SAD

POVIJEST TELEFONSKOG IMENIKA
 

U jednom od svojih brojnih proročanstava Bill Gates prošlog je proljeća najavio da će u idućih pet godina upotreba telefonskih imenika kod američke populacije mlađe od 50 godina potpuno nestati. Potaknut tim proročanstvom, ali i činjenicom da o "knjizi" s vjerojatno najvećom nakladom svih vremena nije napisana nijedna znanstvena monografija, profesor publicistike sa Sveučilišta Portland Paul Collins odlučio je sam pogledati u povijest telefonskog imenika u Americi i došao do vrlo zanimljivih saznanja.
 
Prvi telefonski imenik u SAD-u tako je objavljen 1878. godine u gradu New Haven i imao je jednu stranicu s ukupno 50 brojeva. Milijunsku nakladu prvi je, pak, dosegnuo imenik Manhattana 1921. godine, pet godina kasnije već je bio šest puta veći, a za njegovo tiskanje i distribuciju trebalo je 500 vagona papira, 100 tona ljepila i 500 dostavljača. Dalje u budućnost, prilikom stote obljetnice imenika, telefonska kompanija AT&T tiskala je 187 milijuna primjeraka za 2400 lokalnih izdanja.
 
Collins piše da je imenik i svojevrsni "barometar društvenih promjena", s obzirom da on "pamti" i događaje kao što je protest Židova u Trentonu 1906. godine zbog jednog ljetovališta koje se u imeniku oglasilo reklamom "Slobodan od Židova i oboljelih od tuberkuloze", "pamti" odvojena poglavlja za "bijele" i "obojene" pretplatnike u nekim južnjačkim državama, a i prvi oglas ženskog savjetovališta za reproduktivnu kontrolu 1967. godine.
 
Prema podacima izdavača imenika Yellow Pages Association lani je u SAD-u štampano 615 milijuna imenika, što je kompaniji donijelo 14 milijardi dolara prihoda. Upravo u tome leži i razlog zašto se upotreba imenika u toj zemlji tako žilavo drži. Yellow Pages Association već se neko vrijeme, naime, bori protiv zakona donesenih u nekoliko američkih država, prema kojima one imaju pravo ne sudjelovati u nabavljanju imenika. Podaci pokazuju i da danas samo jedna od deset tvrtki u poslovanju redovno koristi imenike, a jak argument protiv njih svakako je i ekologija.
 
Imenik Portlanda u Oregonu, primjerice, teži otprilike pet kilograma, a za cijelu nakladu potrebno je gotovo 50 tisuća stabala. Na nacionalnoj razini, cjelokupna naklada imenika iznosi oko milijun tona papira, no kompanija se vadi da je to još uvijek "samo 0,3 posto kućanskog papirnatog otpada", za razliku od gotovo pet posto kojeg čine novine. No, kako napominje Collins, novine daju mogućnost otkazivanja pretplate, što s imenicima u SAD-u još uvijek nije slučaj.
 
REPORTERI BEZ GRANICA
 
UNESCO-ova SABOTAŽA
 

Organizacija Reporteri bez granica (RSF) ovih je dana u žiži međunarodnih zbivanja, i to ne samo zbog akcije razvlačenja zastave s lisičinama umjesto olimpijskih krugova u grčkoj Olimpiji, a u znak protesta protiv kineske represije nad novinarima i drugih kršenja ljudskih prava. Neuobičajen skandal izazvao je, naime, UNESCO otvoreno se sukobivši s upravo tom uglednom međunarodnom novinarskom organizacijom.
 
UN-ova organizacija za obrazovanje, znanost i kulturu objavila je da prekida suradnju s RSF-om zbog, kako kažu, "učestale neetičnosti", "skretanja u senzacionalizam" i želje da se ponaša kao "sudac zemalja u razvoju". Ovakvu, za jednu UN-ovu agenciju krajnje neuobičajenu reakciju, izazvao je vječni picaškandal predsjednik Venezuele Hugo Chávez, i to zbog njegovog lanjskog odbijanja da produži licencu tamošnjoj televiziji RCTV. Za razliku od Human Rights Watcha i Odbora za zaštitu novinara, čiji je stav bio da bi se u istim okolnostima RCTV-u licenca ukinula i u "većini demokratskih država", Reporteri su tu odluku kritizirali.
 
