ANDREA PISAC: "DOK NAS SMRT NE RASTAVI ILI TE PRIJE TOGA NE UBIJEM", ALGORITAM, ZAGREB, 2007.

DIJALOG S FEMINIZMOM

Premda je riječ o knjizi opsjednutoj samo jednom temom – životom udvoje – monotonije nema: autorica je najviše zaokupljena nijansama i detaljima, a oni su uvijek neponovljivi. Zbirka nije ni ambiciozna ni osobito inovativna, ali je solidna i zanimljiva. Ponekoj bi se priči moglo prigovoriti zbog nedojmljivosti, ali promašenih ili slabih nema. Zrelo ostvarenje u najboljoj tradiciji feminističke proze

Ženski prozni glasovi pod izravnim utjecajem feminističkih ideja ili feminističke književnosti kod nas su već dugo vremena vrlo rijetki. Zato me pojava knjige ovakvog naslova, koja djeluje kao da je nastala u okviru radionice kreativnog pisanja koju vodi Slavenka Drakulić iz ranije faze, faze romana "Božanska glad", doista razveselila. Feminizmom inspirirana proza nije kod nas, dakako, spontano izgubila svoju istaknutu poziciju na višeglasnoj ženskoj sceni. Kontinuitet feminističkih glasova, treba li uopće na to podsjećati, naprasno je prekinut patrijarhalno-nacionalističkom ofenzivom devedesetih, a (svojedobnom) sustavnom marginalizacijom najistaknutije autorice feminističke proze osamdesetih godina 20. stoljeća, Slavenke Drakulić, svakako su obeshrabreni i drugi potencijalni glasovi sličnog usmjerenja.

Dakako da autorica takve zanatske virtuoznosti - i uostalom u međuvremenu stečene svjetske reputacije – kao Slavenka Drakulić nije ostala bez recepcije u stručnim krugovima u Hrvatskoj, pa ni bez vjernih čitatelja. Ali, na žalost, treba reći da je i domaća književna kritika prešutjela dio njezinih knjiga, a koje su doista sve zaslužile interes kakav je na koncu potaknuo tek ovogodišnji roman – "Frida ili o boli". U devedesetima jedini eksplicitno feministički prozni glas u hrvatskoj književnosti, doduše u trivijaliziranoj varijanti, je onaj – Vedrane Rudan.
 
"Žensko pismo"
 
Andrea Pisac, premda je pisala i povremeno objavljivala prozu u časopisima, nije žurila s objavljivanjem druge knjige (prva zbirka "Odsuće" objavljena je 2001. godine). Sada se čini da je već doista bilo i vrijeme da se pojavi nasljednica "ženskog pisma", žanra koji kod nas ima svoju publiku, ali eto, već duže vrijeme nema i svoje autorice. Naravno, taj dobar osjećaj za pravi trenutak ne bi puno pomogao da je riječ o lošoj knjizi, ali na svu sreću, ova zbirka priča nipošto nije loša knjiga.
 
Knjiga donosi dvanaest priča koje tematiziraju život u dvoje, i tipične probleme urbanih žena na pragu tridesetih, doba prve rezignacije, suočenja s prazninom i gubitkom mladenačkih idealističko-romantičnih projekcija o životu. Motiv putovanja pokazuje se kao uspješan kontrapunkt stalnom forsiranju privatnosti, intimnosti i tjelesnosti; javlja se u većini priča, narušavajući jednoličnost stalno iste teme, a same junake priča ipak povremeno uspijeva podsjetiti – da je promjena uvijek moguća.
 
Priče preispituju neke feminističke stavove i ideje, a još više jesu li feminističke ideje zaživjele u životima stvarnih žena. S feminizmom je Andrea Pisac stalno u dijalogu, feminizam je za nju više referentna točka nego pozicija koju obavezno zagovara. Ne libi se narugati junakinjama koje su samo planirale biti emancipirane i samosvjesne feministice, ali su postale sve samo ne to, poput junakinje naslovne priče. No, predmet autoričine ironije bit će i one koje zastrane u svojoj feminističkoj osviještenosti, poput primjerice Sonje, junakinje možda najbolje, a svakako najduhovitije priče "Drkadžija", koja otvara zbirku.
 
