PRAVEDNIK ME

Čini se da će nakon gotovo tri godine otkad je na stranicama Ferala osvanuo jedan od najpopularnijih magisterija u državi, onaj saborskog zastupnika Ante Đapića, optuženi Đapić i mentor mu Kandare imati priliku pred sudom i javnošću još jednom braniti taj “znanstveni rad”. Upravo kad se činilo kako će “rezultat petogodišnjeg ustrajnog rada” (kako je Boris Kandare nazvao magistarski rad svojega štićenika), otprilike isto toliko čekati i na zakazivanje glavne rasprave na splitskom sudu, sudac Robert Pešutić zakazao je prvo ročište za 31. listopada ove godine, pa ga je zatim zbog zauzetosti - prema osobnom svjedočenju, toga dana mora “rješavati hitni pritvor” - promptno odgodio za 11. studenoga.

Toga 11. studenoga na sudu će se u svojstvu svjedoka naći i dr. Vesna Barić-Punda, predavačica na Pravnom fakultetu u Splitu, koja je s Borisom Kandarom kao mentorom i pokojnim dr. Vjekoslavom Šmidom kao predsjednikom sjedila u komisiji koja je Đapićev prepisivački rad ocijenila “uobičajeno kvalitetnim i znanstveno utemeljenim”. Dr. Barić-Punda inače je u svom iskazu za vrijeme istražnih radnji u svoju obranu navela da je uloga ostalih članova povjerenstva bila zanemariva u odnosu na mentora, kojemu je “po defaultu” poklonjeno povjerenje. Drugim riječima, komisija je samo statirala, što rječito govori o težini stjecanja magistarskoga statusa u Hrvatskoj.

Za bolje razumijevanje vremenske kategorije na splitskome sudu: istraga je trajala od listopada 1999. godine do prosinca 2001. godine; optužni prijedlog (nepostojanje optužnice objašnjava se činjenicom da se sudi za djelo kojemu je kazna ispod tri godine zatvora) upućen je iz Općinskog državnog odvjetništva 12. prosinca 2001. godine; na sučev stol, prema protokolu, stigao je par dana kasnije. Na pitanje zbog čega se gotovo deset mjeseci čekalo na zakazivanje glavne rasprave, sudac Pešutić je u izjavi za Picaškandal naveo: “Rasprava je zakazana u granicama raspoloživog vremena, s obzirom na težinu spisa. To je čak i brzo, jer spis ima 1600 stranica, a trebalo je i pročitati i uspoređivati doktorsku disertaciju Borisa Kandare. Nije nam ovo jedini slučaj.” Podsjetimo: dvogodišnja istraga je pokazala ono što je Feral utvrdio za dva dana - gotovo 70 posto rada je prepisano. I dok suci, prema riječima samog Pešutića, nabijaju normu rješavajući po hitnom postupku slučajeve posjedovanja marihuane, te zakazujući u minimalnim vremenskim razmacima ročišta za privatne tužbe poznatih nogometaša, oznaka “hitno” na Đapićevu spisu doimlje se smiješnom. A možda i nije ako se zna da je samo zahtjev za skidanjem imuniteta vrlim zastupnicima HSP-a na Saboru čekao punih godinu dana.

K. J.

GENERAL GLAVAŠ

Samo dan nakon što ga je, prošlog utorka, Slobodan Milošević posljednji put spominjao u Haagu, optužujući ga da je zajedno s Merčepom zastrašivao i proganjao vukovarske Srbe prije negoli su u tom gradu počeli oružani sukobi, Branimir Glavaš se zajedno s Vladimirom Šeksom pojavio u Vukovaru, na glasovitoj Trpinjskoj cesti, kako bi otkrio spomen-poprsje Blage Zadre, jednoga od zapovjednika obrane Vukovara, koji je braneći taj grad poginuo 16. listopada 1991. Glavaš je tako ponovno htio naglasiti svoje ratne zasluge, pa i zasluge za obranu Vukovara, a usput i odgovoriti najpoznatijem stanovniku haaškog zatvora kako se ne boji njegovih optužbi.

No, mnogo teže od Miloševića, za Vukovar je Glavaša (i Merčepa) optužio general Martin Špegelj. U knjizi “Sjećanja vojnika” Špegelj opisuje posjet Osijeku 12. studenoga 1991. godine, ni tjedan dana prije pada Vukovara. Špegelj je u Osijek stigao kako bi obavio smotru vojske u Crvenoj vojarni, koja je trebala biti upućena u proboj okruženog Vukovar. Ondje se teško razočarao vidjevši kako ni Merčepu ni Glavašu zapravo uopće nije stalo do proboja opsade Vukovara.

