INDIJA I AFRIKA

"SURADNJA U DUHU JEDNAKOSTI"
 

Nakon što je prije dvije godine u Pekingu održan kinesko-afrički samit kojemu su prisustvovali vođe više od 50 afričkih zemalja, nedavno je u New Delhiju održan i prvi samit Indije i Afrike. Indijski premijer Manmohan Singh tom je prilikom Afriku nazivao "zemljom buđenja" i "našom majkom", a ti nježni komplimenti nisu bili slučajni.
 
Za razliku od Kine, koja otvoreno pokazuje želju za što tješnjim vezivanjem s vladama afričkih zemalja kako bi bila što bliže tamošnjim tržištima i resursima, ona indijska ovakvom je retorikom nastojala naglasiti drukčiji odnos prema tom kontinentu. Singh je tako naglasio da namjera Indije nije "natjecati se s Kinom ili bilo kojom drugom zemljom", niti "nametati Africi bilo što", već prije svega "gledati na 21. stoljeće kao na stoljeće Azije i Afrike i ljudi dvaju kontinenata koji će zajedno raditi na promociji inkluzivne globalizacije". Alpha Oumar Konare, bivši predsjednik Afričke unije, tom je prilikom otvoreno zamolio Indiju da Afriku "ne tretira kao tržište za jeftine sirovine od čega (Afrika) nema ništa", naglasivši da Afrika želi surađivati u duhu "jednakosti, međusobnog poštovanja i dobrobiti".
 
Kako bi odgovorio na ovaj apel, indijski premijer više je puta spomenuo zajedničko iskustvo kolonijalne prošlosti, a upravo je povijest antikolonijalnog pokreta ono što povezuje Afriku i Indiju. Kao ugledna članica pokreta nesvrstanih Indija je tijekom prošlog stoljeća razvijala odnose i podupirala oslobodilačke pokrete diljem Afrike, a upravo ta suvremena povijest ono je što joj daje prednost u komunikaciji s Afrikom, u odnosu na Kinu koja se uglavnom poziva na veze koje datiraju još u 15. stoljeću.
 
No, to je ujedno i jedina stvar u kojoj Indija prednjači pred Kinom kada je u pitanju Afrika: dok kinesko-afrička trgovina iznosi više od 70 milijardi dolara godišnje, ona indijska je vrijedna 30-ak milijardi, kineske kompanije i radnici preplavili su brojne strateški važne afričke države u potrazi za resursima i razvojnim projektima, a afrički distributeri, a odnedavno i radnici, u kineskim industrijskim zonama odrađuju poslove za svoje vlade.
 
Indija je, osim toga, posljednjih godina zanemarila odnose s Afrikom i koncentrirala se na one s Europom i Amerikom, a kako bi to sada nadoknadila, najavila je i dramatične porezne olakšice za trgovinu s 50 najmanje razvijenih zemalja svijeta, od kojih se 34 nalaze u Africi. Indijska vlada afričkim će zemljama dati 10 milijardi dolara kredita, a većina tog novca uložit će se u izgradnju centara za tehnološko osposobljavanje, strujne mreže, željeznice i druge infrastrukturne projekte.
 
Uz pomoć indijskih stručnjaka za informacijske tehnologije te jedne milijarde dolara od indijske vlade, Afrička unija započela je i "najveći infrastrukturni projekt u povijesti kontinenta", onaj izgradnje panafričke elektroničke mreže, koja će 53 zemlje povezati satelitskom i Internet vezom. Vlade su dogovorile i suradnju na područjima zdravstva i poljoprivrede.
 
PUŠENJE
 
ŠMINKERI PROTIV STARE GARDE
 

Na sudu u New Yorku ovih je dana završena parnica u kojoj je jedan bračni par s Broadwaya tužio svoju susjedu zbog njezinog pušenja. Supružnici Selbin, oboje uspješni odvjetnici, sudu su se žalili da susjeda, gospođa Huff koja u istoj zgradi posjeduje talijanski restoran, u svom stanu puši, pa se dim iz njezinog stana širi hodnikom zgrade i škodi zdravlju njihovog malog sina.
 
U tužbi koju su podigli prije nešto više od dva mjeseca Selbinovi su tražili da gospođa Huff prestane biti "uzrokom širenja dima zajedničkim hodnikom", a dodali su i da im zgrada zbog toga "smrdi poput kazina". Huff su optužili i da je u znak osvete svoju čivavu "ohrabrivala da urinira po kolicima njihovog djeteta", na što se optužena požalila da je odvjetnici "tretiraju kao čudovište".
 
