JOSIP DIMINIĆ: "LJEPOTI JE MJESTO U KINI", MEANDAR, ZAGREB, 2007.

KINESKI UVID

Knjiga broji nešto više od dvjesto stranica sjećanja pisanih u sažetoj i kratkoj formi. Prate ih reprodukcije spomeničkog bogatstva Kine i reprodukcije Diminićeve umjetnosti na temu doživljenog za putovanja. Slikarske i kiparske impresije Kine u umjetničkoj interpretaciji opravdavaju cijeli poduhvat i sva pitanja i nedoumice oko nelogičnosti razloga zakašnjele objave stavljaju u drugi plan. Autor je, naime, na svome studijskom putovanju u Kini bio 1988. godine

U kaosu proizvedenom nepriznavanjem vrijednosti, u vremenu bez autoriteta, nastaloj močvari radi trivijalnosti, mali iskaz drugačijeg odnosa može predstavljati događaj. U nakladi zagrebačkog Meandera, kao posebno izdanje, tiskana je knjiga istarskog likovnog umjetnika i profesora Josipa Diminića (1937.), čiji je naslov "Ljepoti je mjesto u Kini". Iz žanra putopisne literature to djelo povišene emocionalne temperature i jedinstveno sjećanje dječje začuđenosti nema posebnih povoda i razloga osim radosti doživljaja i prilike viđenja. Čak, štoviše, neke je dnevničke neobaveznosti.

Zavidna tradicija
 
Važan najviše za samoga autora, nevažan za Kinu, zabavan za čitatelje. I tom potonjom karakteristikom upravo se dotiče jedne od vrlina (namjera) putopisne književnosti. Diminić se uz dnevničke zapise crtežom prema naravi vokacije upustio u srodnu vrstu umjetnosti, zadržavši tek otvorene oči slikara i kipara. Nije to izdvojeni slučaj, on je nastavio nisku starijih kolega umjetnika od barunice Vere Nikolić, Ljube Babića do Matka Peića… Ili, ušuljao se u žanr zavidne tradicije u hrvatskoj prozi, gdje se putopisima hvalimo još od Marka Pola; prvi hrvatski suvremeni putopisac je Matija Mažuranić ("Pogled u Bosnu", 1842.), slijedi Antun Nemčić s "Putositnicama", isto u 19. stoljeću, do kasnije nezaobilaznih A. G. Matoša, Slavka Batušića, Milana Begovića, Zlatka Tomčića, Petra Šegedina…
 
Polazeći već od samog naziva knjige, "Ljepoti je mjesto u Kini" otkrivamo subjektivan rakurs pogleda na veliku azijsku, drevnu zemlju. Diminić nam podastire sasvim svoju Kinu. Pa čemu onda knjiga, pitat će, možda, poneko. Odgovor je u duhu recentnih običaja: Josip Diminić slikar, kipar, grafičar, keramičar, profesor i utemeljitelj Mediteranskog kiparskog simpozija u labinskoj Dubrovi je nesporna kulturna ličnost, koja izaziva svekoliki interes javnosti. Njegova knjiga je poprimila aureolu njegove umjetnosti. U svijetu je odavno takva praksa objavljivanja putopisa, kulinarskih recepata, poezije, poznatih slikara i kipara. Osim tog vanjskog sloja važnosti knjige postoji i njezina unutrašnja razložnost: to je autobiografski zapis putnika.
 
Tiskanje putopisa
 
Nalik putositnicama, Diminićevi doživljaji su male crtice ili uspomene u kratkom dahu. Hvale se uglednošću gosta iz jugoslavenske kulturne delegacije u Kini, kroz ta sjećanja post festum ili na marginama bivše zemlje projicira se jedno vrijeme, politički ustroj, običaj razmjene kulturnih poslenika… Naime, kipar Diminić i filmski redatelj, profesor Vladan Slijepčević iz Beograda bili su delegacija daleke 1988. godine na studijskom putovanju u NR. Kinu. Da, ovaj je putopis obznanjen javno poslije dvadeset godina. Stoga je on, a to mu je mana, anakron u vremenu. Kina se brže razvija i mijenja svoje tradicionalno lice negoli je Josip Diminić uspio objaviti knjigu. Nakladnik se ipak nije dvoumio u nakani da tiska putopis. Ogradio se tek da je to "posebno izdanje" ne odoljevši, s pravom, prilici otkrivanja još jednog Diminićevog čuvstva i sklonosti.
 