“Dio vojske iz Crvenih vojarni uklopio se u HV ili je rasformiran”, piše Špegelj u svojoj knjizi, objašnjavajući što se poslije dogodilo s jedincima koje su trebale ići u proboj, “a dio je bio i ostao zapravo Glavaševa vojska. Oni su s vremenom narasli i postali 160. brigada, što je zaista jedinstven slučaj da jedan župan, državni službenik, drži cijelu regularnu, kompletno opremljenu brigadu, kao svoju privatnu postrojbu.”

Glavaševo pojavljivanje prilikom otkrivanja spomen-obilježja Zadri tako samo potvrđuje staru izreku kako su nakon bitke svi generali. Osobito ako je bitka završila prije 11 godina.

D. H.

MARIJAČIĆ U BOJ KREĆE

Zadarski novinar Ivica Marijačić, poznat kao jedan od najradikalnijih protuđmanovskih novinarskih pera, ovih dana pokreće novi zadarski tjednik pod znakovitim nazivom Hrvatski narodni list, čije bi prvo izdanje svjetlo dana trebalo ugledati 17. studenog. Prema Picaškandalovim saznanjima Marijačićeva firma Dogma d.d. je od Grada Zadra za smještanje redakcije novoga lista dobila na korištenje tridesetak kvadrata gradskog prostora u Medulićevoj ulici, u samome središtu Zadra, na mjestu gdje se prije nalazila poslovnica Tiska. No, postavlja se pitanje kako je Hrvatski narodni list mogao dobiti prostor, čije se uređenje privodi kraju, još u rujnu, kad je javni natječaj objavljen tek 10. listopada u Zadarskome listu.

“Prostor je u natječaju, još ga nitko nije dobio. Grad o svom trošku renovira prostor, a natječaj je otvoren do 25. listopada”, kratko je komentirao Rajko Jurin, član Poglavarstva Grada Zadra zadužen za upravljanje gradskim resursima.

No, iz pouzdanih izvora Picaškandal doznaje kako bi natječaj trebao biti čista formalnost budući da zadarski gradski oci ne očekuju da će biti drugih ponuda. Picaškandalov izvor također tvrdi kako će za nekoliko dana svoje ponude za navedeni prostor ipak dati i Zadarski list, čiji je vlasnik najmoćnije zadarsko poduzeće Tankerska plovidba, te Zadarski regional, vlasnika Rene Sinovčića. Vrlo brzo ćemo vidjeti hoće li njihove ponude poslužiti kao puki dekor na natječaju kojim bi se zapravo legaliziralo Marijačićevo gospodarenje prostorom u središtu Zadra.

V. U.

SVE SANADEROVE BITKE

Unatoč odstranjivanju Ivića Pašalića i njegove male družine, u HDZ-u nema mira. Kako vidimo (i guštamo), stranačka se mladež i dalje međusobno mlati, a ni HDZ-ovi seniori u centrali na Trgu žrtava fašizma nisu puno mirniji. Prema Picaškandalovu izvoru iz vrha HDZ-a, Ivo Sanader trenutačno ima čak tri skupine neprijatelja unutar stranke kojoj je na čelu: prvu skupinu čine Pašalićevi prijatelji i predvode je Ivan Šuker i Božidar Kalmeta; na čelu druge skupine Sanaderovih unutarstranačkih oponenata nalaze se Ante Beljo i Zdenka Babić-Petričević, dok treću skupinu, tzv. tehnomenadžersku, vodi novoizabrani predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša. Svi oni po saborskim hodnicima i gornjogradskim krčmama ogovaraju Sanadera i iskazuju otvoreno neslaganje s njegovim načinom vođenja stranke i uopće politikom koju trenutačno prakticira HDZ.

Ivo Sanader, pak, u svom taboru ima Vladimira Šeksa, Jadranku Kosor, Andriju Hebranga i Branimira Glavaša. Hoće li mu to biti dovoljno da zadrži stranačko kormilo ako dođe do novih sukoba - posve je neizvjesno.

I.

STRUJA NA NEVI

Tjerajući lisicu koja je nabijala iznose na uplatnicama akontacija za struju, ministar Davorko Vidović je, vjerojatno bez takve namjere, istjerao vuka koji je u HEP-u našao sigurnu jazbinu. Gospodin Vidović je, doduše, samo pozvao potrošače da ne uplaćuju akontaciju, nego da očitaju brojilo i plate onoliko koliko su potrošili. U normalnoj situaciji to bi bilo normalno rješenje, koje ne ugrožava ničije interese. U HEP-u su, ipak, vjerojatno, protrnuli od straha. Ako potrošači poslušaju ministra, njihova će bilanca doživjeti teški udarac.