Huff je na saslušanju rekla i da je više puta pokušala prestati pušiti, no to joj nije pošlo za rukom, zbog čega je "izjeda krivnja", a Selbinove je proglasila "histeričnima", dodavši i da nikada ne bi namjerno naudila nikome, pa tako ni njihovom sinu.
 
Huff, koja se u stan uselila prije 15 godina, sukob sa susjedima koji su u zgradu došli 10 godina nakon nje, doživjela je kao simbol borbe koja se događa na Manhattanu, "bitku između stare i nove garde, liberalnog susjedstva u kojemu je vladala formula 'živi i pusti živjeti', i šminkerskih došljaka koji očekuju savršenstvo". Selbinovi su na to uzvratili da su i oni "skroz za staru gardu", zbog čega su se i doselili u tu staru zgradu zanimljive povijesti, te da im cilj nije da Huffova prestane pušiti, već samo da se dim "koji njihov sin udiše" ne širi hodnikom.
 
Starija susjeda još je i ranije u stan stavila dva pročišćivača zraka, redovno je, kaže, držala otvorene prozore i začepila sve otvore u stanu, no Selbinima to nije bilo dovoljno. Tužba je riješena nagodbom, a u pomoć je priskočila kompanija Aerus, bivši Electrolux, doniravši gospođi Huff sustav filtracije zraka koji bi dim potpuno trebao ukloniti. Dali su joj i bezdimne pepeljare, a Selbine je to, barem zasad, zadovoljilo.
 
NEPAL
 
S MAOM U DEMOKRACIJU
 

Pobjeda Komunističke stranke Nepala, takozvanih Maoista, iznenadila je ne samo susjedne države te malene vjerske kraljevine i nekadašnje britanske kolonije, već i one koji dobro poznaju tamošnje prilike.
 
Na prije desetak dana održanim izborima Maoisti su tako svrgnuli s vlasti dinastiju Koirala i pobijedili drugu komunističku stranku, UML, za koju se, zbog bolje organiziranosti, podrške malih poduzetnika i manje radikalne pozicije od Maoista, očekivao znatno bolji rezultat.
 
Ovi izbori, prvi nakon 1999. godine, ujedno su i inaugurirali prvu ustavnu skupštinu koja bi uskoro trebala ukinuti monarhiju i uspostaviti republiku, a većinu u toj skupštini činit će upravo Maoisti, čiji se neočekivani uspjeh objašnjava korjenitim promjenama koje su se od tih posljednjih izbora, očigledno neprimjetno, događale. Prashant Jha, politički komentator za Nepali Times i Himal South Asian, tako objašnjava da se u tom periodu dogodila smjena generacija, etnička osviještenost i uzlet nove ljevice, dok su Maoisti tih desetak godina organizacijske i propagandne vještine brusili "vođenjem paralelne države". Oni su, tvrdi Jha, jedini uspjeli kapitalizirati podršku marginaliziranih i gnjevnih birača željnih promjena i uvjeriti ih da su baš oni ti koji promjene mogu i realizirati.
 
Odlučnost su birači pokazali i prije dvije godine, kada je nepalski kralj političku tranziciju namjeravao započeti postavljanjem premijera, što su građani hrpimice i na ulicama odbili, zahtijevajući umjesto toga potpuni prijenos vlasti s monarhije na njih, odnosno demokratski izabran parlament. Maoisti su bili ti koji su jedini ponudili potpuni razlaz s prošlošću, a pomogla im je, tvrdi Anuj Mishra, nepalski novinar s trenutnom adresom na sveučilištu Oxford, i deradikalizacija vlastite ideologije, suradnja s drugim strankama i otvoreno opredjeljenje za višepartijsku demokraciju.
 
Mishra tako tvrdi da se stranka zlokobnog imena vrlo lako može ispostaviti dobrim rješenjem za Nepal, budući da se i ona sama tijekom godina transformirala u "modernu pragmatičnu političku snagu". Što to otprilike znači, objasnio je i sam njezin vođa Prachanda, rekavši da cilj Maoista "nije razmontirati kapitalizam, već feudalizam", ali i dodavši da je takav stav u punom suglasju s marksističkim kredom prema kojemu se postupni prijelaz prema socijalizmu ima dogoditi putem privremene faze kapitalističkog vida proizvodnje. Maoisti su se, osim toga, u neposrednom predizbornom vremenu, prema svima, pa i bivšoj vladi i međunarodnoj zajednici, postavili kao stranka koja je spremna na suradnju, velikim dijelom i zbog toga što od međunarodne zajednice, naročito Indije, ova siromašna država dobiva i većinu razvojnog budžeta, dok sama Indija ima znatan politički utjecaj kojemu se Maoisti ne smiju tako lako suprotstaviti.
 