Knjiga broji nešto više od dvjesto stranica sjećanja pisanih u sažetoj i kratkoj formi. Prate ih reprodukcije spomeničkog bogatstva Kine i reprodukcije Diminićeve umjetnosti na temu doživljenog za putovanja. Slikarske i kiparske impresije Kine u umjetničkoj interpretaciji opravdavaju cijeli poduhvat i sva pitanja i nedoumice oko nelogičnosti razloga zakašnjele objave, stavljaju u drugi plan.
 
Pisana počesto usporednim projiciranjem vremena, ambijenata i slika, čas je autor u Kini, čas u Istri, knjiga poput lepeze širi i isprepliće krajeve i ljude. Umjetnik svoje ushićenje dijeli s drugima…
 
Naravno, najviše u knjizi doznajemo o kineskim umjetničkim školama, akademijama, dojmovima karakterističnih kineskih zidnih slika, kineskoj keramici, skulpturi... Kada promatra mlade Kineskinje, opisuje ih slikom Rubensovih žena. Diminić je umjetnik, on je homo ludens i pošao je na daleki put s naprtnjačom djetinjstva iz malog istarskog sela Diminići. Stalno je začuđen, zadivljen, začaran, sve mu je kao na filmu.
 
Čovjek i priroda
 
Opčinjen je bio i prirodom Kine što je normalno poznajemo li njegovo umjetničko djelo, koje se oduvijek "odmjeravalo" s prirodom. To je konstantno prostor jedne autohtone slike, od organičke forme ili pticolikih totema, ali i sintaksa oblika, estetsko taktilnih vrijednosti u boji, strukturi, formi. Prostor čisto osobne posvojivosti u kojem se dotiču slikarstvo, kiparstvo, keramika. I naglašena boja. Josip Diminić upravo je u našoj likovnoj modernosti slobodnije razmaknuo granice hrvatske skulpture, a da se kiparstva nije odrekao. Cijelo je umjetničko djelo toga autora skladno jedinstvo čovjeka i prirode, života i ljubavi.
 
A taj suživot osjetio je upravo za boravka u Kini. Akvareli-zabilješke iz Kine odlikuju se jednostavnošću crte i autentičnošću boje; skulpture vrište od kolora i kićenosti kineske osebujnosti. I zaključno, ako je recenziji zadatak da preporuči ili ospori, ovu knjigu valja svakako preporučiti kao ogledalo dječačke zadivljenosti i začuđenosti novim svijetom. Štoviše, trebala bi biti lektira za školski uzrast jer nudi više radosti, anegdota i zanimljivosti nego općih podataka i karakteristika o Kini.
 
Marina BARIČEVIĆ

POVODOM TRIJU IZDANJA DJELA BUDISTIČKE PEDAGOGIJE IZDAVAČKE KUĆE "PLANETOPIJA"

PUNA DUDA BUDE

Budizam nije za ljude koji obožavaju autoritete i hijerarhije. Riječ je o učenju koje inzistira na svemiru bez upravitelja. Upravo zbog toga, budistička škola spoznaje doista i predstavlja iznimno vrijedno pedagogijsko oruđe. No, problemi s budizmom kao vrijednosnim sustavom počinju kad se dotaknemo "njegovanja ravnodušnosti" ili svjesnog emocionalnog odmaka od bližnjih. To pošteno priznaje i sama Sarah Napthali, autorica sjajne knjige "Budizam za majke": "Kako da mi majke shvatimo priču o Buddhi koji je usred noći otišao i ostavio svoju obitelj?"

Djeca s kojom se svakodnevno imam prilike susretati nimalo se ne uklapaju u kalendarske sličice vječito nasmiješenih, bezbrižnih "anđelčića". Premda znaju prštati od veselja, veoma su često i zabrinuta, ljutita, potištena ili emocionalno dezorijentirana. Posebno ih muči tema koja nije strana ni starijim generacijama: konačnost egzistencije, smrt. Govoreći o spiritualnim porukama koje su navikli dobivati, uglavnom se zbog svojih snažnih osjećaja, a i zbog potrebe da s odraslima podijele svoje dramatične nedoumice, osjećaju krivo, posramljeno ili čak grešno.