Zašto, može se lako zaključiti uspoređivanjem uplatnica za tzv. komunalije. Na svim drugim, dakle za plin, vodu, odvoz smeća itd., plaća se za protekli mjesec. U listopadu za rujan, odnosno za 9/2002., kako piše na uplatnicama. Jedino se struja (akontacija) plaća za 10 mjesec. Plaća se, dakle, ono što se još nije potrošilo.

Takva je praksa uspostavljena još u vrijeme HDZ-ove vlade premijera Nikice Valentića, kao način da se pokriju gubici u HEP-u. Vlada je dopustila da HEP šalje uplatnice sve ranije u mjesecu, sve dok, mic po mic, nije uspio naplatiti jednu cijelu mjesečnu ratu viška. Nije to tada bila jedina igra s vremenom. Gubici u Mirovinskom fondu smanjivali su se tako, što su se mirovine isplaćivale sve kasnije u mjesecu, sve dok penzioneri nisu zakinuti za gotovo cijelu mirovinu. Vraćajući isplatu mirovina na 11. u mjesecu, koalicija je umirovljenicima vratila najveći dio onoga što im je HDZ na taj način zakinuo. Ali uplatnice za struju i dalje su nosile stari datum.

Kula od karata počela se rušiti tek nakon najnovijeg poskupljenja. Kako je, istodobno, ukinut i stari način obračuna, po kome je utvrđivanje prave cijene za većinu potrošača bila nerješiva jednadžba, bilo je pitanje trenutka kad će netko pozvati na ignoriranje uplatnica s akontacijskim iznosima i na plaćanje samo potrošene struje. Zvučalo bi kao dobar vic da je to učinila neka udruga potrošača, no to je učinio ministar u Vladi koja brine kako da se uoči privatizacije poprave financije HEP-a.

M. G.

PANKRETIĆ PREVARIO AUSTRIJANCE

Ministar poljoprivrede Božidar Pankretić bio je ovog tjedna meta žestokih napada slavonskih proizvođača mlijeka, koji su prosvjedovali zbog zabrane uvoza steonih krava iz Austrije. Odluku o tome donijelo je Pankretićevo ministarstvo nakon jednog slučaja kravljeg ludila u toj zemlji, prije 14 mjeseci. U međuvremenu, Austrija je obavila pregled 400 tisuća goveda, pa se pokazalo da ne postoji opasnost od novih slučajeva. Goveda i govedina iz Austrije mogu u sve zemlje Europske Unije, ali ne i u Hrvatsku.

Samo slavonski proizvođači mlijeka traže oko dvije tisuće steonih junica, dok je trenutačna domaća ponuda tek oko 450 komada. Problem nije samo u količini nego i u kvaliteti i cijeni. Krave iz Austrije dnevno daju 18 do 22 litre mlijeka, a domaće 10 do 12; austrijske se mogu nabaviti po cijeni od 8,5 tisuća kuna, dok domaće stoje od 11 do 14 tisuća kuna. No nekome je u interesu – tvrde proizvođači mlijeka iz Slavonije, upirući prstom na ministra Pankretića – da Hrvatska i dalje uvozi 20 milijuna litara mlijeka godišnje i tako ostane jedina europska zemlja koja ne zadovoljava vlastite potrebe za mlijekom.

Na margini osječkoga seljačkog prosvjeda isplivao je i podatak kako tvrdoglavo Pankretićevo odbijanje da dopusti uvoz steonih junica iz Austrije ima i ozbiljne posljedice na odnos dviju zemalja. Ponajprije zbog toga što je Pankretić čak u tri navrata obećao svojemu kolegi, austrijskom ministru poljoprivrede Wilhelmu Moltereru, kako će opozvati spornu odluku ako Austrija odustane od depozita na uvoz šećera iz Hrvatske. Molterer je takvu odluku isposlovao, no Pankretić svoje obećanje nije održao iako mu je čak jednom prigodom rekao da je sve već i potpisao. Picaškandalovi izvori tvrde da je od tada komunikacija između dva ministra posve zahladila, jer Molterer izjavljuje kako mu njegova čast više ne dopušta da razgovara s ministrom koji ne govori istinu.

D. H.