KANADA

RASPRE O ODCJEPLJENJU
 

Šest zemalja Europske Unije (još) nisu priznale neovisnost Kosova, bojeći se da bi taj presedan mogao dodatno potaknuti već postojeći separatizam njihovih manjinskih skupina. Te zemlje su Španjolska, zabrinuta zbog separatizma Baska i Katalonaca, među grčkim i turskim Cipranima podijeljeni otok Cipar, Rumunjska, čija se vlada pribojava reakcije tamošnjih Mađara nastanjenih u istočnoj Transilvaniji, Bugarska, čijoj turskoj manjini bugarskim ustavom nije priznato niti postojanje, Grčka, čiji tračanski Turci još uvijek brinu tamošnju vladu, te Slovačka, koja se pribojava zahtjeva svoje desetpostotne mađarske manjine.
 
No, kosovska priča prelila se i preko granica Europe, došavši i do Kanade, u kojoj su ovih dana novine pune rasprava o odcjepljenju pokrajine Quebec. Tamošnje stranke Parti Québécois i Bloc Québécois, te njihovi birači smatraju da svaka objava neovisnosti bilo gdje, za kojom bi uslijedilo međunarodno priznanje, predstavlja presedan za iniciranje unilateralnog odcjepljenja glasanjem parlamenta Quebeca. No, kako tumače tamošnji analitičari, kanadska vlast još je prije deset godina onemogućila zakonsko odcjepljenje frankofone pokrajine, sudskom odlukom koja se kasnije pokazala bitnom i za odcjepljenje Crne Gore.
 
Kanadska je vlada nakon dva referenduma, jednog 1980-ih i drugog sredinom 1990-ih, na kojemu su se građani Quebeca negativno izrazili o osamostaljivanju, od kanadskog Vrhovnog suda zatražila da ocijeni legalnost odcjepljenja u slučaju unilateralne objave neovisnosti ili, pak, prolaska te ideje na referendumu. Godine 1998. Vrhovni sud odlučio je da, prema međunarodnom pravu, svaki narod ima pravo na odcjepljenje, ali samo ukoliko se tim narodom upravlja kao dijelom kolonijalnih carstva, ukoliko je narod podčinjen ili eksploatiran, ili mu se odriču politička prava. U protivnom, "narod" može raditi na svojoj neovisnosti, no vlada koja predstavlja ukupno stanovništvo ima pravo na očuvanje cjelokupnog teritorija. Budući da stanovnici Quebeca nisu niti potlačeni, niti dio kolonijalnog carstva, niti im se odriču politička prava, vlada Quebeca nema pravo na samostalno odcjepljenje. Vrhovni sud odlučio je i da se eventualno odcjepljenje može dogoditi samo u skladu s kanadskim ustavnim zakonodavstvom i nakon održavanja referenduma, a kao rezultat toga 2000. godine tamošnji parlament donio je i takozvani Clarity Act, zakon koji definira uvjete za pregovore o neovisnosti.
 
Šest godina kasnije, republika Crna Gora odlučila je održati referendum o odcjepljenju od Srbije, a Europska Unija preduvjete za njezino odcjepljenje odredila je upravo na temelju spomenutih kanadskih sudskih odluka, ali i činjenice da joj je jugoslavenski ustav kao republici odcjepljenje i jamčio. Stoga je kanadska vlada, barem što se zakonskih osnova tiče, mirna kada je u pitanju eventualno odcjepljenje Quebeca, ali i kada je u pitanju priznanje kosovske neovisnosti, budući da su, prema općeprihvaćenom mišljenju koje Kosovo i čini "posebnim slučajem", njegovi stanovnici bili potlačeni od strane Srbije koja im je branila konzumiranje njihovih političkih prava.
 
VELIKA BRITANIJA
 
BLAMAŽA ZBOG PRINCA
 

Blamaža na koju su britanski mediji dobrovoljno pristali kako bi mlađahnom princu Harryju omogućili da "ostvari svoje snove" na afganistanskom ratištu, a sebi naknadnu "ekskluzivu" o njegovim dogodovštinama i avanturama, pokrenula je u Velikoj Britaniji diskusiju o vjerodostojnosti medija, ali i lavinu smiješnih opravdanja tih istih medija o tome zašto su pristali na autocenzuru.
 
