QUEENS OF THE STONE AGE: “SONGS FOR THE DEAF”, INTERSCOPE, 2002.

VRAŽJE OSTI

Nakon što sam u nekoliko navrata, posegnuvši za ovim CD-om, osjetila potrebu da operem prozore u kuhinji, sredim ladicu za čarape i takve stvari, “Songs for the Deaf” našao se na polici između CD-playera i lampe, mjestu gdje se, kao veliki grumen krivnje, nakupljaju predmeti – upute za rukovanje tosterom, dugmad sa zimskog kaputa, spajalice, vide, napukle naočale, remen za sat, broš s likom tužnog klauna, kemijska što iznađe snage da pusti trag i opravda svoj višegodišnji boravak u procjepu između telefona i zida baš kad se odlučim razračunati s njom - koji svoje neograničeno dugo lebđenje u funkcionalnom vakuumu temelje na onemoćalosti koja me zahvati pri samom pogledu na njih.

Zovite me fuficom i smijte mi se iza leđa, ali fizička odbojnost prema arhaičnoj ikonografiji i korištenju mitološkog kiča na crveno-crnom ovitku s lošim crtežom vražjih ostiju i natpisom u kombinaciji stripovske pompoznosti i gotice, bila je previše za mene. Čitavo se to vrijeme iz medijskih pećina puše tvrdnje da je riječ o monumentalnom povratku pravog, kostolomećeg rocka, u kojem bubnjarski Conan (David Grohl) ukrsti buzdovan s gitarskim Hulkom (Dean Ween), a i nečastivi osobno prišteka trozubac u Maršala (Mark Lanegan iz Screaming Trees). I eto, došo i taj dan.

Prozori čisti, ladice uredne, a iz zvučnika je grunuo mišićavi hard rock, produkcijski izglačan tako da uistinu zvuči kao da stiže posredstvom radija. Naime, pjesme povezuje koncept radijskog šoua, koji ironizira bezveznost radijske glazbe (“We play the songs that sound more like everyone else than anyone else!”). Općenito, ironija je na listi prioriteta grupe odmah iza instrumentalnog samozadovoljstva karakterističnog za “odrasli rock”. Problem je jedino u tome što se bend istinski uživio u svoju furku, pa je na koncu malo razlike između onoga što navodno ironiziraju i onoga što rade.

Ako album kupi i sluša ona ista publika koju ironiziraju u nazivu albuma, a nema sumnje da će to biti upravo tinejdžeri i generacija odrasla na radio-grungeu, kakva je vajda od velikog koncepta? Bilo bi poštenije da si puste jareće bradice (ups... imaju ih) i odrade svoje ko Metallica, pa neka pati kome smeta.

UNDERWORLD: “A HUNDRED DAYS OFF”, JUNIOR BOYS OWN, 2002.

NEUMORNI RITAM

Leftfield su se raspali, Orbital su ostali bez diskografskog ugovora, The Orb imaju kadrovske probleme, Prodigy su stvaralačku čik-pauzu rastegnuli u večera-kino-pićence-brak-troje djece-pauzu... Kriza trese techno-divove. I Underworld su, eto, od trojca postali dvojac. Premda je otišao Darren Emerson, manjak se na albumu ne osjeća. Svi klasični elementi su tu – ritam težak i neumoran ko da ga pokreće gigantski klipni motor, meteorska kiša basova, suludo procesirano mumljanje i nerazaznatljive, fragmentirane rečenice... brrr... naježe mi se podlaktice od same pomisli. Jaki su. Dva vrhunca – “Two Months Off” na početku i “Dinosaur Adventure 3D” pri kraju – oko sebe okupljaju nešto introvertiraniji, prigušeniji, ali nipošto mekši materijal. Kraj je techno-avanture možda blizu, ali debela gospođa još nije otpjevala svoje.

________________________________

RICHARD ASHCROFT: “HUMAN CONDITIONS”, VIRGIN, 2002.

Ashcroft je član “Campaign for Real Rock”, akcije kojom Noel Gallagher želi zaštititi britansku javnost od užasa pop-glazbe i očuvati “pravu muziku”, “istinsku pjesmu” i slične apstraktne složenice, publici poznate iz izjava frustriranih muzikanata svih fela, koji svoj neuspjeh pripisuju nazadnosti publike i uroti diskografske industrije (iste one na koje, u doba dok su žarili i palili top-listama, nisu imali većih primjedaba). Šteta, jer iako njegovi solo albumi ne dosežu standarde koje je postavio s grupom The Verve, oni još uvijek nisu toliko loši da bi im trebalo opravdavanje.

Ashcroftove vrline – mekan, topao, izražajan glas, melodioznost i smisao za gradaciju (kako samo “Paradise” i “Buy It In Bottles” postupno prerastaju u himne), te sposobnost da trivijalne rečenice servira kao prvoklasno mudroslovlje – nadilaze njegove mane. A to su pretjerivanje s violinama i trapavo nasrtanje na metafiziku (“Check the Meaning”, “God In The Numbers”, “Science Of Science”). U svim pjesmama autor zaziva sile moćnije od sebe – Boga, sudbu, prirodu. Jedna se i javi. Brian Wilson u “Nature Is The Law”.