MIGRACIJE

NAJPOŽELJNIJE DESTINACIJE
 

Magazin Foreign Policy sastavio je mini listu pet najboljih zemalja na svijetu za imigrante, u kojima antiimigrantska histerija još nije prevladala argumente o dobrobitima otvorenosti granica i u kojima su doseljenici još uvijek dobrodošli.
 
Jedna od njih je Irska, zemlja koja je svojim ekonomskim usponom posljednjih desetak godina već privukla toliko imigranata da oni danas čine 14 posto njezinog stanovništva. Irska je, piše magazin, jedinstvena po političkim pravima koje pruža doseljenicima, uključujući i pravo na sudjelovanje na izborima, mogućnost zapošljavanja u policiji i lokalnoj vlasti, pa je tako prošlog ljeta Nigerijac Rotimi Adebari postao gradonačelnik dublinskog predgrađa Portlaoise i prvi crni gradonačelnik u Irskoj. Iako se rasno nasilje u Irskoj sporadično događa, ova je zemlja jedinstvena i po tome što u njoj ne postoji nijedna stranka krajnje desnice.
 
Još jedna, ujedno i posljednja europska zemlja na ovoj listi je Španjolska, u kojoj doseljenici čine 11 posto populacije. Od kasnih 1990-ih godina do danas Španjolska je primila tri milijuna doseljenika, a 2005. godine problem ilegalne imigracije riješila je masovnom amnestijom za sve "ilegalce". Sektori građevine, poljoprivrede i usluga prepuni su imigrantskih zaposlenika, doduše, uz ne naročito velika primanja, a kao minus Španjolskoj se spočitava tretman afričkih imigranata u imigracijskim centrima na Kanarskom otočju.
 
U Kanadi 19 posto stanovništva također čine imigranti, i to mahom iz Azije, a liberalni zakoni posljedica su nedostatka radne snage, starenja stanovništva i niske stope nataliteta. U posljednjih 10 godina Kanada je svake godine primala 200 tisuća useljenika godišnje, a poznata je i po rekordnom broju odobrenih zahtjeva za status azilanta, koji se kreće oko 50 posto.
 
Još jedna zemlja koja rado prima useljenike, no ne bilo koje, jest Izrael. Tamošnjih 40 posto stanovništva čine židovski doseljenici iz sjeverne Amerike i bivšeg Sovjetskog Saveza. Osim sve više odlazaka mladih Izraelaca u druge zemlje, jedan od osnovnih razloga takve politike je i nizak natalitet židovske populacije, odnosno izrazito visok kada je u pitanju palestinska populacija, naročito u Pojasu Gaze, koji ima jedan od najbrže rastućih nataliteta na svijetu. Doseljenicima u Svetu zemlju daju se i novčani poticaji, a državljanstvo se dobiva potvrdom židovskog porijekla.
 
I na kraju, Novi Zeland, jedina od spomenutih zemalja u kojoj je kriterij za dobrodošlicu takozvana "izvrsnost". Novi Zeland voli obrazovane i sposobne profesionalce iz drugih zemalja, a takvi već sada čine 16 posto, mahom iz Azije i pacifičkih država. Tamošnji nacionalisti, međutim, u posljednje vrijeme negoduju zbog priljeva azijskih emigranata, pa vlada postepeno zaoštrava uvjete o poznavanju jezika i kvalifikacijama.
 
SAD I EU
 
VOJNICI U AVIONIMA
 

Iako je Europska komisija prije nekoliko mjeseci uspjela donekle razvodniti listu zahtjeva Sjedinjenih Država koji se tiču kontrole na transkontinentalnim letovima, Bushova administracija sada se ponovno oglasila s novim zahtjevima, ovog puta još suludijima od onih prethodnih.
 
Uz već postojeći sustav razmjene osobnih podataka europskih putnika, a u cilju profiliranja potencijalnih terorista, američka administracija sada traži i da na letovima iz Europe prema Americi putuju naoružani američki vojnici, te da se kroz nekoliko mjeseci uvede nova procedura dobivanja dozvole za ulazak u SAD, koja bi se sastojala od on-line apliciranja za ulazak, nakon čega bi europski građani koji u SAD putuju bez vize nekoliko dana čekali da im se ulazak i odobri. Od europskih se kompanija traži i da američkim vlastima dostave osobne podatke europskih građana koji samo prolaze kroz SAD na putu prema nekoj drugoj destinaciji, a ukoliko Europa na to ne pristane, poslovično se prijete američke vlasti, to bi moglo ugroziti dosadašnji sustav po kojemu većini Europljana ne treba viza za ulazak u SAD.
 
Unija europskih avioprijevoznika, koja zastupa 31 kompaniju, američkim je vlastima odgovorila da "ne postoje zakonske osnove" za njihove zahtjeve, a europska administracija u Bruxellesu na članice apelira da se ne upuštaju u pojedinačne pregovore, kako time ne bi oslabile pregovaračku poziciju EU-a. Neke su od njih, međutim, to već i učinile, pa su tako mediji izvijestili da su Grčka i Češka, procijenivši da imaju važnijih stvari od solidariziranja s europskim partnerima, već započele razgovore s Washingtonom. Grčka i češka vlada obrazložile su, naime, da u Americi imaju velike dijaspore, te da njihovi građani žude za putovanjem u SAD bez vize, pa makar i u pratnji naoružanih vojnika.
 
AYAAN HIRSI ALI
 
U POTRAZI ZA ZAŠTITOM
 

Kontroverzna somalsko-nizozemska političarka Ayaan Hirsi Ali ponovno se našla u centru pažnje kada je, na poziv francuskih političara i intelektualaca, posjetila Pariz da bi od francuske vlade zatražila zaštitu. Hirsi Ali je, naime, od 2004. godine pa do prije nekoliko mjeseci živjela s tjelohraniteljima, koje je za nju plaćala nizozemska vlada, i to nakon ubojstva režisera Thea Van Gogha, autora filma "Podčinjavanje" u kojemu se kritizira tretman žena u islamu i za koji je ona napisala scenarij.
 
Nekadašnja konzervativna parlamentarna zastupnica u nizozemskom parlamentu zemlju je napustila 2006. godine, nakon što joj je tamošnja vlada zaprijetila oduzimanjem državljanstva jer je otkriveno da je prilikom aplikacije za azil lagala o svom porijeklu. Otišla je raditi u američki konzervativni institut Enterprise Institute, gdje joj je nizozemska vlada također financirala osobnu zaštitu sve do prošlog listopada, kada je najavila da joj je to postalo preskupo. Ni američka vlada, međutim, ne želi joj kao stranoj državljanki financirati osobne tjelohranitelje, a budući da ne želi živjeti u Nizozemskoj, Hirsi Ali sada se obratila za pomoć francuskoj vladi.
 
Njezinom govoru u Parizu prisustvovali su mnogi poznati Francuzi, poput socijalističke predsjedničke kandidatkinje Ségolène Royal, pisca Bernadra-Henrija Lévyja i glavnog urednika lista Liberation Laurenata Joffrina, što je neuobičajeno, s obzirom da s ljevice inače zaziru od pružanja Hirsi Ali javne podrške, smatrajući da njezina kritika islama poziva na netoleranciju.
 
Francuska vlada ipak joj nije obećala državljanstvo i zaštitu, ali je zato tamošnja ministrica za ljudska prava Rama Yade najavila da će Francuska, za vrijeme svog predsjedanja Europskom Unijom u drugoj polovici godine, pokrenuti inicijativu za osnivanje europskog fonda iz kojeg bi se financirala zaštita za ljude koje se progoni zbog vjerskih ili nekih drugih stavova.
 
Francuski su uglednici, međutim, kritizirali nizozemsku vladu zbog "sramotne nebrige" za ovu, kako ju je Lévy nazvao, "nasljednicu Voltairea", dodavši da bi Francuska sada trebala primiti nju kao što je "Nizozemska prije tri stoljeća primila Renéa Descartesa, nakon što je prognan iz Francuske". Nizozemska javnost, međutim, ostala je poprilično hladna na ove packe iz Francuske, smatrajući da je usporedba Hirsi Ali sa spomenutim intelektualcima nategnuta, naročito kada je u pitanju Voltaire, koji se, kako kažu, zalagao za slobodu vjeroispovijesti i slobodu govora, dok se Hirsi Ali bori samo za ovo drugo, i pritom prijeti polarizacijom nizozemskog društva generaliziranjem cijele jedne vjerske skupine. Nizozemski mediji uglavnom su odbacili i prozivke Europske komisije za rasizam i netoleranciju zbog rastuće ksenofobije i rasnog nasilja, pripisavši te pojave krizi u koju je, nakon perioda hibernacije i blagostanja, zapalo nizozemsko društvo zbog demografskih promjena i ubojstava dvojice tamošnjih građana koji su kritizirali islam.
 