Nešto o tome da je princ Harry u Afganistanu prvi je provalio australski web site New Idea, nakon čega je njemački tabloid Bild objavio glasine o tome, da bi cijela stvar "pukla" nakon objave priče na američkom portalu Drugde Report. Kada je stvar dospjela u javnost, britanski mediji pohrlili su objaviti snimke i priče koje su snimali mjesecima, a nedugo zatim saznalo se i da je embargo dogovoren još sredinom prošle godine, kada su urednici britanskih medija pristali na ponudu vojnih zapovjednika da šute o Harryjevom odlasku u Afganistan kako "njega i njegove kolege ne bi dodatno ugrozili", a zauzvrat će svi oni, nakon Harryjevog povratka, o njemu moći izvještavati bez uplitanja kraljevske obitelji i vojnih zapovjednika. Britansko Udruženje urednika pristalo je pobrinuti se da blokada što duže potraje, što se i dogodilo, pa je prošlo iznenađujuće dugih deset tjedana prije nego što su neovisni mediji javili o guštima koje Harry proživljava u afganistanskoj pokrajini Helmand.
 
Nakon saznanja da su, pod egidom zaštite prinčeve sigurnosti, britanski mediji redom pristali na ulogu propagandista ministarstva obrane, koje je u Harryjevom boravku u Afganistanu namirisalo dobar način za popularizaciju tamošnjeg rata, svi su oni redom krenuli iznositi nemušta opravdanja svojih postupaka, pa su tako iz BBC-ja javili da su "medijska embarga rijetka, ali ipak ne jedinstvena pojava", dok su u Guardianu napisali da je autocenzura za cilj imala olakšati princu koji se "očajnički želio pridružiti kolegama na prvoj crti", vojnim zapovjednicima koji su htjeli da on "ode u rat kao i svaki drugi mladi vojnik", te kraljevskoj obitelji koja je također htjela da on "ostvari svoje ambicije". Iz Reutersa su, pak, javili da su na embargo pristali jer se to "i inače događa", kao na primjer uoči napada na Irak 2003. godine, a iz Daily Telegrapha da se "nije radilo o varanju čitatelja", već sasvim suprotno, budući da bi oni naknadno dobili još "bolji uvid u novu stranu princa Harryja zahvaljujući nezabilježeno slobodnom pristupu" koji im je obećan. Najoriginalnije ponio se, pak, dnevnik Independent, koji je također sudjelovao u blokadi, ali priču nije objavio na naslovnici kad i svi drugi mediji, objavivši da te novine "ne dijele fascinaciju svojih rivala svakim aspektom života kraljevske obitelji".
 
Kritike su, pak, došle od strane televizije Channel 4, čiji voditelj vijesti smatra da je cijela stvar naštetila vjerodostojnosti medija, te televizije Sky TV, čiji su gosti u jednoj emisiji objasnili da uloga medija nije da budu informativno krilo vojske.
 
Članovi britanske kraljevske obitelji inače tradicionalno sudjeluju u raznoraznim ratovima, a ova medijska blokada prva je u Velikoj Britaniji nakon 1936. godine, kada je zataškavana informacija da se tadašnji kralj Edward VIII. spetljao s razvedenom Amerikankom Wallis Simpson, zbog koje je i abdicirao.
 
DIZAJN
 
NEODOLJIVI iPod
 

Washingtonski Urban Institute proveo je neobično istraživanje u kojemu u direktnu vezu dovodi "kulturnu ikonu" iPod i nasilni kriminal u nekoliko zemalja svijeta, poput Sjedinjenih Država, Kanade i Velike Britanije. Godine 2005., tvrdi se u ovoj studiji, u SAD-u je došlo do porasta nasilnih zločina prvi put nakon više od deset godina, a iste te godine zabilježen je i ogroman porast prodaje čuvene spravice za slušanje glazbe. To se naročito odnosi na zločine koji se događaju u newyorškoj podzemnoj željeznici, gdje je u prva tri mjeseca 2005. godine, u periodu buma prodaje iPoda, došlo do 18-postotnog porasta prijestupa, ali kada se iz te računice isključe krađe iPodova i mobilnih telefona – kriminal u newyorškoj podzemnoj željeznici zapravo se smanjio za tri posto.
 
Vlasti Velike Britanije također vjeruju da je porast pljački te iste godine, uključujući i 42-postotni porast kriminala u londonskoj podzemnoj željeznici, povezan s masovnom pojavom iPoda, a autori ove studije tvrde da su za sve krive njegove bijele slušalice koje su iznimno vidljive, a samim tim i privlačne lopovima koji bi htjeli doći do te skupe sprave. Drugim riječima, isti onaj dizajn koji je iPod i učinio slavnim i poželjnim tako se ispostavio i ne naročito inteligentnim rješenjem, barem kada su u pitanju krajnji konzumenti toga proizvoda, a autori navode i druge primjere dizajna tako privlačnog da mu lopovi ne mogu odoljeti. Valovi zločina tako su pratili i pojavu skupih Nike tenisica i North Face jakni, a slična sudbina predviđa se i mobilnom telefonu Sidekick kompanije T-Mobile, koji u sebi ima ugrađen MP3 player za slušanje glazbe, te Internet pretraživač.
 
