International



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi


Picaškandal

International

Feral Tromblon


Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film


Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
8. svibnja, 2008.

01 / International

UJEDINJENI NARODI

ČUVARI RATA
 

inter_kriminal_un_120.jpg

Organizacija Human Rights Watch (HRW) uputila je glavnom tajniku Ujedinjenih naroda Ban Ki-moonu pismo u kojemu teško optužuje UN-ovu Organizaciju za unutarnji nadzor (OIOS) za zataškavanje kriminala u vlastitim redovima.
 
Osim pisma, HRW je glavnom tajniku UN-a poslao i tajne UN-ove dokumente koji pokazuju da su pakistanski i indijski mirovnjaci u Demokratskoj Republici Kongo sudjelovali u kriminalnim radnjama čija je posljedica bila produljivanje i zaoštravanje etničkog konflikta u toj zemlji, dok je OIOS, tvrdi organizacija, ta saznanja sustavno zataškavao.
 
Human Rights Watch na duše UN-ovih mirovnjaka stavlja organiziranje ilegalne trgovine zlatom i šverca oružjem, čime su direktno pomagali naoružavanje tamošnjih milicija. OIOS je 2005. godine, upravo po preporuci HRW-a, te navode i istražio, no to je tijelo zaključilo da je u trgovinu zlatom bio umiješan samo jedan pakistanski mirovnjak, dok za navode o švercu oružjem "nisu pronađeni dokazi".
 
Human Rights Watch tvrdi, međutim, da su istražitelji OIOS-a razgovarali s brojnim svjedocima koji su im u detalje opisali kako su UN-ovci sudjelovali u naoružavanju kongoanskih milicija, ali i sa samim zapovjednicima tih milicija, koji su im priznali da su oružje dobivali upravo od pakistanskih mirovnjaka. OIOS, međutim, te navode nije dalje istraživao, niti ih je uvrstio u završni izvještaj o ovom slučaju, zbog čega organizacija za zaštitu ljudskih prava zaključuje da je to tijelo namjerno zataškavalo zlodjela UN-ovih zaposlenika. Stavom da je UN-u potrebna "temeljita reforma" HRW je potvrdio i sličan zaključak koji je lani donijela skupina nezavisnih eksperata i koja je također smatrala da OIOS "nije u stanju uspješno voditi istrage i promovirati odgovornost". Krajem travnja na ove se, pak, tvrdnje naslonila i britanska televizija BBC, čiji su novinari također istraživali ovaj slučaj i na UN-ovo tijelo za unutarnji nadzor sasuli slične teške optužbe.
 
IRSKA
 
IZUMIRANJE PUBOVA
 

inter_pub_u_irskoj_150.jpg

Domaće eurofobe koji se okupljaju pod kodnim imenom "sir i vrhnje" mogla bi - kao pokazatelj da im je teza točna - razveseliti informacija da je u Irskoj u posljednjih tri godine zatvoreno čak tisuću pubova.
 
Iako se Irska Europskoj Uniji pridružila još 70-ih godina prošlog stoljeća, ubrzani ekonomski napredak, a s njim i promjena životnih stilova, starinske običaje temeljito su "pomeli" tek u novom tisućljeću, a čuvene irske pivnice naročito su ugrožene u ruralnim područjima te zemlje.
 
Kako tvrde u udruženju vlasnika ruralnih pubova, organizaciji Vintners' Federation Ireland, u posljednje tri godine broj pivnica izvan glavnog grada Dublina pao je sa šest na pet tisuća, a organizacija predviđa i da bi se taj broj uskoro mogao smanjiti na oko 3500.
 
Globalizacija je u toj zemlji, kao i drugdje, donijela za pubove fatalnu kombinaciju sve više mogućnosti, a sve manje vremena kojima raspolažu građani. Irska je još do 80-ih bila zemlja emigranata koji su odlazili trbuhom za kruhom, no prema podacima Banke Irske, do 2005. godine oko 30 tisuća od njezinih četiri milijuna stanovnika već je bilo "teško" više od milijun eura, a godinu kasnije broj milijunaša povećao se za 10 posto. Prema podacima Svjetske banke, Irska danas ima veći prihod po glavi stanovnika od Sjedinjenih Država, Švedske i Japana, pa stoga ne čudi da njezini dobrostojeći građani vikende i praznike radije provode na destinacijama preko bare, a večeri radnih dana u svojim dobro opremljenim domovima ili šminkerskim restoranima.
 