Priča oko RCTV-a općenito je izazvala velike kontroverze, a, kako to kod Cháveza obično biva, ni u ovom slučaju stvari nisu jednostavne. Strogo formalno gledajući, naime, odluka o neproduživanju licence bila je zakonita, budući da korištenje nije prekinuto prijevremeno, a prema zakonima Venezuele frekvencija je vlasništvo države. S druge strane, RCTV jedna je od četiri privatne televizije koje se protive Chávezu, a RTCV je "sudjelovao" i u kratkotrajnom državnom udaru protiv njega 2002. godine. Vodeći komentatori podržavali su udar, a u vrijeme Chávezova povratka na vlast televizija je prikazivala isključivo američke filmove i crtiće. Bivši direktor produkcije RCTV-a Andres Izarra tada je, pak, pred venezuelanskom narodnom skupštinom rekao i da je dobio "formalnu naredbu" da ne izvještava o Chávezu.
 
Lani je, pak, RSF srodne organizacije iznenadio i kritikom dnevnika Ultimas Noticias, koje se inače smatraju nepristranima, a kritizirani venezuelanski dnevnik tim je povodom u svojim tekstovima više puta postavio pitanje "tko financira RSF?", sugerirajući da je to američka vlada, što nije netočno, s obzirom da se zna da dio donacija SRF dobiva i od američke Nacionalne zaklade za demokraciju.
 
Da ozbiljno misli, UNESCO je pokazao praktički istoga dana, sramotnom odlukom da povuče pokroviteljstvo nad RSF-ovom inicijativom Online dan slobodnog izražavanja. Reporteri su, naime, 12. ožujka organizirali niz virtualnih demonstracija u devet represivnih zemalja, te objavili Priručnik za blogere i kiber-disidente s uputama o tome kako napraviti blog i izbjeći cenzuru. Sastavili su i listu 15 "neprijatelja interneta" na kojoj su Bjelorusija, Burma, Kina, Kuba, Egipat, Etiopija, Iran, Sjeverna Koreja, Saudijska Arabija, Sirija, Tunis, Turkmenistan, Uzbekistan, Vijetnam i Zimbabve.
 
Reporteri bez granica na ovu su sabotažu UNESCO-a odgovorili tvrdnjom da "nekoliko vlada na listi 'neprijatelja interneta' vrši pritisak na generalnog direktora UNESCO-a", kojima je njegov zamjenik Marcio Barbosa "podlegnuo".
 
RSF tvrdi i da se UNESCO ponaša "kukavički u vrijeme kada vlade koje su do toga i dovele i dalje u zatvorima drže desetke korisnika interneta", te da smo se vratili "20 godina unazad, u vrijeme kada su autoritarni režimi telefonom nazivali UNESCO-ov stožer u Parizu". U zatvorima različitih zemalja trenutno se zbog svojih aktivnosti na internetu nalaze 62 osobe, a lani je zatvoreno ili blokirano 2600 web stranica, blogova i foruma.
 
POLJSKA
 
BLIZANCI PROTIV USTAVA
 

Poljski političar Jaroslaw Kaczynski, unatoč činjenici da je od kraja prošle godine "samo" vođa opozicije, a ne više premijer, i dalje drma tom zemljom, a ovog puta obrušio se na europski Reformski ugovor iz Lisabona.
 
Jaroslaw, ali i njegov brat blizanac i predsjednik Lech Lisabonskog ugovora pribojavaju se zbog toga što s njim u paketu dolazi i europska Povelja o temeljnim pravima, koja bi, tvrde oni, mogla dovesti do ozakonjenja istospolnih brakova. Boje se i da će Ugovor Njemačkoj omogućiti da zatraži nazad dijelove Poljske koji su joj dodijeljeni nakon Drugog svjetskog rata kao kompenzacija za njezin teritorij anektiran od strane Sovjetskog Saveza, pa su se stoga ustobočili i zaprijetili da će blokirati proces ratifikacije u parlamentu. Stranka Kaczynskog Zakon i pravda u parlamentu ima više od jedne trećine zastupnika, pa vladi može uskratiti dvije trećine nužne za ratifikaciju, a poljski premijer Donald Tusk tim je povodom najavio da mu možda neće preostati ništa drugo nego da raspiše referendum.
 
