Smatraju je caricom ogavnog postizbornog trgovanja i, nema što, zaslužila je krunu do posljednjeg dragulja koji je u nju ugrađen. Njeno i Čehokovo ritanje da na bilo koji način uđu u bilo koju vlast, izlazi iz okvira svega viđenoga, a vidjeli smo svašta.

Zbog toga ih Zoran Milanović ironično zove "moralnim vertikalama" hrvatske politike, osjećajući se prevarenim nakon njihovih predizbornih izjava da im je bliži SDP, ali, bez brige, prevarili bi oni i HDZ da su izbori ispali drukčije. Ti se jednostavno uvale u pobjednički šator, a koje je on boje, crvene, crne ili neke treće, time ni najmanje ne razbijaju glavu.
 
Zato su najzaslužniji što se sada javlja više nego ikada masovna zgađenost politikom, što je, da se razumijemo, sasvim razumljivo. Ali, prije eventualnog povraćanja, skrećemo vam pozornost da su vas Adlešić, Čehok i Friščić unaprijed pripremili za to i nisu širili o sebi iluziju kao nekakvim poštenjačinama s anđeoskim obraščićima i uvojcima.
 
Oni su naprosto izborni grebatori koji ne skrivaju da su u sve ovo ušli s isukanim pandžama. Nasuprot tome, imate čitavu hrpu licemjernih prelivoda koji su se kleli do neba da za njih postoji samo jedna strana, SDP, i dabogda im otpala ruka ako posegnu za drugom. Ipak, posegnuli su, i to doslovce svi koji su se prije toga obećali toj stranci.
 
Učinili su to Radimir Čačić, otvoreno, i Ivan Jakovčić, malo manje otvoreno, a u Sanaderov šator šmugnuli su prije toga čak i Deneš Šoja i Šemso Tanković, iako su se i potpisanim ugovorima pa i članskim iskaznicama obavezali Milanovićevoj stranci. Dvojica posljednjih su predstavnici manjina, pa se, hajde, uvriježilo da budu uz vlast, iako je jasno da je to relikt Tuđmanovih vremena, a valjda se odonda hrvatska demokracija dovoljno uozbiljila da prihvati manjine u opoziciji.
 
Ali, vidi vraga, Jakovčić izjavljuje da bi se ubuduće i regionalne stranke trebale ugledati na manjine i uvijek ići uz vlast, a kako su sada sve hrvatske stranke, osim HDZ-a i SDP-a, praktički postale regionalne, zna se čemu to vodi. To znači da više nitko u ovoj zemlji ne želi biti u opoziciji, kao da je to neka strašna kazna zbog koje si prinuđen četiri godine čamiti u nekakvoj zemunici, na kruhu od mekinja i ustajaloj vodi.
 
Što, dakle, ovdje imamo? Pa, imamo to da su ne samo Adlešić i Friščić, koji to rade najodurnije, nego i svi ostali spuznuli nikada niže i uskoro će hrvatska politička scena šljapkati po gnojnici goroj nego u devedesetima. Ni tada, naime, ona nije izgledala baš ovako sakato i invalidno.
 
Treba li se onda čuditi što je Stipe Mesić ocijenio da među ovakvima nije ni izdaleka otpisan i da je dovoljno vitalan (broj predsjednikovih sklekova koje je izbrojao Pukanić nije za baciti!) za nastavak političke karijere nakon isteka mandata. Hm, zašto ne?!
 
Ali pod jednim uvjetom – da to ne uključuje "prijateljsko preuzimanje" HNS-a! To uz svadljivi Mesićev nastup – kritiziranje Vesne Pusić zbog slabih izbornih rezultata, iako su dok je on bio u stranci bili još i lošiji – više sliči na rušenje nego građenje. A i bez toga je gotovo sve srušeno.

Marinko ČULIĆ