Knjige



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Word Trade

Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
15. studenoga, 2002.

01 / Knjige
Igor LASIĆ, Tatjana GROMAČA: KNJIGE
14. studenoga, 2002.

SIMO MRAOVIĆ: “KONSTANTIN BOGOBOJAZNI”, SKD PROSVJETA, ZAGREB, 2002.

MANJINSKI TRILER

“Konstantin” je iznimno duhovit i smiješan roman: na kraju stoji divna i strašna epizoda o jednom kolinju, kao vrhunska slika iz manjinskog života, o bilo kojoj manjini da je riječ

Trenutak kada se zagrebački pjesnik Simo Mraović zakratko ukazao na nedavnome Beogradskom sajmu knjiga sa svojom prvom proznom knjigom “Konstantin Bogobojazni” (SKD Prosvjeta, Zagreb), mogao bi se jednoga lijepog dana učiti u školama kao značajan događaj u povijesti hrvatske i, također, srpske književnosti. Štoviše, riječ je o romanu podnaslovljenom kao manjinski roman, i to zasigurno jednome od boljih koji su u Hrvatskoj napisani otkako je ista ostala sama.

“Konstantin Bogobojazni” je napisan kao realistična ispovijest mladog pjesnika koji je netom otkrio što znači biti Srbinom u hrvatskoj metropoli 1991. godine. Rat u samom Zagrebu i nije bio posebno uzbudljiv, no s ovim naoko bezazlenim biografskim detaljem, ispada to pravi triler. Manjinski triler, dakako... Nota u podnaslovu, koju Mraović koristi hladno poput odrednice, recimo, roman toka svijesti, efektan je i efikasan ključ za prepoznavanje junakove pozicije. Ili kako bi rekao jedan od likova, uspoređujući dvije vlasti u istoj zemlji: “Manjina najebala i tu i tamo.”

I dok izbjegava racije, deložacije i mobilizacije, te alkoholizirane bojovnike iz Društva književnika (gdje su osobno Mraoviću znali dovikivati da je “četnik”), naš junak nastoji održati seksualni život – koji je njemu život sam po sebi - na istoj razini, što znači neprekidno, raznovrsno i žestoko. “Konstantin” je iznimno duhovit i smiješan roman, k tome stilski i kompozicijski vješto izveden, pa čak jedna tako delikatna tema ovdje literarno odlično funkcionira. A i dobra je za ilustraciju političkog stava o važnosti razlikovnih kriterija... Treba reći i to da na kraju stoji divna i strašna epizoda o jednom kolinju, kao vrhunska slika iz manjinskog života, o bilo kojoj manjini da je riječ.

Bit će zanimljivo pratiti društveni život ovog romana. Hoće li se Hrvati šutke odreći Sime Mraovića, kao nekoć njegova imenjaka Matavulja?

HARUKI MURAKAMI: "MOJ SLATKI SPUTNIK", PREVELA MAJA ŠOLJAN, VUKOVIĆ @ RUNJIĆ, ZAGREB, 2002.

SLATKIŠ ZA ŠMINKERE

Roman ipak malo previše sliči na neki otkačeni hollywoodski film u kojem naoko sve štima

Nedavno je i kod nas preveden jedan od romana japanskog autora Harukija Murakamija, pisca o kojem se dobar glas pronio čak do ovih krajeva. Haruki Murakami zapravo uopće nije anoniman. Uz svoju kolegicu Bananu Yoshimoto, čiji je roman “Kitchen” objavljen kod nas prije nešto manje od dvije godine, Murakami je trenutno najcjenjenije ime suvremene japanske književnosti. Korice njegovih knjiga promatraju prolaznike iz izloga evropskih i američkih knjižara – Murakami je autor sedam romana, od kojih je jedan u Japanu prodan u 4 milijuna primjeraka, nekoliko zbirki pripovjedaka te nekoliko publicističkih knjiga - dakle, pisac s velikim P (gledano čisto s “količinske” strane).

Tome u prilog govore i natpisi i citati na omotu hrvatskog izdanja Murakamijeva romana “Moj slatki Sputnik” – od senzacionalnog “Broj 1 u Japanu”, do primamljivih citata novinskih članaka, uglavnom iz časopisa zvučnih imena poput The New Yorkera, Washington Post Book Worlda i sl., u kojima je Murakami prozvan genijem, jednim od najvećih pisaca našeg vremena.