Francuski političari organizirali su, pak, i posjet Hirsi Ali Europskom parlamentu, čijih je 100 zastupnika potpisalo deklaraciju u kojoj od EU-a traže novac za njezinu zaštitu. Ukoliko do sredine ožujka sakupe više od polovice od 785 potpisa euro-zastupnika, oni će od Unije formalno zatražiti dva milijuna eura, iznos na koji je nizozemska vlada procijenila godišnje troškove njezine zaštite.
 
EUROPSKA UNIJA
 
NERAZUMLJIVI UGOVOR
 

Političari i građani upućeni u zbivanja oko Europske Unije i njezinog, krajem prošle godine dogovorenog Reformskog ugovora, znaju da je taj tekst u svim važnim stvarima istovjetan onome propalog ustava, kojeg su građani Francuske i Nizozemske odbili na referendumima, te da su kozmetičke promjene učinjene na tekstu propalog ustava imale za funkciju izbjeći ponovnu njegovu propast na nekom novom referendumu. Najvažnija od tih kozmetičkih promjena sastoji se upravo u uklanjaju riječi "ustav", a jedina europska članica koja je referendum po svom vlastitom ustavu dužna provesti, bez obzira na naziv spornog dokumenta, jest Irska.
 
No, da građani EU-a doslovno ne znaju na što su njihove vlade, ne pitajući ih za mišljenje, pristale, te da ni građani Irske pojma neće imati o čemu se zapravo izjašnjavaju, uvjerio se novinar irskog lista The Sunday Business Post.
 
Novinar se, naime, otputio u ured Europske komisije u Dublinu kako bi sam pročitao Reformski ugovor o kojemu će glasati početkom ljeta. Nakon desetak stranica čitanja fotokopije dokumenta naletio je na članak u kojemu stoji da će se "Unija temeljiti na sadašnjem Ugovoru kao i na Ugovoru o funkcioniranju Europske Unije". Shvativši da je za potpuno razumijevanje Reformskog ugovora potreban i onaj drugi dokument, Ugovor o funkcioniranju Europske Unije, novinar je zatražio i njega, no uspio je dobiti jedino odgovor da ured EK u Dublinu taj dokument nema, te da će ga Vijeće EU objaviti negdje u travnju - možda. Saznao je i da se naslov Ugovor o funkcioniranju Europske Unije zapravo odnosi na kompilaciju svih ugovora od Ugovora iz Rima 1957. godine pa do danas, te da na uvid može dobiti "sažetak" tih ugovora, kako se ne bi morao zamarati suhoparnim i dugačkim tekstovima.
 
Sad već poprilično skeptičan, novinar je nastavio inzistirati da sam želi sve pročitati kako bi bio u stanju donijeti odluku za referendum, pa se netko od prisutnih sugovornika dosjetio da je organizacija pod imenom Institut za europske poslove objavila tekst Reformskog ugovora s objašnjenjima. Uvjeren da je Institut za europske poslove institucija koja "navija za EU i kao takva nije u stanju ponuditi objektivnu analizu ugovora", novinar se potom zaputio u arhiv irske vlade po primjerak Ugovora o funkcioniranju Europske Unije, no ni tamošnji službenici takav dokument nisu pronašli ni u kompjutoru, niti igdje drugdje.
 
Budući da je Reformski ugovor nerazumljiv bez da se, prilikom čitanja, uza se ima i otvoren onaj drugi, Ugovor o funkcioniranju Europske Unije, irski je novinar došao do sljedećeg zaključka: "Jedini odgovoran, razuman i inteligentan odgovor na referendumu o Reformskom ugovoru trebao bi biti 'ne'", i to iz vrlo jednostavnog razloga koji nema nikakve veze s euroskepticizmom, već s činjenicom da "građani Irske niti znaju, niti mogu znati, što taj ugovor zapravo znači".
 
