Kako šećer dolazi na kraju, i kultna budimpeštanska slastičarnica Gerbeaud smjestila se na završetku glasovite, živopisne ulice Váci, gdje se ova ulijeva u trg Vőrősmarty. Hemingway bi, da je ondje ikad bio, taj prostor zacijelo opisao kao a clean, well lighted place, premda je slastičarnica Gerbeaud mnogo više od toga.

Ako ste sretnik pa od 330 mjesta jedno slobodno zapadne upravo vas i ako ta sreća graniči s čudom da se stol nalazi uz prozor s pogledom na Vőrősmarty tér, budite sigurni da će vam stotine ljudi zavidjeti što u vašem komadiću torte Eszterházy ili Dobos-torte uživate ondje gdje su to činili Franz Liszt ili Franz Déak. Pred nemoguću dilemu stavit će vas potom mlade, ljupke domaćice, čija bi draž i šarm bili nepravedno narušeni kada bismo ih prozvali konobaricama: ponudit će vam nekoliko desetaka vrsnih kolača, jedan slasniji od drugoga, i prepustiti vam da brinete slatke brige.

Stolovi od mramora, skupocjeno ulašteno drvo, raskošni lusteri, diskretni, omamljujući miris kolača, stoljeće i pol tradicije u pripremanju vrhunskih delicija, učinili su slastičarnicu Gerbeaud jednom od najpoznatijih u Europi. Osnovao ju je Henrik Kugler 1858., koji je umijeće spravljanja kolača usavršio u 11 europskih metropola, uključujući i Pariz. Upravo ondje Kugler će 1882. upoznati Emila Gerbeauda i pozvati ga da u Budimpešti zajednički nastave njegov već uhodani posao. Na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1898. i dvije godine kasnije, na Pariškoj izložbi, Gerbeaud je bio član žirija za ocjenjivanje slastica i odlikovan Francuskom legijom časti. Sve ostalo već je legenda.

Valjalo bi samo još dodati kako je ondje, upravo u slastičarnici Gerbeaud, nastala i poznata izreka Marije Antoanete: ako nemaju kruha, neka jedu kolače.