SAD
 
USTAVNA SMRT
 

Nakon što u Sjedinjenim Državama sedam mjeseci nije izvršena nijedna smrtna kazna, Vrhovni sud te zemlje prije nekoliko dana zaključio je slučaj zbog kojeg su izvršenja bila obustavljena, odlukom da je metoda smrtonosne injekcije, najčešće korištene za egzekuciju osuđenika, ustavna.
 
Privremeni moratorij na izvršenje smrtne kazne injekcijom uveden je u rujnu prošle godine, kada je Vrhovni sud počeo razmatrati slučaj Baze protiv Reesa, u kojemu su dvojica osuđenika na smrt u državi Kentucky od suda zatražila, ne da ih se amnestira, već da im se umjesto injekcije da velika doza barbiturata, kemikalija koje se inače koriste pri eutanaziji životinja. Njihovi odvjetnici pritom su se pozvali na članak ustava kojim se zabranjuje "okrutna ili neuobičajena kazna" i pritom podastrijeli dokaze da je smrtonosna injekcija zaista takva: ona se sastoji od tri supstance, pri čemu bi prva trebala dovesti do nesvjestice, druga do paralize mišića, a treća do srčanog zastoja. Odvjetnici su, međutim, tvrdili da postoji vjerojatnost da prva injekcija neće djelovati, nakon čega slijedi "užasavajuća svjesna paraliza", a onda i "nepodnošljiva žareća bol u žilama".
 
Kako tvrdi Human Rights Watch, sve donedavno tajni protokol o provođenju smrtne kazne u državi Kentucky pokazuje i da ta država nije osigurala garancije da će smrtonosne kemikalije djelovati onako kako bi trebale, niti da osuđenici neće nepotrebno patiti. Tako, primjerice, u tom dokumentu stoji da, ukoliko je to potrebno, ponovljenu prvu injekciju treba dati zatvorski čuvar, no ti čuvari nisu stručno osposobljeni niti da odrede je li osuđenik u nesvijesti, niti kako dati drugu injekciju bez da se ponovi problem koji je nastao prilikom prve. Osim toga, dokument propisuje da se cijela procedura ponovi ukoliko je osuđenik "živ i nakon deset minuta", te da se cijeli ciklus ponavlja "sve dok ne nastupi smrt". Osim što i to radi nestručno osoblje, činjenica mogućnosti da osuđenik i deset minuta živi s otrovima u organizmu znači i da će on ili ona za sve to vrijeme biti u nepodnošljivim bolovima.
 
Ta činjenica i HRW-u i odvjetnicima dvojice osuđenika iz Kentuckyja bila je razlog da im se udovolji, ali ne i Vrhovnom sudu, koji je procijenio da "sama činjenica da metoda egzekucije može dovesti do boli, bilo slučajno ili kao neizbježna posljedica umiranja, ne predstavlja objektivno nepodnošljiv rizik boli koji se kvalificira kao okrutna ili neuobičajena kazna". Sud je dodao da "osuđenik na smrt ne može uspješno osporavati državnu metodu egzekucije tako da samo pokaže da postoji ponešto ili marginalno sigurnija alternativa", već bi umjesto toga trebao dokazati da bi ta alternativna metoda bila "izvediva, lako primjenjiva i imala znatno manji rizik velike boli".
 
Nije sasvim jasno zašto spomenuta eutanazija barbituratima, koje se koristi kod životinja, ne spada u gore navedenu kategoriju, kao ni zašto u obzir nisu uzeti, kako tvrde stručnjaci za smrtnu kaznu, već postojeći dokazi o alternativnim metodama. No, suci Vrhovnog suda rekli su svoje, pa se uskoro očekuju nove smrtne kazne u zemlji koja u tome prednjači pred svima ostalima. U SAD-u smrtnu kaznu trenutno očekuje 3300 osoba, koje su gotovo sve osuđene zbog ubojstva, dok su dvije kazne dodijeljene za silovanje maloljetnika, i to u državi Louisiani. Smrtna kazna injekcijom koristi se u 35 američkih država, dok se do veljače ove godine u Nabraski koristila električna stolica, no nju je tamošnji sud proglasio neustavnom.
 
