove, a hadž, kojeg svake godine obavi i do tri milijuna ljudi, svakako je eldorado za sve koji se tim poslom bave.
 
I dok se većina građana Meke slaže da, uz pretpostavku da su namjere dogovorenih susreta "iskrene", nema nikakve razlike između dolaska prosaca u djevojačke domove i "lova" u svetom muslimanskom mjestu, neki kritičari drže da je organiziranje dogovorenih brakova u Meki samo još jedan korak u komercijalizaciji koja se događa nauštrb njezine svetosti.
 
Džamija Al-Mesdžid al-Haram sa svih je strana stiješnjena između tornjeva hotela i trgovačkih centara, često izgrađenih u posve neprikladnom stilu kičastih nebodera Las Vegasa, a planirana izgradnja dodatnih hotela, dućana i restorana objašnjava se potrebama sve brojnijih hodočasnika.
 
Restorani i dućani, tvrde vlasti, ionako su oduvijek postojali u Meki s ciljem služenja vjernicima, dok je naftni boom 1970-ih godina samo stvorio dodatna sredstva za razvoj grada. Upravo je saudijska kraljevska obitelj i glavni pokretač betonizacije Meke, a posljednjih godina znatna se sredstva ulažu i u projekte kojima će se spriječiti učestale pogibije u stampedima prilikom hadža. Moderna vremena obznanjuje, pak, i činjenica da svaki putnik koji stigne u grad na svom mobilnom telefonu dobije i poruku kojom ga se obavještava da je stigao u "Alahu i njegovom poslaniku najdraže mjesto", no tradicija namještanja brakova nekim se čudom još uvijek žilavo drži.
 
EUROPSKA UNIJA
 
BEZ DIREKTIVE O RADNIČKIM PRAVIMA
 

Ni nakon 25 godina pregovaranja Europska Unija nije uspjela progurati direktivu kojom bi se prava privremenih radnika izjednačila s pravima onih koji su zaposleni na neodređeno vrijeme, a mirovinska reforma provela u skladu s trendom da sve više radnika učestalo mijenja poslodavca.
 
Direktivu je sabotirao britanski premijer Gordon Brown, kada je, shvativši da je usamljen u odbijanju već razvodnjene direktive, zaprijetio da neće doći na ceremoniju potpisivanja europskog reformskog ugovora u Lisabonu ovog petka.
 
S obzirom na to da se prva inicijativa o usklađivanju prava stalno i privremeno zaposlenih radnika pojavila još 1982., te da je zbog nemogućnosti iznalaženja kompromisa stavljena na led od 1990. do 2002. godine, sadašnji prijedlog već je podosta razblažen, i to zbog protivljenja Njemačke i Velike Britanije, pa je tako pitanje "fleksigurnosti", odnosno postizanja što učinkovitijeg tržišta rada, ostalo uskraćeno za odgovor kako bi se to trebalo postići.
 
Na inzistiranje Njemačke odbačen je i prijedlog da se omogući prenošenje mirovinskih prava s jednog na drugog poslodavca, a članice se nisu uspjele dogovoriti ni u kojoj će dobi radnik dobiti pravo na dodatno mirovinsko osiguranje, nakon koliko godina rada i hoće li se odluka primjenjivati i retrospektivno. Vlada Portugala, koji trenutno predsjeda Unijom, predložila je kompromisno rješenje za koje se pretpostavljalo da bi moglo dobiti nužnu većinu članica, no nakon britanskog odbijanja cjelokupne direktive, i ovo i ostala pitanja pričekat će iduću godinu, najvjerojatnije do francuskog predsjedanja Unijom u drugoj polovici 2008.
 
Trn u oku britanske vlade namjera je da se radnicima zaposlenima preko agencije za zapošljavanje omoguće jednaka prava koja uživaju oni zaposleni direktno od neke kompanije, a nije joj prihvatljiva ni verzija prema kojoj bi se sektor regulirao liberalnije, dok se o pitanju plaća ne bi ni diskutiralo.
 