INTERNET
 
CENZURA ZBOG BIZNISA
 

Iako se Internet još uvijek smatra (jedinim) slobodnim medijem, cenzura se u njega na mala vrata već ušuljala, pa je tako posljednji hit informacijskog biznisa "ispravljanje" Internet sadržaja, metoda kojom se uklanjaju tekstovi, fotografije i drugi sadržaji za koje netko procijeni da mu narušavaju ugled. Upravo zbog toga, ta se procedura i naziva "popravkom Internet reputacije", a za honorare od više tisuća ili desetaka tisuća dolara, svi oni koji smatraju da im se ugled nepravedno blati, taj problem mogu riješiti uz pomoć sad već brojnih kompanija koje se time bave. Stvar funkcionira na principu da software uvredljivi materijal gura što dalje na pretraživačima, dok se linkovi s pozitivnim komentarima multipliciraju i tako još dalje izguravaju one negativne. Za klijente čiji je ugled još neokaljan kompanije mogu kreirati "preventivne zidove" kojima se sprječava dotok negativnog sadržaja.
 
Jedna od najpoznatijih kompanija koje se ovim bave, Reputation Defender, taj je biznis pokrenula još krajem 2006. godine, a posao joj se sastoji u nadziranju pretraživača, poput Googlea, ili, pak, takozvanih mreža za druženje, poput MySpacea i Facebooka, sve u potrazi za uvredljivim materijalom. Nakon pronalaska istoga, Reputation Defender od vlasnika sajta zatraži da sporni sadržaj ukloni, a ukoliko vlasnici odbiju, kompanija će ga ukloniti sama, uz pomoć vlastitih mehanizama.
 
Reputation Defender nudi i druge usluge, poput one "mychild", koja po Internetu traži podatke o djetetu klijenta i dostavlja mu mjesečni izvještaj, te "myprivacy", uz pomoć kojeg se klijente štiti od kompanija koje putem Interneta nešto prodaju i pritom bez ovlaštenja koriste osobne podatke. Kako reče vlasnik jedne takve kompanije, "na pomolu je nova generacija odnosa s javnošću", a svi koji smatraju da je Internet oslobodio i na vidjelo iznio nevjerojatne količine gluposti i zlobe, no da ga zbog toga ipak ne treba cenzurirati, ostat će razočarani, jer je osnovni argument za prihvatljivost te cenzure onaj da loša reputacija šteti biznisu.
 
RAT U IRAKU
 
BLAIR NA SUDU?
 

Vodeći mediji u Velikoj Britaniji uglavnom su prešutjeli vijest koja se dogodila ovih dana, a koja se opet tiče "nesretnog" Tonyja Blaira, pretendenta na mjesto predsjednika Europske Unije. Aktivisti organizacije Make War History i We Are Change UK, kao i britanski parlamentarac John McDonnell, uspjeli su, naime, nakon višegodišnjih pokušaja pokrenuti, kako se nadaju, istragu o bivšem premijeru pod sumnjom da je sudjelovanjem u invaziji i okupaciji Iraka počinio ratne zločine.
 
Chris Coverdale, pravni ekspert kampanje Make War History, na novinskoj konferenciji sazvanoj povodom iskaza koji su aktivisti dali Scotland Yardu rekao je da sada postoje "velike šanse" da se zaista i pokrene procedura protiv Blaira, što svakako zvuči poprilično nerealno, no činjenica je također da su aktivisti nakon ni manje ni više nego 150 pokušaja, od početka 2003. godine do danas, sada konačno uspjeli dobiti reakciju od britanske policije.
 
Štoviše, na razgovor ih je pozvao ured za ratne zločine odjela za protuterorizam Scotland Yarda, a njihovim agentima aktivisti su dali šestosatni iskaz, u kojemu Blaira i još nekoliko dužnosnika optužuju za 14 različitih kaznenih djela, pozivajući se na međunarodno pravo i statut Međunarodnog kaznenog suda (ICC), koji je od kraja 2001. godine inkorporiran u britanski zakon. Među navedenim kaznenim djelima su genocid, zločin protiv čovječnosti, te ratni zločini kako ih definira statut ICC-ja, a aktivisti se pozivaju i na neke druge britanske zakone, te Nürnberške principe.
 
Odgovarajući na novinarske sumnje oko toga može li se taj informativni razgovor zaista smatrati i početkom formalne istrage, Coverdale tvrdi da je ona, po njegovom mišljenju, zaista započeta, no da su "iz vrha" londonske policije instruirali osobe zadužene za odnose s javnošću da ne daju izjave novinarima.
 
Tena ERCEG