DOMAĆA HIP-HOP IZDANJA

UDRI PROFITERE!

ELEMENTAL: “Tempo velegrada/Demiurg” - EDO MAAJKA: “Slušaj mater” - GENERAL WOO: “General Woo” - PROMILI: “Sve se trese” - D.J.FRESH & D’KNOCK: “Urbani zvuk – Sunrise hit edi-tion”

Hip-hop se posljednjih godina nametnuo kao najproduktivniji dio domaće produkcije, i danas smo već u situaciji dovoljno komodnoj da izvođače možemo komparirati, selektirati, pa čak i govoriti o specifičnim podstilovima koje su neki od njih razvili. Ironija i tragikomedija postale su zakon hrvatskog hip-hopa, a među likovima najpopularniji im je bahati ratni profiter koji iz poderanih gaća uskače u odijelo i zauzima poziciju moći - političku, ekonomsku ili jednostavno fizičku.

Edo Maajka najjače je autorsko ime koje se pojavilo ove godine. S duhovitošću i pronicljivošću koja debelo nadilazi standarde pop-produkcije, on nije tu da nam prikrati vrijeme šalama na račun priprostoga svijeta. Tečnim, govornim jezikom, s prirodnim ritmom i intenzitetom storytellera, iznosi dramu ratom ispreturanog svijeta, uvijek koncentriran na pojedinca i nerazdvojni užas i komediju njegovog koprcanja. Ni glazbeno, album “Slušaj mater” ne slijedi očigledna rješenja kao što bi bila inzistiranje na implementaciji narodnjaka ili nekoj etno-patetici. Zvučni zahvati su ekonomični i svrsishodni, i makar se uvijek mogu sugerirati raznovrsnija rješenja (na albumu od preko 70 minuta za njih svakako ima mjesta) uglavnom dosljedno podržavaju sadržaj.

Spomenute vrline upravo su ono što nedostaje Generalu Woou, polovici zagrebačkog dua Tram 11. Već Intro, izrecitiran bronhitičnim glasom - koji, kako se nakon nekog vremena pokaže, referira na zlovoljnog Brandovog Kuma - najavljuje filmičniju, umjetno dramatiziranu atmosferu. Puno dobrih namjera i tečnog, dinamičnog rapa mahom o životu na ulici i kriminalu kao njegovoj konstanti žrtvovano je pretjerivanju i uopćavanju (“ja sam iz kvarta koji je bolestan u krvi...”) iz kojeg se, namjesto slike svijeta iz koje autori dolaze (pjesme potpisuje dvadesetak imena, a na albumu je i desetak gostiju) dobiva kruti amalgam stvarnosti i furke.

Kako ide prema kraju, album ima sve više pop-obilježja, R&B vokala koji se razvlače i lijepe kao topla mozzarela, i općenito, sve ostaje pomalo bezlično i nepoticajno. Sličan problem se javlja i na albumu "Urbani zvuk", koji potpisuju DJ Fresh Jay i D'Knock. Riječ je, kako se to voli nazvati, o projektu koji u kreativno i producentsko okrilje ovoga dvojca dovodi niz izvođača iz onog dijela estradnih voda koje oplakuju R&B, hip-hop i dance obale. Ne baš najsretniji naziv, te uvodni tekst u maniri pompozne izborne kampanje ne čine albumu uslugu.

Ovo je doduše album koji, pošto se tek češe o hip-hop, ne može biti ni mjeren istim kriterijima, ali svejedno upadljivo je kako svaka, pa i najbezazlenija društvena tema iskopni čim se pojave komercijalne ambicije. Ostaju “You” (Nina Badrić), “Samo za mene” (Eni), “Najbolje tijelo u gradu”, (Ilan Kabiljo i jedna od najljigavijih pjesama sjeverne hemisfere)... i osjećaj da bi Fresh Jay i D'Knock bliže samo-komplimentima “zlatna kolekcija hitova” i “zvijezda vodilja” došli eksperimentirajući sa svojim house i disco-sklonostima bez potpore već spomenutih partnera.

Urbanom zvuku inače bez dvojbe pripadaju Elemental, trojka koja gaji najatmosferičniju muziku, kombinirajući tradicionalne forme, jazz, soul i tropicaliu s hip-hopom. Tematske interese dijele s ostalima, ali pristup im je promišljeniji i senzualniji. U njega se zna uvući malo pretencioznosti i superiornog pravedništva, a i njihov Zagreb kao uzavreli, adrenalinski velegrad, meni je neprepoznatljiv kao i ona Wooova Hells Kitchen Dubrava, ali dobro... valjda poznajem krivu ekipu. Sve u svemu, vrlo ugodan, ujednačeno kvalitetan album kojemu jedino nije trebala “Daj Mi”.

Naime, ni pet minuta nakon Introa (“Demiurg”? njušim li ja to brucoša na filozofiji?), u kojem ženski glas rafinirano šapuće neke pametne stvari nad zborom dostojnim “Enigme”, javi se neki tošo s pjesmom, kao, o seksu, temi kojoj pristupa sa sofisticiranošću i inventivnošću maloljetnog torcidaša. Da nije nje, Elemental bi bili jedini domaći hip-hoperi koji svoju “urbanost” protežu i na odnos među spolovima. Možda je to zato što imaju djevojku u svojim redovima (lijep glas, dobar ritam), a možda su samo civiliziraniji od drugih.

Album prvijenac izdali su i splitski Promili. Da su prdnuli u mikrofon, ne bi bili banalniji (što je najgore, to im vjerojatno zvuči kao dobra ideja). Turbo–neslušljivi, bez ritma i smisla urliču šuplje fraze (ono, ka, brale, buntovništvo) i psovke (čoiče, jesmo opaljeni) koje na koncu, nisu ništa više od bučne kamuflaže za veliki međuušni propuh.

________________________________