Knjige



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi


Picaškandal

International

Feral Tromblon


Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film


Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
8. svibnja, 2008.

01 / Knjige
Dragan JURAK: KNJIGE
7. svibnja, 2008.

GERD KOENEN: "VESPER, ENSSLIN, BAADER: ISKONSKI PRIZORI NJEMAČKOG TERORIZMA", DURIEUX, ZAGREB, 2008.

GLAMOUR REVOLUCIJE

Ljubavni trokut između izdavača i književnika Bernwarda Vespera i RAF-ovih vedeta Gudrun Ensslin i Andreasa Baadera, Koenen predstavlja kao "njemački obiteljski roman". I sam istaknuti pripadnik izvaninstitucionalne ljevice i maoističkih organizacija, Koenen je insajder šezdesetosmaške scene. "Iskonski prizori njemačkog terorizma", u svom "obiteljskom" ključu, opisuju političko-povijesno-kulturnu melasu njemačkog postratnog društva, iz koje se, naposljetku, porodilo neželjeno čedo lijevog terorizma

iskonski_prizori_120.jpg

Zapaljive bombe koje su u noći s 2. na 3. travnja 1968. eksplodirale u dvije frankfurtske robne kuće bile su prvi bljesak njemačkog ljevičarskog terorizma. Uz borbene pokliče "Palit ćemo robne kuće dok ne prestane kupovati" i "Roba terorizira vas, mi teroriziramo robu", Andreas Baader, Gudrun Ensslin, Thorwald Proll i Horst Soehnlein podmetnuli su požar u robnim kućama "Kaufhof" i "Schneider".

I dok je "Kaufhof" jedan od najjačih lanaca njemačkih robnih kuća, "Schneider" baš i nije bio simbol konzumerističkog hrama. Otprilike, kao da danas, umjesto u "King Crossu", podmetnete požar u "Dioni". Akcija je, uopće, izvedena diletantski. Četvorka iz Frankfurta se tako brzo našla na optuženičkoj klupi da je to iznenadilo i poslovično tromu njemačku policiju.
 
Pripremajući se za suđenje, Gudrun Ensslin napisala je pismo bivšem suprugu Bernwardu Vesperu tražeći da joj za nastup pred sudom potraži "lakiranu jaknu do bokova". Modno osviještena paliteljica "Kaufhofa" i "Schneidera" predložila je da se jakna potraži "kod Selbacha ili C&A".
 
Crvena jakna
 
I zbilja, buduća osnivačica RAF-a na suđenju se pojavila u crvenoj kožnoj jakni. Suđenje se pretvorilo u medijski happening: "Optuženi su se ljubili u oluji fotografskih fleševa, mahali crvenom knjižicom, pušili cigare a la Che, a pri pražnjenju sudnice skakali preko klupa." U svojoj knjizi "Vesper, Ensslin, Baader: iskonski prizori njemačkog terorizma", publicist Gerd Koenen opisuje kako su muškarci bili u looku a la Mao ili a la Brecht. "Baader je na provjereni način davao Belmonda, odnosno Branda na tekst Geneta ili Bukowskog. A Gudrun je bila muza i žena koja voli, negdje između Elke Lasker-Scheler, Rose Luxemburg i Saganove."
 
Zapravo, pogledaju li se slike sa suđenja, frankfurtska četvorka izgleda poput r'n'r banda. Revolucionarni glamour pretapa se s imidžem rock zvijezda. Neke asocijacije nameću se same po sebi. Na fotografiji otisnutoj u knjizi, Gudrun Ensslin izgleda poput Nico; Thorwald Proll je John Lennon; Andreas BaaderLou Reed, a Horst Soehnlein, recimo – budući Johnny Rotten. Gledajući fotku "frankfurtskog terorističkog rock banda", postavlja se pitanje kako to da je jedan dio njemačke aktivističke, kreativne mladeži, umjesto gitara u ruke uzeo bombe i pištolje.
 
Generacijska i društveno povijesna situacija u Njemačkoj šezdesetih godina bila je radikalnija čak i od one u rasno podijeljenoj Americi, čija je vojna intervencija u Vijetnamu upravo eskalirala. Političko-društveni kontekst Velike Britanije, čiji se imperij upravo raspao, da i ne spominjemo. Mladi Nijemci šezdesetih bili su generacija bez očeva. Svi očevi i djedovi nosili su neke uniforme: Wehrmachta, Kriegsmarine, Luftwaffe, ili Waffen SS-a... Na kraju se pokazalo da je čak i Grass bio u SS-u.
 
Mali Woodstock
 
Političkom i društvenom radikalizacijom prekidala se pupčana vrpca s povijesno kontaminiranim svijetom vlastitih roditelja. U sjeni Auschwitza, kulturni otpor i rockerski bunt za neke izgleda nije bio dostatan. Godinu dana prije paleža Gudrun Ensslin je na jednom skupu rekla: "Pa znate s kakvim svinjama imamo posla – to je generacija Auschwitza – ne može se raspravljati s ljudima koji su pravili Auschwitz. Oni imaju oružje, a mi ga nemamo. Moramo se naoružati i mi."
 