Istraživanja javnog mišljenja pokazuju da 60-ak posto poljskih građana podržava dokument, dok mu se protivi nekih 13 posto, i to uglavnom iz redova pastve kontroverznog katoličkog svećenika Tadeusza Rydzyka. No, čak i ako bi se dogodio referendum i ako bi na njega izašlo više od 50 posto građana, a "da" zaokružila većina, poljski predsjednik Lech ima pravo ne staviti svoj potpis na ratifikaciju Ugovora, a sve skupa, pribojavaju se eurobirokrati, slične bi inicijative moglo potaknuti i u drugim zemljama i tako dodatno odgoditi proces ratifikacije.
 
Iako je Jaroslaw Kaczynski ranije podržavao Lisabonski ugovor, kasnije se predomislio, rekavši da će ga podržati samo ukoliko se u zakon doda i izjava da poljski zakoni imaju prednost pred europskima, te da Poljska ima pravo napustiti Uniju u bilo kojem trenutku. U diskusiji o eventualnom referendumu izvalio je i da se protivi glasanju putem interneta, rekavši da su korisnici istog uglavnom "pivopije koje gledaju pornografiju", te da je njima "najlakše manipulirati". Tegobni Ugovor dosad su, pak, ratificirale Francuska, Mađarska, Rumunjska, Malta i Slovenija, a zasad jedini referendum dogodit će se u Irskoj u svibnju ili lipnju.
 
AFERA KURAN
 
"KAPITULACIJA EUROPE!"
 

Misteriozni filmić nizozemskog političara Geerta Wildersa o Kuranu, prema posljednjim informacijama, trebao bi se prikazati 28. ovog mjeseca, u petak. No, i prije nego što je ugledao svjetlo dana već je posijao toliko straha diljem Europe da se slobodno može zaključiti kako je holandski islamofob postigao svoj cilj.
 
Wilders je, naime, još prije nekoliko mjeseci obznanio da radi na kratkom filmu koji ima za cilj pokazati kako je Kuran "netolerantna i fašistička" knjiga i tako temeljito uzbudio tamošnje vlasti, kojima su dva politička ubojstva u posljednjih nekoliko godina mnogo više nego što mogu podnijeti. Wilders je inače predsjednik nizozemske Slobodarske stranke koja u parlamentu ima devet od 150 zastupnika.
 
Islamofobične su mu aktivnosti priskrbile i policijsku zaštitu, a kako se približavao i sad već gotovo prošao ožujak, mjesec u kojemu bi se film trebao prikazati, tako se proširila i sveopća panika oko eventualnih posljedica tog prikazivanja. Wilders, doduše, još nije našao sredstvo kojim će svoj uradak pokazati nizozemskim gledateljima, no tamošnji mediji već su javili da će se on prikazati u formi dvostruke slike na ekranu; na jednoj bi trebale ići sure i stihovi iz Kurana, a na drugoj primjeri provođenja šerijatskog zakona, poput kamenovanja i odrubljivanja glave.
 
Nizozemska vlada dosad je više puta izrazila zabrinutost zbog onoga što bi se trebalo dogoditi, no prikazivanje filma nije zabranila, ali su zato slični pozivi stigli s drugih strana.
 
Nizozemski ambasador u Maleziji tako je upozorio da bi se u toj zemlji mogli dogoditi nasilni protesti u kojima će biti i mrtvih, diplomati su pohitali razgovarati s predstavnicima "umjerenih" muslimanskih organizacija, a protuteroristički eksperti se bacili na pripreme.
 