EKOLOGIJA
 
BESKORISNA ISTINA
 

Bivši američki potpredsjednik Al Gore, kako smo nedavno izvijestili, ovih je dana u akciji prikupljanja 300 milijuna dolara za kampanju osvješćivanja Amerikanaca o nužnosti zaštite klime. No, autor dokumentarca "Neugodna istina" mogao bi se neugodno iznenaditi kada pročita rezultate studije o stavovima Amerikanaca o globalnom zatopljenju koju je provelo američko sveučilište Texas A&M. Krajnji je, naime, zaključak toga istraživanja suprotan onome na kojemu svoj aktivizam temelji Gore: onaj da ljudi, što više o globalnom zatopljenju znaju, to manje brinu o njegovim posljedicama.
 
U istraživanju je ispitano preko 1000 Amerikanaca, a upravo oni koji su najbolje informirani o klimatskim promjenama navodno su, ne samo manje zbog toga zabrinuti od onih neinformiranih, već se i osjećaju manje odgovornima za globalno zatopljenje. Tu začudnu pojavu autori studije objašnjavaju povjerenjem koje ti bolje informirani pojedinci imaju u znanost i znanstvenike, odnosno njihovim uvjerenjem da će znanstvenici problem klime riješiti ingenioznim izumima, poput, primjerice, automobila koji neće zagađivati.
 
Neki ekološki aktivisti primijetili su, međutim, određene generacijske razlike prisutne u studiji, pa tako aktivisti skupine za zaštitu okoliša Energy Action Coalition, koja radi s mladima, tvrde da su mlađi ljudi skloniji od onih starijih individualnom proaktivnom ponašanju što su bolje informirani o klimatskim promjenama. No, oni isto tako upozoravaju da ova studija signalizira i izvjesni "komunikacijski problem" zelenog pokreta, koji ljudima očigledno ne uspijeva utuviti u glavu da će "promjena žarulje doprinijeti rješavanju problema s klimom". O eventualnom utjecaju teksaškog naftnog lobija na ovu studiju nije, pak, bilo riječi.
 
MEKSIKO
 
PRELIJEVANJE EKONOMSKE KRIZE
 

Kriza hipotekarnih kredita u Sjedinjenim Državama uzrokovala je podjednako ozbiljnu, ako ne još i pogubniju, ekonomsku krizu u Meksiku.
 
Iznos novca koji meksički imigranti u SAD-u šalju svojim obiteljima u Meksiko u siječnju ove godine smanjio se za sedam posto u odnosu na siječanj prošle godine i tako dosegao najbrži mjesečni pad u posljednjih 13 godina. Ta je činjenica ne samo naglasila kolika je zapravo ovisnost Meksika o svom bogatom sjevernom susjedu, već i ugrozila egzistencije tisuća siromašnih Meksikanaca i povećala mogućnost daljnjeg ilegalnog useljavanja u SAD, unatoč porastu nezaposlenosti i u samoj Americi. Zahvaljujući povećanoj emigraciji i smanjenim troškovima prijenosa novca, 24 milijarde dolara koje su prošle godine poslane u Meksiko najveći su godišnji iznos u posljednjih deset godina, a taj je novac i drugi najveći izvor strane valute u Meksiku, nakon izvoza nafte, a prije turizma. Prema podacima meksičke vlade, u toj je zemlji prošle godine otvoreno 800.000 novih radnih mjesta, no svake godine u Ameriku još uvijek ilegalno odlazi između 400 i 650 tisuća ljudi.
 
Pad novčanih doznaka od iseljenika zabilježen je i u nekim drugim srednjoameričkim zemljama, poput Gvatemale i Salvadora, no te su zemlje ipak prošle nešto bolje, prije svega zahvaljujući činjenici da su njihove dijaspore raspoređene u sjeveroistočnim državama koje su bolje podnijele krizu od, primjerice, nekih kalifornijskih gradova u koje Meksikanci tradicionalno i masovno odlaze.
 
Manjak novca od rodbine u dijaspori u nekim je meksičkim regijama doveo gotovo do humanitarne katastrofe, pa tamošnji stanovnici više ne mogu sebi plaćati lijekove i slične nužne stvari, a nerijetko zbog toga upadaju i u zelenaške dugove. U samoj Americi, pak, brojni su meksički radnici bili prisiljeni prodati svoje nekretnine jer su ili izgubili posao ili nisu bili u mogućnosti otplaćivati hipoteke.
 
Problem dodatno komplicira činjenica da, za razliku od prijašnjih desetljeća kada su žene činile samo 10 posto meksičkih imigranata u SAD-u, danas uglavnom emigriraju cijele obitelji. Zbog toga su cijele meksičke regije napuštene, dok se imigranti, nakon što su prodali imovinu u domovini, više nemaju ni s čime niti kamo vratiti, čak i ako bi htjeli.    
 
Tena ERCEG