Osjećaj generacijskog oslobađanja bio je tako opojan da su ga čak i roditelji mogli osjetiti. Na suđenju u Frankfurtu majka Gudrun Ensslin kazala je novinarima: "Osjećam da je svojim činom donijela i neku slobodu, čak i unutar obitelji. Odjednom, otkako sam je prije dva dana vidjela u zatvoru, ja sam sama oslobođena neke skučenosti, pa i straha u mojem životu."
 
U svom publicističkom remek-djelu Gerd Koenen (autor "Crvenog desetljeća" i dobitnik Leipziške nagrade) opisuje tu njemačku postratnu generacijsku dramu. Ljubavni trokut između izdavača i književnika Bernwarda Vespera (sina nacističkog pjesnika Willa Vespera!) i RAF-ovih vedeta Gudrun Ensslin i Andreasa Baadera, on predstavlja kao "njemački obiteljski roman". I sam istaknuti pripadnik izvaninstitucionalne ljevice i maoističkih organizacija, Koenen je insajder šezdesetosmaške scene. "Iskonski prizori njemačkog terorizma", u svom "obiteljskom" ključu, opisuju političko-povijesno-kulturnu melasu njemačkog postratnog društva, iz koje se, naposljetku, porodilo neželjeno čedo lijevog terorizma.
 
Posebno zanimljivima čini se taj, gotovo nevidljiv spoj između političkog aktivizma i pop-kulture šezdesetih. Koenen ne pridaje previše pažnje pop-kulturnim referencama izvaninstitucionalne ljevice. No u izvanredno napisanoj knjizi registrira mnoge periferne, kulturološke detalje. Tako okupljanje u franačkom mjestašcu Ebrachu, gdje su se uz nastup Tangerine Dreama i Amon Duula okupili budući "mučenici" RAF-a, Koenen naziva "malim, revolucionarnim Woodstockom". Okupljanje je organizirano prema američkom uzoru. No razlike su bile indikativne. Povod je bio strogo politički. A umjesto cvijeća u kosi i vreća za spavanje na "njemački Woodstock" je trebalo ponijeti "praćke, minobacače, noževe, zatvoreničku odjeću, policijske uniforme, sprejeve, bombice, megafone i tako dalje" (kako je to objavio "Središnji savjet lutajućih buntovnika s hašišem").
 
Ukratko, zametak RAF-a može se promatrati ne samo kao dio šezdesetosmaškog radikalizma i lijevog terorizma, već i kao rubnu mutaciju onodobne rock-kulture. Posrijedi je bila čudna mješavina svega i svačega: radikalizma kao takvog, maoizma, militantnog antikonzumerizma, halucinogenih droga, shizofrenog generacijskog jaza, umjetničkog avangardizma, medijske sveprisutnosti, modne osviještenosti - i glamoura.
 
Status zvijezda
 

gerd_koenen_150.jpg

Ensslin je pazila što će odjenuti za suđenje, a Baader je obožavao skupe automobile i jurcanjem bez vozačke dozvole sakupljao prometne prekršaje. Tako su i propali. Baadera je policija uhvatila u Frankfurtu dok je poput James Deana jurio u blijedožutom porscheu, naravno, u zabranjenom smjeru jednosmjernom ulicom. Istovremeno "pala" je i Gudrun. Ona je uhapšena u jednom butiku u Hamburgu. Tako je napadno odložila kožnatu jaknu s pištoljem da su prodavačice alarmirale policiju.
 
Na kraju, sve kao da se svelo na kožne jakne i brze automobile. "Svi četvero, a u prvom redu troje muškaraca, Baader, Proll i Soehnlein, svaki na svoj način bili su propali umjetnici kojima je tek politički pokret dao pozornicu na koju inače nisu imali pristup." Karta za ulazak na scenu je bila suluda i pogibeljna igra "urbane gerile". Teror je stvarao publicitet, a publicitet status zvijezda.
 
Posljednji čin tog generacijskog bunta bit će samoubojstvo. Bernward Vesper počinio je samoubojstvo 1971. godine. Posthumno mu je objavljen roman "Putovanje"; Andreas Baader počinio je samoubojstvo u zatvoru Stammheim u jesen 1977., nakon što je odvjetnik prošvercao tri revolvera s municijom i pet štapina eksploziva, a istoga dana u zatvoru se objesila i Gudrun Ensslin. Onako kako su odlazile rock-zvijezde šezdesetih – Hendrix, Joplin, Morrison – otići će i antijunaci Koenenova "obiteljskog romana".

________________________________

________________________________
Copyright © 1993 - 2017. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA

01-150.jpg