To su možda ipak malo previsoka očekivanja, barem kad je riječ o romanu “Moj slatki Sputnik”. Kako u naslovu, tako se i u pismu ovog autora osjeća dosta izražena težnja da bude dopadljiv, umiljat, što bismo rekli - sladak. Ne bi u toj slatkoći bilo ništa loše kada bi to bio nekakav maštovit, zrno lucidniji roman “za mlade”, poput nekih veličanstvenih knjiga koje se čitaju početkom puberteta i nikada ne zaboravljaju. Ovaj roman vjerojatno želi biti “nešto više” od toga, ali za to “više” nedostaje mu uvjerljivosti, životne oporosti. Mjestimično dosadan, mjestimično nježan, intimistički, looserski tužan i sućutan (ovo drugo su, naravno, kvalitete), “Moj slatki Sputnik” ipak malo previše sliči na neki otkačeni hollywoodski film u kojem naoko sve štima, ali...

Glavna junakinja je ćaknuta (i zgodna, ali isprva toga nije svjesna!) mlada spisateljica u koju je bezuspješno zaljubljen glavni junak, njezin najbolji prijatelj, kojemu ona telefonira iz govornice u četiri u noći svaki put kad ju nešto muči, zatim, ona se zaljubljuje u sedamnaest godina stariju ženu s kojom putuje po svijetu, iznenada nestane (tu ima malo mistike, jer nitko ne zna gdje je, a ona je ustvari u nekom “drugom” svijetu, tko će ga znati kojem), i na kraju se ipak vrati u ovaj naš svijet jer je skužila da ustvari voli tog najboljeg prijatelja! Bravo!

Znate tu vrst šminka filmova – svi su zgodni, umjetnički nastrojeni, u prevelikim sakoima, svi nešto razmišljaju, sve je u nekim dobrim bojama, jedu morske specijalitete s inventivnim preljevima i sve to nije tako strašno loše, ali previše je ipak površno i jednoobrazno da biste rekli da je to - to. Nema tu one prave težine kakvu su znali napraviti stari modernistički majstori, barem kad je o filmu riječ.

________________________________

12 POLICA

PASCAL QUIGNARD: "DERNIER ROYAUME - TOME I: LES OMBRES ERRANTES", GRASSET, 2002.


Za "Lutajuće sjene", prvi dio trilogije "Dernier Royaume", Pascal Quignard je nedavno dobio nagradu Goncourt, najuglednije francusko književno priznanje. Quignardovo djelo, vele francuski književni kritičari, "vrlo je zahtjevno", jer se ne radi o "klasičnom" romanu, nego o prozi sastavljenoj od niza fragmenata, kombinacijom povijesnih fakata i autorovih promišljanja. Pedeset četverogodišnji Pascal Quignard dosad je napisao veći broj romana, među kojima se posebno ističu "Le salon de Wurtemberg", "Tous les matins du monde" i "Terrase a Rome". Nagrađeni roman ima 192 stranice, a stoji 17 eura.


PETER J. BENTLEY: "DIGITAL BIOLOGY", REVIEW PUB., 2002.

"Zamislite svijet budućnosti u kojem računala mogu stvarati svjetove, čiji je digitalni ambijent sastavljen od binarnih jedinica i nula", poručuje nam britanski biolog Peter J. Bentley u uvodu svojega novog znanstveno-popularnog bestselera, napominjući da prirodna i digitalna biologija slijede iste procese samo u različitim okruženjima, u različitim svjetovima. "Zamislite da unutar takvih svjetova postoje biološke strukture koje omogućuju reprodukciju, rast i mišljenje; zamislite kako naša računala postaju staklenici za novu vrstu prirode. Samo razmislite što sve digitalna biologija može učiniti za nas. Možda može razviti posve novi dizajn? Možda može, koristeći se digitalnim neuronima, detektirati prijevare i podvale, ili pak uočiti hakere s imunološkim sustavima? Sada, međutim, prestanite zamišljati..."


ANDY McNAB: "LIBERATION DAY", BANTAM PRESS, 2002.


Andy McNab, bivši vojnik britanskog elitnog SAS-a, koji se proslavio krimićem "Bravo Two Zero", čija se radnja temelji na stvarnim akcijama u kojima se britanske specijalne snage sudjelovale tijekom Zaljevskog rata, objavio je novi krimić, o doživljajima bivšega britanskog specijalnog agenta, a sada "slobodnjaka" Nicka Stonea. Stone u romanu prihvaća zadaću koju mu nudi CIA-e, kako bi zauzvrat dobio "novi život" u Americi: trebao bi se ubaciti u uzburkani Alžir, ubiti "metu", jednog lokalnog biznismena, i njegovu glavu, kao dokaz, donijeti na Zapad. Misija je uspješna, ali, dakako, slijede, iznenadne komplikacije... Radnja novoga romana Andyja McNaba odvija se u atmosferi koja je svijet zadesila nakon famoznog 11. rujna, na sceni je sada i nezaobilazna Al-Q’aida...

D. VUKOREPA

________________________________
Copyright © 1993 - 2022. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA