BORIS

Ja za sobom vučen uloge ka vriću,
vučen straj i suze, nesriću i sriću,
pa kad dođen doma u jutarnje doba
volija bi samo da je topla soba,
ali di ćeš ono bacit u škovace
onu vriću riči, naravi i face
vaja blizu sebe pod kušinom čuvat
i nemirno spavat, privrćat se, kuvat.

Pomislit na sutra, misliti na jude
što će opet doći da glumcu se čude,
pa ti tako prođu godine i dani,
isto ka i sutra, isto ka i lani,
jerbo ja za sobon vučen otu vriću,
pomalo sriću, pomalo nesriću
i zato ne želin puno od vas tražit,
probajte bar dikod pinkicu uvažit.

Stihovima iz Popadićeve Balade o glumcu bilježimo odlazak Borisa Dvornika – velikoga glumca koji je obilježio gotovo pola stoljeća splitskog, dalmatinskog, hrvatskog i jugoslavenskog teatra, filma i televizije. Publiku je osvojio naprečac, već svojim filmskim debijem u Devetom krugu Franceta Štiglica, za kojim će uslijediti još četrdesetak uloga na velikom ekranu, od kojih su mnoge bile antologijske. Vrhunac popularnosti Dvornik doseže televizijskim ulogama Roka Prča i Meštra koje je za svoga glumca napisao Miljenko Smoje. Premda će ga široka publika ustrajno poistovjećivati baš s tim likovima iz Malog i Velog mista, nepravedno bi bilo ne spomenuti brojne Dvornikove maestralne role na kazališnim daskama, u djelima Ive Brešana, Eduarda de Filippa, Luigija Pirandella, Carla Goldonija, Ive Tijardovića...

Nažalost, početkom devedesetih Boris Dvornik se zajedno s Velimirom Batom Živojinovićem prihvatio i uloge javnoga simbola hrvatsko-srpskog neprijateljstva, da bi se naposljetku njih dvojica pokušali snaći i u novim ulogama simbola hrvatsko-srpskog estradnog pomirenja. No, o tome smo dovoljno pisali dok je Boris Dvornik bio živ.

TOLJA

"Spominjete nostalgiju, ali što je zapravo nostalgija? Ona je bolno prisjećanje na prošlo vrijeme, žal za prošlošću i nemirenje sa sadašnjošću. Ne samo da ne osjećam tugu prisjećajući se prošlih vremena već sam radostan što sam bio njegovim sudionikom, što sam vidio i zapamtio svijet koji je nestao... premda ne osjećam nikakvu potrebu 'povratka na staro'. Zaboga, pa bio je to vrlo težak život. No, s druge strane, sjećanja - i to ona lijepa - naviru kada god prošetam Velim varošem ili Radunicom; čini mi se da se iza svake škure, iza svakih vrata kriju likovi iz prošlosti koji pričaju svoje priče, bacaju 'batude' i 'kvake'... te mi iznova oživljavaju prizore iz vremena i prostora djetinjstva i odrastanja."

Tako je prije devet godina na stranicama ovoga lista govorio Anatolij Kudrjavcev, zasigurno jedan od najvećih splitopisaca u povijesti ovoga grada. Tolje Kudrjavceva se sada sjećamo najtužnijim povodom. Usud je, eto, htio da Split ovoga Uskrsa u svega nekoliko sati ostane i bez svoga Glumca i bez svoga Pisca. Toljin Vječni Split, njegova Ča je pusta Londra..., pa Sitnice, pa U potrazi za izgubljenim Mediteranom... ostaju nezaobilazna lektira za svakoga tko se upusti u iščitavanje grada na čiju najčešće rabljenu, pojednostavljenu operetno-šlagersku sliku Kudrjavcev nikada nije pristajao.

IME

Postrojena Naša nam se, u međuvremenu, prima u NATO pod svojim službenim imenom. Kao Republika Hrvatska, dakle, a ne kao ono što već donekle jest i što će tek u cijelosti biti, kao Američka Vojna Krajina. Makedonci i Grci za to vrijeme pod američkom paskom vode ljute pregovore oko imena pod kojim će se nekadašnja najjužnija jugoslavenska republika primiti u Sjevernoatlantski savez. Američki moderator Matthew Nimetz ponudio je tri imena: Gornja Makedonija, Nova Makedonija ili Republika Makedonija – Skoplje, da bi na koncu sve ostalo na jednom jedinom prijedlogu, za sada se još ne zna kojem od ova tri.