Kreativni nered
 
Priča govori o Ogiju i Sonji, bračnom paru koji nikako da donese odluku o raskidu, preferirajući udobnost patnje. Sonja sebe smatra intelektualkom i radikalnom feministicom; vjeruje u svoje seksualne priručnike i da postoji racionalno rješenje za nestalu strast. Priča je vrlo duhovita persiflaža feminističkog racionalizma u tretiranju seksualnosti. Ta je tema zapravo davno apsolvirana u kritičkim čitanjima feminizma, vrlo uvjerljivo bavila se njome već Annie Le Brun u esejističkoj knjizi "Lâchez tout" (1977.), ali to, naravno, ne umanjuje efektnost ove priče.
 
Sonja i Ogi protagonisti su još dviju priča; "Netko mora biti žena u ovoj kući" priča je koja ih prikazuje u prvoj krizi, a "Naše bračno putovanje" na neslavnom početku. No te tri priče nisu izdvojene u zaseban ciklus, čak ni poredane jedna iza druge. Zbirka je komponirana u duhu svojevrsnog kreativnog nereda, što zaslužuje samo pohvalu. Čini se da je osjećaj za ritam i mjeru, više nego bilo kakvo racionalno načelo, odigrao važnu ulogu pri sastavljanju ove zbirke. Knjiga započinje s najefektnijom, a završava s možda najpotresnijom pričom; nekoliko manje upečatljivih priča na temu redefiniranja tradicionalnih uloga u parovima novijeg vremena skrivene su negdje u sredini.
 
Poslovna putovanja, stipendije, seminari, turizam i ljubavna veza sa strancem – svi ti motivi vješto su iskorišteni u tematiziranju kulturalnih razlika. One se pak u ovoj prozi problematiziraju na vrlo originalan način: dijalog je samo trenutak, trajna je jedino usamljenost, autonomija pojedinca. Takvo generalno stanje kulturalne razlike i jezične barijere samo ističu, nipošto ga ne stvaraju. Kulturalne razlike su izvor nesporazuma, ali nesporazumi nisu na njih svedivi. Komunicirati uvijek znači biti očaran drugim i drukčijim, no komunikacija također uvijek graniči s nerazumijevanjem i neprijateljstvom. Nesporazumi nastali zbog problema u prijevodu samo su nešto drastičniji, no nesporazum je zapravo najčešći ishod svakog pokušaja komuniciranja - sugeriraju priče Andree Pisac.
 
Zanimljivi likovi
 
Priče koje svjedoče o mijenjanju tradicionalnih patrijarhalnih odnosa nisu novost u našoj prozi; asociraju na obradu slične teme u romanu "Ljubav je sve" Krešimira Pintarića. No, muškarci (u vezi s ambicioznom ženom) koje kućanski poslovi, npr. pranje suđa, održavaju da ne potonu u totalnu depresiju definitivno se nisu pokazali kao osobito interesantni likovi.
 
Ženski likovi u ovoj su prozi zanimljiviji. Junakinje Andree Pisac kadikad su samosvjesne do egoizma, a kadikad ranjive, izgubljene ili histerične, premda su sebe pokušale definirati kao emancipirane intelektualke. Istodobno diskretno ironična i diskretno suosjećajna, autorica prikazuje mlade žene, prije vremena prve rezignacije, između autoerotizma i ovisnosti o muškarcu, između feminizma i tradicionalnijih odabira. Uvjerljivo oslikava to životno doba silovite energije, srljanja u bilo kakve odluke, pa makar pogrešne. Premda je riječ o knjizi opsjednutoj samo jednom temom – životom udvoje – monotonije nema: autorica je najviše zaokupljena nijansama i detaljima, a oni su uvijek neponovljivi. Zbirka nije ni ambiciozna ni osobito inovativna, ali je solidna i zanimljiva. Ponekoj bi se priči moglo prigovoriti zbog nedojmljivosti, ali promašenih ili slabih nema. Zrelo ostvarenje u najboljoj tradiciji feminističke proze.

________________________________