Normativni katolički odgoj, u čijem je fokusu nasljedovanje prastarog grijeha, kod djece stvara posebno dugotrajnu tjeskobu. Unatoč svim pričama i ustavnim odredbama o ekumenističkoj orijentaciji suvremenog nam društva, u Hrvatskoj nema ni vrtića ni škola koji bi jedan tjedan (po mogućnosti kritički) raspravljali o Kristovu, drugi tjedan o Muhamedovu, treći tjedan o Budinom nauku, zatim se bacivši i na Talmud, pa onda na proučavanje starih vedskih tekstova ili japanskog šintoizma. Što se tiče spiritualne ponude, u hrvatskom edukacijskom sustavu vlada zastrašujuće jednoumlje, s potencijalom još veće religijske isključivosti.
 
Zbog toga je napor izdavačke kuće Planetopija iznimno važna antidogmatska gesta: čitateljskoj je javnosti ponuđena sjajna knjiga borkinje za ljudska prava, feministkinje i budistice Sarah Napthali: Budizam za majke: kako smireno brinuti o sebi i svom djetetu. Dosljedno budističkom učenju, koje se formalno i ne klasificira kao religija (nego filozofija), od trenutka svog nastanka neprestano se mijenjajući te osuvremenjujući, Napthali pokušava ne samo "budne roditelje" pozvati na samopromatranje, nego i uvesti paradigmu stalne usredotočenosti odrasle osobe na potrebe i poruke djeteta. Novost knjige predstavlja ovo "dijeljenje" pozornosti, toliko poznato feminizmu, no jednako toliko strano uvriježenim formulama budističkog (pa i bilo kojeg meditativnog) samotništva.
 
Izoštravanje uma
 
Zanimljivo je da vježbanje osobite koncentracije na "ovdje i sad" interakcije s djecom (pri čemu Napthali argumentirano tvrdi da su djeca naši učitelji – a ne obrnuto) autorica pokušava i ekonomski opravdati: "Usredotočenost štedi energiju i vrijeme. Kad nam je koncentracija loša, moramo više puta ponavljati neku radnju jer je prvi puta nismo izveli pozorno. Ako u našoj glavi vlada nered, zaboravljamo gdje smo što stavili, zašto smo ušli u neku prostoriju, jesmo li zaključali auto, zaboravljamo čak i što smo htjeli reći – i to usred razgovora. Usredotočenost je suprotna rastresenosti jer pomaže izoštriti um."
 
Čisto tehnički gledano, jasno je da nam se najviše nezgoda s djecom (a i sa svima ostalima) događa u stanjima iscrpljenosti, dekoncentracije ili emocionalne agitacije koja sprječava bilo kakvu mogućnost empatije. U svim varijantama budističkih učenja, vježbanje suosjećanja je jedan od najvažnijih principa, a mantra "cijeli svijet je lijek" podrazumijeva da mi neprestano dobivamo pomoć: svjetlost na našem licu, miris hrane, knjiga koju otvorimo, zagrljaj s djetetom ili razmjena mišljenja s prijateljem, čak i najobičnija čaša hladne vode u trenutku žeđi – sve su to "pokloni" kojima već raspolažemo.
 
Za razliku od kršćanstva, čija je doktrina obilježena fenomenologijom "pada" iz stanja prvotne nevinosti i milosti, budizam nas (bez osjećaja milenijske krivice) uči ne samo pomnosti prema sebi i drugima u trenutku koji upravo traje, nego i prihvaćanju nesavršenosti kao dijela svečanosti postojanja. Riječima autorice: "U budizmu nema Boga ni Stvoritelja, nitko vam ne sudi, ne određuje pravila, ne nadzire vas niti ne ocjenjuje vaše ponašanje. Buddha od svojih učenika nije tražio da mu slijepo vjeruju, nego upravo obrnuto: da sve propituju." Drugim riječima, budizam nije za ljude koji obožavaju autoritete i hijerarhije. Riječ je o učenju koje inzistira na svemiru bez upravitelja. Upravo zbog toga, budistička škola spoznaje doista i predstavlja iznimno vrijedno pedagogijsko oruđe.
 
No problemi s budizmom kao vrijednosnim sustavom počinju kad se dotaknemo "njegovanja ravnodušnosti" ili svjesnog emocionalnog odmaka od bližnjih. To pošteno priznaje i sama autorica: "Kako da mi majke shvatimo priču o Buddhi koji je usred noći otišao i ostavio svoju obitelj?" Za mnoge budiste, put "budnosti" mora se proputovati u radikalnoj samoći. No, Sarah Napthali posljednju rečenicu svoje knjige posvećuje drugačijem izboru: "Ako si budan, nećeš ostaviti svoje dijete." U toj je rečenici po mom mišljenju ponovno vrijednost autoričine reinterpretacijske hrabrosti.
 