U federaciji vlasnika pubova kažu i da je završni udarac na pivnice izvršila zabrana pušenja i pooštrenje kazni za vožnju pod utjecajem alkohola, a tamošnji mediji navode i još neke institucije koje stradavaju kao kolateralne žrtve globalizacije. To su prije svega crkve, u koje Irci, jedan od "najkatoličkijih" naroda u svijetu, danas idu sve rjeđe, pa je tako 1970-ih crkve redovno pohodilo 90-ak posto njih, a danas samo 45 posto. Stradali su i poštanski uredi, kojih je do prije 10-ak godina bilo nešto manje od 2000, a danas ih ima oko 1200, a došli su ih glave bankomati i mogućnost prijenosa novca putem interneta.
 
BASKIJA
 
NOGOMETNA EUGENIKA
 

inter_atletic_bilbao_150.jpg

S problemima koje donosi globalizacija zlopati se ovih dana i baskijski nogometni klub Atletic Bilbao, institucija koja već 80 godina predstavlja bastion baskijskog nacionalnog identiteta, odnosno nacionalizma. S njegovih tribina, naime, znalo se pozivati i na oslobađanje ETA-inih terorista i na ubijanje Španjolaca, a njegovi navijači stadion San Mamés prigodno nazivaju "katedralom".
 
Atletic Bilbao jedini je, uz Real Madrid i Barcelonu, španjolski nogometni klub koji je cijeli životni vijek proveo u prvoj ligi, a svih tih desetljeća njegovi su igrači mahom bili čistokrvni Baski. Europski sud pravde još je 1995. godine donio odluku kojom se profesionalnim nogometašima omogućavaju slobodniji transferi među europskim klubovima, no klub iz Bilbaa i dandanas se suzdržava od uvoza strane robe. To mu, sve donedavno, nije predstavljalo problem u pobjeđivanju, pa se Atletic diči velikim brojem pehara, najvećim brojem golova na nekoj utakmici u povijesti lige (12:1 protiv Barcelone 1931. godine) i najvećim brojem igrača u reprezentaciji Španjolske.
 
Od prošle godine, međutim, kola su krenula nizbrdo, no José Ángel Iribar, počasni predsjednik kluba koji je godinu dana nakon smrti diktatora Francisca Franca na stadion ušetao s 40 godina zabranjenom baskijskom zastavom, i dalje se gnuša ideje da klub napusti svoju filozofiju nemiješanja krvnih zrnaca ispod klupskog dresa.
 
Iribar pokušava priskrbiti primanje zasad neformalne baskijske reprezentacije u Europsku nogometnu asocijaciju, a klub je i tek nedavno dozvolio postavljanje reklamnih panoa na stadionu, dok im se na dresovima još uvijek koče samo crvene i bijele pruge bez logotipa sponzora.
 
Ipak, zbog loših rezultata koje klub ostvaruje u posljednje vrijeme, uprava kluba odlučila je ponešto olabaviti vlastita pravila i dozvoliti regrutiranje igrača iz drugih dijelova Španjolske u kojima žive Baski, te iz francuskog dijela Baskije, a lovci na talente bacili su se i u istraživanja dostojna zlokobnih političkih režima, u potragu za igračima baskijske krvi čije je obitelji sudbina odvela u neke druge zemlje. Jednog takvog pronašli su, primjerice, u Italiji, a dvojicu baskijskih unuka, čiji su djedovi pobjegli od generalisimusa 30-ih, u Latinskoj Americi. Jedina iznimka koju si je uprava kluba dozvolila odnosi se, pak, na Binkea Diabatea, prvog tamnoputog igrača u Atleticu, čija se obitelj iz Malija doselila u baskijsku provinciju Navarru.
 
Kako to obično biva, svojevrsno prokletstvo ovakve fanatične potrage za talentima, u čiju svrhu je osnovana i baza podataka o igračima s baskijskim korijenima, činjenica je da se tako pomno odabran genski materijal može dobro prodati, pa mladi talenti hrle u europske klubove koji za njih rado izdvajaju milijunske svote.
 
RUMUNJSKA
 
VAL ŠTRAJKOVA
 

inter_rumunjska_rtr1zbfh__150.jpg

U Rumunjskoj se u posljednja dva mjeseca dogodila serija štrajkova u sektoru proizvodnje, u kojima je više tisuća radnika od stranih vlasnika tvornica zahtijevalo veće plaće i dividende.
 
Radnici u tvornici automobila Dacia (Renault) u gradu Pitestiju štrajkali su gotovo tri tjedna i time kompaniji priskrbili milijune eura gubitka. Štrajk je završen nakon što je s upravom postignut dogovor o povećanju plaće za 30 posto i o dividendi u iznosu od jedne mjesečne plaće. Iako su tražili 50-postotno povećanje, radnici su se zadovoljili manjim koje iznosi 90 eura, no uprava je odmah zatim zatražila i odrađivanje dodatnih neplaćenih smjena i vikenda, kako bi se nadoknadila izgubljena proizvodnja.
 