Britanska vlada drži, naime, da je privremeni rad "integralni dio njezine fleksibilne tržišne politike" koja bi usklađivanjem prava postala neučinkovita, a tajnik za poslovanje i regulatornu reformu John Hutton dodao je da bi ta mjera "tisućama ljudi omogućila da profitiraju od ovisnosti". Rekao je i da je fleksibilno tržište rada u Velikoj Britaniji stvorilo visoku zaposlenost, te da, osim toga, privremeni radnici u toj zemlji već uživaju osnovna radnička prava, poput minimalne plaće, prava na godišnji odmor i bolovanja.
 
KNJIGE
 
NUKLEARNA CRNA TRŽIŠTA
 

Nekadašnji djelatnik američke vlade i suradnik londonskog Instituta za strateške studije Mark Fitzpatrick objavio je knjigu Nuclear Black Markets: A. Q. Khan and the Rise of Proliferation Networks u kojoj analizira kako je najpoznatiji pakistanski i svjetski diler nuklearnim materijalom A. Q. Khan uz pomoć pakistanske dijaspore, tamošnje vlade, vlada stranih država i svjetskih kompanija, njih "možda i tisuću" samo u Europi, stvorio crno tržište nuklearnim materijalom koje je postalo nezaustavljivo.
 
Fitzpatrick piše kako je pakistanska vlada od 1979. godine, kada je inženjer Khan napustio nizozemsko postrojenje za obogaćivanje urana Almelo, i to zajedno s listom suradničkih kompanija i nacrtom za izgradnju postrojenja, zatvarala oči pred njegovim razvijanjem ilegalne nuklearne mreže. "Ponekad u svojstvu predstavnika vlade, a ponekad neovisnog biznismena", Khan je tijekom desetljeća sudjelovao u stvaranju privatnog sektora za proizvodnju i trgovinu nuklearnom tehnologijom koja je svoje pipke raširila zemljama kao što su Irak, Iran, Indija, Sjeverna Koreja, Libija, Brazil, Egipat, Argentina, Južnoafrička Republika, Izrael i Sirija, što pokazuje da same državne kontrole za promet takvom tehnologijom nisu dovoljne da bi se on zaustavio, te da će, tvrdi autor, "kapitalizam uvijek prevladati državu".
 
U recenziji knjige časopisa Bulletin of Atomic Scientists Zia Mian, međutim, primjećuje da Fitzpatrick u njoj preskače obraditi ulogu Sjedinjenih Država u razvoju ilegalne pakistanske nuklearne mreže. Vlada SAD-a je, naime, Pakistanu nametnula ekonomske sankcije 1979. godine, čim je shvatila čime sa Khan bavi, ali ih je i samo deset mjeseci kasnije ukinula, te Pakistanu poslala stotine milijuna dolara ekonomske pomoći. Kao razlog te nagle promjene navodi se odluka SAD-a da joj je u tom trenutku bilo važnije suočavanje sa Sovjetskim Savezom u Afganistanu, a takva odluka bila je na snazi idućih deset godina. U međuvremenu, pakistanska vojna diktatura već je uz pomoć Khana razvila nuklearno oružje, a nakon toga nametnute sankcije SAD je ponovno ukinuo 2001. godine, uoči napada na Afganistan. Sličnu logiku, u kojoj centralnu ulogu uvijek igraju trenutačni geopolitički interesi, SAD primjenjuje i u slučajevima izraelskog i indijskog vojnog nuklearnog programa, pri čemu se riječ vladajućih struktura uzima kao dovoljan argument da joj se vjeruje, čak i ako u toj zemlji nema parlamentarnog nadzora nuklearnog programa, nevladinih organizacija, aktivista, zviždača i slobodnih medija, kao što je to slučaj u Pakistanu.
 
Mian upravo SAD navodi kao glavni uzrok nuklearne proliferacije, s obzirom na desetljetnu praksu tamošnjih vlada da nuklearnim oružjem otvoreno prijeti svojim trenutačnim neprijateljima, što nesigurne države u krajnjemu i motivira da se domognu takvog istog oružja. Takvo ponašanje u konačnici je dovelo i do stava da je za svijet sigurnije da svatko ima nuklearno oružje, nego da ga imaju samo neki, a to mišljenje danas dijeli i sve više svjetskih vlada.
 