Ranije ovog mjeseca nekoliko ljudi protestiralo je u Afganistanu i palilo nizozemske zastave, na što je glavni tajnik NATO-a Jaap de Hoop Scheffer upozorio da bi prikazivanje filma moglo "utjecati" na sigurnost vojnika u toj zemlji, no vrhunac je ipak bio govor velikog sirijskoj muftije u Europskom parlamentu. Doktor Ahmad Badr Al-Din Hassoun tom je tijelu rekao da prikazivanje filma znači "poticanje krvoprolića", što su euro-parlamentarci ocijenili kao izraz mirotvorstva i međukulturnog dijaloga.
 
Predsjednik Europskog parlamenta Hans Gert Pöttering medije je, pak, pozvao da donesu "kodekse" ponašanja i ne objavljuju ništa što bi moglo uvrijediti vjerske skupine, a Wilders je sve to skupa slavodobitno proglasio "kapitulacijom" Nizozemske i cijele Europe. U činu krajnje ironije, spasonosno rješenje obznanili su glavni tajnik NATO-a i nitko drugi do zamjenik ministra vanjskih poslova Irana, prijedlogom da se nizozemska vlada pozove na članak 29. Opće deklaracije o ljudskim pravima, prema kojemu su ograničenja individualnih prava dozvoljena ukoliko se time štite slobode drugih i javni red i mir.
 
TERORIZAM
 
NOVAC I DALJE SLOBODNO TEČE
 

Odjel američkog ministarstva financija zadužen za sprječavanje terorizma tvrdi da međunarodni napori, na čelu kojih su Sjedinjene Države, nisu dali rezultata u prekidanju kanala kojima se financiraju (islamističke) terorističke organizacije.
 
Kako javlja dnevnik Los Angeles Times, razloga za to je više, od snalažljivosti samih terorista koja im je omogućila da nađu nove kanale, preko različitih zakonskih i administrativnih prepreka, pa do slabe međunarodne suradnje.
 
Prema izjavama američkih dužnosnika i onih Ujedinjenih naroda najvećom preprekom u sprječavanju dotoka novca terorističkim skupinama ispostavljaju se različiti problemi u zemljama koje bi na tom sprječavanju trebale surađivati, pa tako nekima nedostaje političke volje, a nekima, poput zemalja Afrike, i sama temeljna infrastruktura, poput pristupa internetu i posebne jedinice obavještajnog sustava.
 
Stručnjaci tvrde i da je osjećaj nužnosti borbe protiv terorizma podosta splasnuo od 2001. godine do danas, čemu je kumovala i negativna percepcija SAD-a na međunarodnoj sceni, dok mnoge zemlje Srednjeg istoka jednostavno izbjegavaju istražiti i identificirati financijere terorizma.
 
Tako se ponašaju, tvrde analitičari, praktički sve ključne muslimanske zemlje, poput Pakistana, Saudijske Arabije i Afganistana, a naročito Saudijska Arabija, čiji bogati donatori, tvrde, i dalje uredno financiraju terorističke skupine. Budući da SAD Saudijsku Arabiju drži važnim saveznikom u brojnim pitanjima, tamošnja administracija nije sklona javno kritizirati saudijske vlasti, no američki analitičari, koji su za L.A. Times govorili anonimno, naročito su nezadovoljni upravo njima. Oni tvrde da su saudijske vlasti još 2003. godine obećale provesti opsežne financijske reforme i uspostaviti neovisno tijelo za nadzor "sumnjivih" novčanih transakcija, no to još uvijek nisu učinile.
 
I SAD i UN posljednjih godina izdaju sve manje i manje uredbi za blokiranje bankovnih računa, što pokazuje da se i njihov angažman smanjio, a američko ministarstvo obrane još je lani preporučilo osnivanje krovne organizacije za sprječavanje financiranja terorizma, no ni to se nije dogodilo.
 
S druge strane, procjenjuje se da su svi veliki teroristički napadi nakon 2001. godine koštali manje od 10.000 dolara, što je premali iznos da bi se uopće mogao slijediti trag novca, dok se za skuplje pothvate, poput putovanja, treninga i podmićivanja, teroristi uglavnom ni ne služe standardnim metodama prijenosa novca, već drugim sredstvima, od deva i magaraca, preko privatnih aviona, pa do neformalnog muslimanskog bankarskog sustava koji je teško pratiti.
 
Tena ERCEG