GLOBALIZACIJA
 
"PROŽDRLJIVA" SREDNJA KLASA
 

Rast srednje klase u siromašnim zemljama svakako nije nešto što bi se trebalo smatrati lošom pojavom, no neka najnovija razmišljanja o toj pojavi sugeriraju da bi masovni rast standarda siromašnih, pojava koja bi sama po sebi trebala biti cilj svake nacionalne i globalne ekonomije, sa sobom mogao donijeti i neke velike promjene koje neće biti lako kontrolirati.
 
Srednja klasa u siromašnim zemljama najbrže je rastući segment globalnog stanovništva, a očekuje se da će do 2020. godine takvih građana biti 1,8 milijardi više nego danas, od čega 600 milijuna njih samo u Kini. Prema procjenama Instituta Brookings, te će godine čak 52 posto svjetske populacije pripadati upravo srednjoj klasi, a u siromašnim će se zemljama udvostručiti vrlo brzo zahvaljujući kontinuiranom ekonomskom rastu.
 
Posljedice toga, međutim, već su se mogle osjetiti na porastu cijena hrane, koji se, tvrde stručnjaci tog instituta, nije dogodio samo zbog manje proizvodnje hrane i prenamjene žitarica u sirovine za proizvodnju goriva, već i zbog toga što sve više ljudi sebi može priuštiti da više jede. Slična stvar događa se i s nekim drugim proizvodima, ali i sirovinama poput metala i fosilnih goriva, pri čemu se i rast cijene nafte također pripisuje dosad nezabilježenom porastu potražnje uzrokovanim rastom srednje klase.
 
Srednja klasa sklona je i putovanjima, pa tako Svjetska turistička organizacija predviđa da će, za razliku od današnjih 850 milijuna turista godišnje, taj broj 2020. godine iznositi 1,6 milijardi, zbog čega će boravak u čuvenim turističkim odredištima, poput Venecije i Pariza, postati skuplji.
 
Osim utjecaja na okoliš, stručnjaci predviđaju i neke druge promjene, primjerice životnih navika pripadnika "starih" srednjih klasa, onih zapadne Europe i sjeverne Amerike, koji će se morati odreći nekih od tih navika, poput one da njihovi automobili uvijek imaju pristup bilo kojem mjestu. Tu su i migracije, urbanizacija, potražnja za stanovima, zdravstvenom zaštitom, obrazovanjem i političkom participacijom, pojave na koje svijet još nije spreman, iako se one događaju sve brže.
 
TURSKA
 
REVIZIJA SVETIH TEKSTOVA
 

Tursko vijeće za vjerska pitanja angažiralo je skupinu teologa sa sveučilišta u Ankari kako bi proveli temeljitu reviziju hadisa, svetih tekstova, odnosno "izvještaja" u kojima se opisuje javno i privatno ponašanje proroka Muhameda. Ti tekstovi, koji čine izvor islamske tradicije, služe kao vodič za interpretaciju Kurana i izvor su islamskog šerijatskog zakona, a turska vlada sada je vodećim teolozima dala zadatak da ih revidiraju i oslobode "kulturnog tereta" nakupljenog tijekom stoljeća raznoraznih interpretacija kako bi oni postali, ne samo bliži originalnim izvorima islama, već i usklađeniji s modernim stilom života u Turskoj.
 
Mediji i stručnjaci na zapadu taj poduhvat opisuju kao pojavu sličnu kršćanskoj reformaciji u kojoj se revidiraju i mijenjaju sami teološki temelji religije, a o čemu se radi primjerom je BBC-ju posvjedočio profesor Mehmet Gormez, viši dužnosnik u turskom vijeću za vjerska pitanja, objasnivši islamski običaj zabrane ženama da na duže od tri dana putuju bez dozvole muža. Profesor Gormez objašnjava da ta zabrana nije vjerska, već "sigurnosna", te da je ona nastala zbog toga što u prorokovo vrijeme za žene nije bilo sigurno da putuju same. Tijekom vremena, međutim, ljudi su ono što je trebala biti privremena mjera pretvorili u stalnu zabranu, unatoč činjenici da u jednom drugom govoru, tvrdi Gormez, prorok govori kako "žudi za danom kada će žena moći sama putovati daleko".
 