Etički promašaji
 
Najprije zato jer pokazuje da čak i mudro, pa i fleksibilno učenje poput budizma mora sadržavati ozbiljne etičke promašaje, koje se za početak valja usuditi imenovati. A zatim i zato jer upravo "budističko roditeljstvo" premošćuje prastari mačistički koncept spiritualne samodovoljnosti – tipičnog redovničkog suosjećanja prema "dalekima" koje natkriljuje neposrednu brižnost prema rođenima. Budni zaista nikako ne mogu izdati vlastitu djecu; pogotovo ne pod izlikom "ljubavi prema čovječanstvu". Budizam za majke nije samo još jedan eklektični priručnik o roditeljstvu: riječ je o kompleksnom učenju o pozornosti, otvorenosti i međusobnoj koncentraciji, vrijednima svakome tko poštuje međuljudski odnos.
 

Spomenimo još dva izdanja Planetopije na tragu budističkog poimanja "usredotočenosti" i obnavljanja snage meditativnim tehnikama. Riječ je o dvije zbirke priča za djecu, urednika Davida Fontane, pod nazivom Čarobne svjetiljke: priče koje čitate svojem djetetu kako bi potaknuli mir, povjerenje i kreativnost. Raskošne ilustracije unutar knjige sasvim su suprotne početnoj uputi da djeca kroz priče trebaju prolaziti zatvorenih očiju, slušajući roditeljski glas te zamišljajući pripovijedane likove i događaje. Višak ukrasa na svakoj stranici, naprotiv, drži djecu prikovanom za vizualni sadržaj publikacije.
 
Vrijednost ovih knjiga u tome je što svojom jednostavnošću i optimizmom na veoma različitu djecu provjereno djeluju smirujuće, ali njihove su narativne i etičke formule obično na samoj granici izdržljive didaktičke banalnosti. Ima priča koje su u terapijskom smislu izrazito problematične. Primjerice, "Dijete sjena" iz druge knjige poručuje djeci da se "grozno ponašanje" (konkretno: plašenje drugih stvorenja) ne može pripisati nekoj našoj odbjegloj "čarobnoj sjeni", nego valja osvijestiti vlastiti ulog u svakoj počinjenoj nepodopštini.
 
"Rajska milina"
 
Evo formulacije koja me posebno zabrinula: "Budući da si prihvatila da je zločesta sjena dio tebe – da je tvoja odgovornost – ona se vraća tebi, svom vlasniku, mirna je i nepomična." Ovdje najprije imam problem sa "zločestoćom". Dijete koje nekoga nastoji uplašiti sigurno nije zločesto, već možda i samo uplašeno – ili čak sklono proučavanju različitih aspekata "strašnosti". Drugo, zašto bi uznemiravajuće ponašanje bilo "zločesti dio nas"!? Ako je sjena naš nesvjesni dio, čak ni psihoanalitički gledano nije ispravno proglasiti nesvjesno niti "dobrim" niti "lošim". Premalo razumljivim, zagonetnim, zastrtim - to već da. I treće: hoćemo li se doista "smiriti" ako prihvatimo da je neka neprecizirana "zločestoća" dio nas? Sumnjam.
 
Djeci je znatno lakše kad razumiju zašto se netko ponaša grubo, nego ako pasivno prihvaćaju krivičnu odgovornost nad tim (i dalje neobjašnjenim!) ponašanjem. Treba reći da u knjigama urednika Davida Fontane ima i ljupkih meditativnih priča u kojima protagonisti jedni drugima pomažu, ima priča koje djeci nude vizije plesa sfera ("bisernog neba", "mostova od svjetla" ili duginih boja) te sličnih kičerskih scenografija s provincijskih sličica "rajske miline". Nisam primijetila da bi sva ova pseudoreligijska ikonografija djeci išta značila, osim što zarana ukalupljuje njihovu maštu.
 
No, izvjesno je da mogućnost kratkog psihičkog putovanja nekim kontrolirano vedrim okolišem pripovijedanja opuštajuće djeluje na djecu. Utoliko je riječ o izdanjima koja vrijedi nabaviti, ali i čitati s oprezom te komentatorskim "viškom" objašnjenja. Inače bi se i rigorozno skeptička budistička metoda mogla pretvoriti u ispraznu sličicu oko dječjeg vrata.
 
Nataša GOVEDIĆ

________________________________