Istih dana u štrajk je krenulo i 4000 radnika čeličane ArcelorMittal u gradu Galatiju, i to nakon što jedan od sindikata metalaca nije pristao na ponudu uprave o 12-postotnom povećanju mjesečne plaće. Za razliku od štrajka radnike Dacie, u koji se vlada nije miješala, u onaj metalaca uplela se i vlada i sud, koji je radnicima naredio da se vrate na posao. U dva dana, koliko je trajao štrajk, proizvodnja je prepolovljena, a radnici, koji u rumunjskoj metalskoj industriji prosječno zarađuju 350 eura, nisu dobili ništa.
 
ArcelorMittal je najveći svjetski koncern za proizvodnju metala, a u 60-ak tvornica u preko 20 zemalja zapošljava oko 320 tisuća radnika. Nastao je lani, spajanjem kompanije Mittal Steel indijskog magnata Lakshmija Mittala i luksemburškog Arcelora, a u rumunjskom Galatiju ima četiri tvornice u kojima radi 14 tisuća ljudi.
 
Tijekom travnja u Rumunjskoj se dogodio i štrajk radnika u transportu, te nekoliko prosvjeda penzionera i učitelja, a inflacija je u tom periodu narasla na gotovo devet posto, uz prosječno poskupljenje hrane od 25 posto.
 
Prema podacima financijskih institucija, situacija je slična i u ostalim istočnim članicama Europske Unije, uključujući i baltičke zemlje, a u svima njima došlo je i do povećanja osobnog zaduživanja tamošnjih građana.
 
Istočna Europa, čini se, više nije eldorado za multinacionalne kompanije koje su proteklih godina tamo hrlile u potrazi za jeftinom radnom snagom, jer radnici sve više traže bolja primanja. S tim se poklopilo i smanjenje takozvanih direktnih stranih investicija, a zapravo jeftine rasprodaje državnih i društvenih poduzeća, što se odrazilo na proračune tih država. Analitičari tvrde i da je jedan od faktora ekonomske krize koja pogađa istočnoeuropske zemlje njihovo oslanjanje na pozajmice stranih banaka, pogođenih krizom hipotekarnih kredita koja je zahvatila svjetsku ekonomiju i za koju se predviđa daljnji negativni utjecaj u ekonomski ranjivim zemljama istočne Europe.
 
Neki analitičari napominju i da je specifičan "problem" te regije što u njoj osobna primanja rastu relativno brzo, pa bi se ona mogla približiti zapadnoeuropskom prosjeku u periodu od 10 godina, dok se to približavanje u Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj događalo tijekom 20 godina. To bi moglo rezultirati odlaskom poslodavaca u zemlje s još jeftinijom radnom snagom.
 
EKOLOGIJA
 
ČOVJEK PROTIV STROJA
 

inter_pranje_sudja_150.jpg

Jedna od dilemi ekološki osviještenih građana, odnosno građanki, ona je o tome treba li suđe prati ručno ili je stroj za pranje suđa u ekološkom smislu prihvatljivija opcija. Tim se pitanjem pozabavilo nekoliko studija, a sve donedavno prihvaćena je bila ona njemačkog Sveučilišta u Bonnu, koja se odlučila za tehnološku varijantu. Iako su se, naime, strojevi ranije smatrali rastrošnima, u posljednjih desetak godina oni su znatno napredovali, pa je prosječni stroj za pranje suđa danas 30-ak posto učinkovitiji od onoga iz ranih 1990-ih, a najbolji među njima troše samo kilovat struje i oko 12 litara vode.
 
U svom istraživanju njemački su stručnjaci promatrali 100-injak Europljana u uobičajenom ručnom pranju suđa i došli do zaključka da je svaki od njih potrošio prosječno 100 litara vode, za čije je grijanje utrošeno 2,5 kilovata električne energije. Pritom su najbezbrižniji perači suđa bili Španjolci i Portugalci, dok su se najpažljivijima pokazali upravo Nijemci. No, ni krajnja štedljivost Nijemcima nije pomogla da pobijede stroj, budući da on prosječno troši između 15 i 22 litre vode i jedan do dva kilovata struje.
 
Njemačka je studija, međutim, pokazala i da su se najvještiji perači opasno približili mašinama, a tu ih je dovela metoda kojom su to činili. Ekološki najprihvatljivije ručno pranje suđa tako se obavezno sastojalo od punjenja jedne strane sudopera toplom vodom, a druge hladnom za ispiranje, dok su takvi perači tvrdokornu prljavštinu obavezno strugali, umjesto ispirali ispod mlaza vode. Takvi obzirni perači trošili su prosječno 30 litara vode i oko jedan kilovat struje, a kada se u ekološku jednadžbu stroja ubace i troškovi proizvodnje, transporta i odlaganja stroja kojemu je prošlo vrijeme, faktori koje njemačka studija nije uzela u obzir, optimalno ručno pranje pokazuje se još i boljim.
 