ODRŽIVI RAZVOJ
 
"ZELENA" COCA-COLA
 

Da je ideja alternativne energije kao rješenja za klimatske promjene postala općeprihvaćeno mjesto pokazuje činjenica da je Coca-Cola, kompanija koja simbolizira globalizaciju, u američkom New Yorku za prijevoz svojih limenki i plastičnih boca počela koristiti kamione na hibridni pogon.
 
Novi novcati crveno-bijeli kamioni uz pomoć baterija navodno su 32 posto ekonomičniji od običnih dizelskih kada je u pitanju potrošnja goriva, a plinova odgovornih za efekt staklenika ispuštaju čak 90 posto manje od onih običnih, tvrdi tako proizvođač kamiona International Truck and Engine Corp., odnosno proizvođač hibridnog sustava Eaton Corp.
 
Coca-Cola, međutim, nije jedina američka kompanija koja prelazi na ovakvu vrstu dostavnih vozila, već su tu i FedEx i UPS, dvije najveće kurirske kompanije. UPS ima jedan od najvećih voznih parkova u zemlji, a zasad je kupio 50 hibridnih kamiona, koji bi mu trebali donijeti uštedu od 160.000 litara benzina godišnje i 457 metričkih tona ugljičnog dioksida manje u atmosferi. FedEx je u svrhu kratkih dostavnih vožnji nabavio 75 hibridnih kamiona, a zbog velikog interesa velike su kompanije spremne platiti ih i po 30-40 posto više od cijene običnog dostavnog kamiona.
 
Skupine za zaštitu okoliša tvrde da je Coca-Colin distribucijski centar, smješten u južnom Bronxu, područje koje spada u sam nacionalni vrh kada je u pitanju učestalost astme kod lokalnog stanovništva, a upravo na urbana područja otpada i čak 80 posto svih ispušnih plinova u SAD-u.
 
Ponovno rođena Coca-Cola tako do kraja iduće godine na američke ulice namjerava poslati još 120 hibridnih kamiona, a velik interes trebao bi uskoro rezultirati i smanjenjem cijene tih spasonosnih vozila, čemu će svakako doprinijeti i porast cijene nafte. Vječni rivali Coca-Cola i Pepsi natječu se i kada je u pitanju ekološka osviještenost, pa je tako ova druga, čuvši za Coca-Colin prelazak na hibridne kamione, odmah najavila da će investirati u tehnologiju obnovljive energije, koja će je opskrbiti energijom dovoljnom za cjelokupnu njezinu američku proizvodnju.
 
GLOBALIZACIJA
 
MANJE JE VIŠE
 

Osvrćući se na napore Kosova da ostvari samostalnost, kolumnist Financial Timesa Gideon Rachman, za razliku od uobičajenih komentara na separatističke porive malih naroda, piše da bi formiranje novih država, ukoliko se ono može ostvariti mirnim putem, trebalo biti "povod za slavlje".
 
Iako ljudi, piše Rachman, na raspad država gledaju kao na tužan razvod braka, statistike i izvještaji pokazuju da "živimo u dobu malih država". Tako ljestvica Međunarodnog monetarnog fonda kojom se države rangiraju prema BDP-u po glavi stanovnika pokazuje da četiri od pet najbogatijih država imaju manje od pet milijuna stanovnika, pri čemu je jedina iznimka SAD, smješten na četvrtom mjestu.
 
Tezu potvrđuje i Globalni indeks mira Economist Intelligence Unita, koji mir "mjeri" faktorima kao što su stopa ubojstava i zatvorska populacija, a prema kojemu je najmiroljubivija država svijeta Norveška, dok osam od deset najmiroljubivijih nastanjuje manje od deset milijuna ljudi.
 
I Indeks konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma sugerira da sedam od deset najkonkurentnijih zemalja ima populacije manje od deset milijuna, dok se u prvih deset zemalja Indeksa ljudskog razvoja, koji u obzir uzima očekivanu životnu dob i obrazovanje, nalazi samo jedna velika – Japan.
 
S druge stranke, piše FT-ov kolumnist, od pet najmnogoljudnijih država svijeta samo je jedna bogata – opet Sjedinjene Države – dok Brazil, Kina, Indija i Indonezija, unatoč ekonomskom rastu, još uvijek spadaju u zemlje u razvoju.
 