Kada bi Makedonci i pristali na bilo koje od ova tri imena, Donja Makedonija, pardon, Grčka ne bi bila u potpunosti zadovoljna, jer Atena zahtijeva da se usporedo s imenom države promijene i ostale ustavne kategorije, što će reći i naziv jezika (gornjemakedonski, novomakedonski ili makedonsko-skopski, a možda i novogornjemakedonsko-skopski) i ime naroda (Gornji Makedonci, Novi Makedonci, Skopski Makedonci, a možda i Novi Gornji Skopljanci, ukoliko Grcima šune da ne dopuste nikakav oblik u kojemu ima išta makedonsko).

Uglavnom, pregovori su došli dotle da je Matthew Nimetz pregovarače Adamantiosa Vassilakisa i Nikolu Dimitrova poslao doma na nove konzultacije. Jerbo ni jedan ni drugi ne prihvaćaju njegov završni prijedlog. Jerbo više ni sam Matthew the Baptist ne zna kako se vika: Matvej Nimecoski ili Matthaios Nimetzakis.

MANJAK

Ali, ali, ali... Može se dogoditi da ni Hrvatska, ni Albanija, a ni Republika Sve Samo Ne Makedonija ne dobiju žuđenu pozivnicu na summitu NATO-a u Bukureštu, jer se rumunjski domaćini i sjevernoatlantski tutori spore oko – zahoda. Da, dobro ste shvatili – hrvatski put na Zapad popločan je toalet-keramikom, ali za ovu pišuriju ter govnariju nismo krivi mi nego pokojni rumunjski diktator Nicolae Ceauşescu koji svoju ogromnu palaču, u kojoj bi se trebao održati summit, nije gradio po NATO-ovim higijenskim standardima.

Elem, NATO u svome Pravilu družbe propisuje da jedna WC-jedinica smije pokrivati male i velike potrebe najviše petorice delegata, pa su brojači školjki iz sanitarne jedinice u bukureštanskoj palači, inače današnjem sjedištu rumunjskoga parlamenta, otkrili manjak od tisuću WC-a. Od Rumunja je zatraženo da za trajanja summita postave tih tisuću dodatnih konduta, a pronađen je i iznajmljivač koji bi svaku montažnu kakabinu naplatio pišljivih devet i pol tisuća dolara. Uvrijeđena arhitektica Ceausescuove palače Anca Petrescu proglasila je NATO-ove zahtjeve ponižavajućim i bezočnim pokušajem da se na račun rumunjskih poreznih obveznika uprihodi deset milijuna američkih dolara.

Ne zna se hoće li novac biti uplaćen u rolni ili u listićima, jer gospođa Petrescu u svome gnjevu vjerojatno nije vodila računa o tome da se vrijednost novčanice od jednoga dolara vrtoglavo bliži cijeni jednoga toaletnog papira, dvoslojnog i s mirisom kamilice.

TROŠKOVI

Evo na koncu i jedne agencijske vijesti od 26. ožujka 2008. u kojoj se, istinabog, ne govori koliko će dodatnih zahoda trebati Zagrebu kada ugosti donositelja pozivnice za članstvo u NATO-u, ali se iz vijesti dade zaključiti da je cijena Bushova posjeta Spremnoj Našoj – zar ste i sumnjali?! – prava sitnica...

"'George Bush je do zadnjeg sata svojeg mandata predsjednik najjače države svijeta, najveće sile svijeta i za svaku zemlju je privilegij da je posjeti', izjavio je predsjednik Stjepan Mesić. 'Njegov dolazak neće stajati više nego što je uobičajeno za posjete stranih državnika. Najveći trošak posjeta podnijet će SAD, a za hrvatsku stranu on je uobičajen za posjete stranih državnika', rekao je Mesić, koji je danas posjetio Samobor. 'U odnosu na korist koju u ugledu dobiva Hrvatska, ti troškovi onda ionako nisu veliki', dodao je Mesić."