Tome treba pridodati i da svi vlasnici strojeva za pranje suđa ne koriste uvijek najučinkovitiju opciju koju on nudi, primjerice isključivanje dugotrajnog ispiranja i uključivanje sušenja zrakom, postavljanje stroja što dalje od frižidera, koji zbog topline stroja radi jače i pritom troši više struje, te, na kraju, uključivanje stroja tek kad je do vrha pun prljavog suđa. Na stranu ručnog pranja svrstala se i nedavno provedena britanska studija koju je naručila tamošnja agencija za održivu proizvodnju. U toj studiji, naime, stoji da "tvrdnje kako su strojevi za pranje suđa energetski učinkovitiji od ručnog pranja nemaju temelja". Treba, međutim, napomenuti da ekološka vrijednost ručnog pranja uvelike ovisi o stilu pranja, te da mašinu mogu pobijediti samo najdiscipliniraniji među ručnim peračima.
 
IRAK
 
SUĐENJE SADDAMOVOM MINISTRU
 

inter_tariq_aziz_120.jpg

Na Specijalnom iračkom sudu u Bagdadu počelo je suđenje bivšem zamjeniku iračkoga premijera Tariqu Azizu i sedmorici drugih iračkih dužnosnika zbog egzekucije 42 trgovca 1992. godine. Ti su trgovci pogubljeni zbog optužbi da su podignuli cijene osnovnih prehrambenih namirnica i time prekršili državne kontrole koje je vlada bila uvela kako bi se borila protiv posljedica UN-ovih sankcija.
 
Aziz, 72-godišnjak koji boluje od karcinoma pluća, u vrijeme iračko-iranskog rata i prvog Zaljevskog rata obnašao je dužnost ministra vanjskih poslova, kasnije i potpredsjednika vlade, a američkim se vlastima predao već u travnju 2003. godine, odmah po početku američke invazije na Irak.
 
On je bio i jedini kršćanin u vladi Saddama Husseina, a kao dobro obrazovani govornik engleskog jezika početkom američkog napada na Irak isticao se negiranjem američkih tvrdnji da njegova zemlja posjeduje oružje za masovno uništenje.
 
Iračko državno odvjetništvo za Aziza traži smrtnu kaznu, no njegovi odvjetnici i obitelj tvrde da je ubojstvo trgovaca naredio sam Hussein, dok se Aziza s tim ubojstvom povezuje isključivo na temelju njegovog članstva u Revolucionarnom upravnom vijeću, u čije su ime egzekucije počinjene. Osim što je optužnica protiv njega podignuta tek pet godina nakon što je uhapšen, Aziz nema ni odvjetnika, budući da je onaj kojeg je imao pobjegao iz zemlje, bojeći se da ga ne ubiju šijitski militanti, što se već dogodilo nekolicini odvjetnika Saddama Husseina. Irački sud kritizira se i zbog toga što je suđenje Azizu spojio s onim Aliju Hassanu al-Majidu zvanom "Kemijski Ali". Al-Majid je već osuđen na smrt zbog vojne kampanje u kojoj je ranih 1980-ih ubijeno nekoliko desetaka tisuća Kurda, a njegovo povezivanje s Azizom, tvrde kritičari, trebalo bi izvršiti funkciju dodatnog ocrnjivanja samog Aziza i time osigurati traženu kaznu.
 
Smrtna kazna za Aziza trebala bi, pak, osigurati i da on nikada ne progovori o umiješanosti tadašnje američke administracije u iračko-iranski rat, tijekom kojeg je američka vlada podržavala iračkoga diktatora i navodno ga naoružavala kemijskim i biološkim oružjem, koje je Hussein koristio protiv civila. U periodu od 1980. do 1988. godine, za vrijeme kojeg su se izmijenile Reaganova i Bushova administracija, Aziz je kao ministar vanjskih poslova surađivao s predstavnicima američke vlade, ali i brojnih američkih i europskih kompanija koje su irački režim navodno opskrbljivale kemijskim i biološkim oružjem. Ukoliko bi se ti navodi potvrdili, američka administracija mogla bi se i povezati s masovnim ubojstvom Kurda, budući da su oni ubijeni upravo kemijskim oružjem, smrtonosnim plinom. Najviši dužnosnik koji je i danas, a i tih godina, bio u američkoj administraciji inače je potpredsjednik Donald Rumsfeld, u to vrijeme specijalni vladin izaslanik za Srednji istok.
 
Tena ERCEG


________________________________
Copyright © 1993 - 2017. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA

01-150.jpg