Upravo u hadisima, a ne u Kuranu, objašnjava i Mustafa Akyol, kolumnist turskog dnevnika na engleskom jeziku Turkish Daily News, zapisane su i neke od najokrutnijih mjera šerijata, poput kamenovanja preljubnika, ubijanja nevjernika, zabrane umjetnosti i represije nad ženama, a, osim nakratko u prvom stoljeću od pojave islama, muslimani su sve do modernih vremena mjere zapisane u hadisima uzimali zdravo za gotovo. Sekularisti, modernisti i fundamentalisti svi su na svoj način pokušali reinterpretirati islam, no sadašnja nastojanja turske vlade prva je službena revizija hadisa, koja, tvrdi Akyol, proizlazi iz potrebe društva, naročito sve brojnije "islamske buržoazije", da uskladi svoju vlastitu modernost i religioznost. Turski modernistički teolozi stoga tvrde da je Kuran "racionalniji i liberalniji" od tradicije sadržane u hadisima, pa je cilj ovog poduhvata ponovno otkriti i objasniti "originalni" duh islama, rasterećen kulturnog nasljeđa. No, Akyol upozorava i da rezultat ove revizije neće biti radikalna reforma, budući da je i sam predsjednik vijeća naglasio da se ne radi o reformi, te da muslimani "nerado priznaju da s njihovim božanskim izvorima nešto nije u redu". On, međutim, dodaje da je muslimanima u Turskoj prihvatljiva teza da postoji problem s kulturnim nasljeđem, pa je stoga revizija hadisa, naročito onih koji se koriste kao opravdanje za podčinjavanje žena, ipak veliki korak turske vlade.
 
DEMOKRACIJA
 
NEPREVAZIĐENI PARLAMENTARIZAM
 

Američki politolozi Steven Fish i Matthew Kroenig proveli su istraživanje kojemu je cilj bio saznati kako snaga zakonodavnih tijela utječe na otpornost demokracije u pojedinim državama, pa su tako i empirijskim istraživanjem došli do zaključka da jaki parlament garantira i žilaviju demokraciju. Na prvi pogled očigledna veza nije, međutim, u konkretnim slučajevima uvijek tako jasna, pa Fish i Kroenig navode primjer Kenije, afričke države u kojoj su se protesti opozicije i nasilje dogodili upravo kao posljedica slabosti parlamenta. Tamošnja opozicija, naime, na parlamentarnim izborima osvojila je dvostruko više mjesta od vladajuće stranke, ali je ipak izašla na ulice kada je posumnjala da je ta stranka lažirala predsjedničke izbore.
 
Razlog tome njihova je želja da u svojim rukama koncentriraju i funkciju koja sa sobom donosi najviše moći, onu predsjedničku, jer slabi parlament, ne samo u kenijskom slučaju, tvrde Fish i Kroenig, znači da ta institucija, zbog svojih slabih zakonskih ovlasti, nije u stanju kontrolirati izvršnu vlast, naročito kada se iste dočepaju autokratski vladari. "U posljednjem desetljeću", tvrde autori, "najveći neprijatelji demokracije su predsjednici", u što ih je, pak, uvjerilo istraživanje provedeno u 158 država i među 700 eksperata. Snagu parlamenata autori su mjerili faktorima kao što su utjecaj nad izvršnom vlašću, primjerice mogućnost takozvanog impeachmenta, autonomija, primjerice ima li izvršna vlast zakonsku mogućnost raspuštanja parlamenta, zadane ovlasti parlamenta, te mogućnosti za realizaciju planova.
 
Fish i Kroenig, politolozi sa sveučilišta Berkeley, odnosno Harvard, svojim su istraživanjem došli do zaključka da najjače parlamente, a time i najotpornije demokracije, imaju Italija, Njemačka i, neočekivano, Mongolija, koja je 1992. godine ustavom definirala snažan parlament, i to u namjeri da Kini i Rusiji onemogući manipuliranje moćnim predsjednikom. Na dnu njihove ljestvice našle su se, pak, Burma i Somalija, a njihova zemlja, Sjedinjene Države, tek je na 40. mjestu, i to najvećim dijelom zbog predsjedničke ovlasti ulaganja veta na zakone koje donosi Kongres. Parlamentarnom demokracijom oduševljeni američki politolozi tvrde i da su takve države otpornije na pojavu građanskog rata i sklonije ekonomskom prosperitetu, no manjkavostima takvog političkog uređenja ovom se prilikom nisu bavili, kao ni talijanskom "anomalijom" premijera-tajkuna Silvija Berlusconija.
 
Tena ERCEG