Rachman dalje navodi i da tradicionalni razlozi zbog kojih se smatralo da je dobro ako je zemlja velika - prosperitet i sigurnost – više ne vrijede, jer je globalizacija otvorila svjetska tržišta i tako dezavuirala tezu po kojoj velika zemlja znači i veliko tržište, dok ni veličina države također više ne znači nužno da je ona manje ranjiva na oružane napade.
 
Male države danas sigurnost mogu ostvariti pod kišobranom NATO saveza ili direktno onog američkog, a neke, poput Švicarske i Irske, nemaju ni takvu zaštitu, ali ih ipak nitko ne namjerava napasti, čemu u prilog ide i činjenica da se ekspanzionističke ambicije onih velikih, poput SAD-a, sve više ispostavljaju i ne baš tako jednostavnima za realizaciju, što pokazuju slučajevi Afganistana i Iraka.
 
Male su zemlje, tvrdi autor, homogenije, što im osigurava manje šanse za građanske sukobe i diktature, lakše donošenje i provođenje politika, bolju socijalnu sigurnost i manje trošenja na projekte kojima se "pokušavaju kupiti nezadovoljne manjine". Kao posljednji argument za dobrobit separatizma, autor navodi i onaj kako je odvajanje dobar marketinški potez, jer ranije, primjerice, nitko nije razmišljao o baltičkim zemljama, koje sada uspješno razvijaju vlastiti identitet.
 
WTO
 
EMBARGO NA DOBRU VIJEST
 

Svjetska zdravstvena organizacija objavila je podatak da je smrtnost uzrokovana boginjama u zemljama Afrike u periodu između 2000. i 2006. godine pala za čak 90 posto. Taj "spektakularni" napredak pripisuje se kampanji cijepljenja koju su u Africi omogućili brojni zdravstveni radnici iz cijelog svijeta i velike privatne donacije. U spomenutih šest godina broj smrtnih slučajeva od boginja pao je sa 396 tisuća na 36 tisuća, čime je WHO taj cilj realizirao čak četiri godine prije postavljenog roka - do 2010. godine.
 
Glasnogovornik WHO-a Hayatee Hasan rekao je da je ovo prvi put da je organizacija neki svoj cilj ostvarila u tako kratkom roku, a Afrika je tako prestala biti globalno središte smrtnosti uzrokovane ovom bolešću, dok su na njezino mjesto zasjele Indija i Pakistan, u kojima se dogodi 74 posto svih smrti izazvanih boginjama.
 
Upravo zbog epidemija u te dvije zemlje globalna smrtnost od boginja iznosi 68 posto, što premašuje UN-ove ciljeve, no uspjeh u Africi pomoći će toj organizaciji realizirati i neke druge Milenijske ciljeve, poput smanjenja dječje smrtnosti za dvije trećine do 2015. godine.
 
Program cijepljenja u Africi organizirali su prije šest godina WHO, UNICEF, Centri za kontrolu bolesti i američki Crveni križ, sa sredstvima privatnih fondacija kao što su GAVI i Bill and Melinda Gates, a u program je uloženo 475 milijuna dolara.
 
Ova dobra vijest zanimljiva je, međutim, iz još jednog razloga, koji nije do kraja razjašnjen. Priču je, naime, prvi objavio New York Times zadnjeg dana prošlog mjeseca, no iz nekog razloga Svjetska zdravstvena organizacija nije bila zadovoljna činjenicom da je ona, očigledno prijevremeno, izašla u javnost, pa je NYT-u nametnula dvotjedni embargo na sve svoje vijesti. Osoblju WTO-a zaduženom za komuniciranje s medijima zabranjeno je davanje bilo kakvih informacija newyorškom dnevniku, koji je skinut i s uobičajene mailing liste međunarodne organizacije. Javnost je, međutim, ostala uskraćena za objašnjenje motiva ovog kratkoročnog embarga, kao i za eventualne dodatne sankcije koje bi si NYT mogao navući na vrat ukoliko ga prekrši.
 
Tena ERCEG