KINO

DOLJE CIA!

“Bourneov identitet” pokazuje da u hollywoodski standardni korporacijski paket još uvijek spada i anarhistička mržnja spram institucija

Bez obzira na stanje permanentnog rata, Bushovu homogenizaciju nacije, i republikansku većinu u Kongresu i Senatu izraženu voljom većine birača, Hollywoodom i dalje vlada duh neoanarhizma, kako su sedamdesetih nazivali nepovjerenje spram Vladinih i državnih institucija. Jer, kako to možemo zaključiti iz špijunskog trilera “Bourneov identitet”, snimljenog prema predlošku Roberta Ludluma, CIA je sve samo ne najsvjetlije američko oružje u borbi protiv Al-Q’aide.

Hollywoodski ljetni blockbuster, težak u profitu 121 milijun dolara, Agenciju predstavlja kao institucionalnog demona: kvarnog od podruma do krova – od običnih vojnika koji su hladnokrvni ubojice, preko odmetnutih dijelova koji vode vlastite ratove, do vrhuške agencije koja ruku umrljanih krvlju beskrupulozno troši poreznički novac. Riječ je o pravoj hollywoodskoj tradiciji prikazivanja Vladinih službi i institucija – policije, vojske, CIA-e, političara, pa čak i same institucije predsjednika – kao negativaca po klišeju i šabloni. Ta tradicija seže još od kraja šezdesetih, kulminirala je sedamdesetih, a kako nam to svjedoči “Bourneov identitet” s Mattom Damonom, još uvijek je žilava.

Uz tu “neoanarhističku” tradiciju mnogo se lakše prati priča o tajnom agentu koji zbog amnezije gubi identitet, te nemajući pojma o tome što se zbiva pokušava spasiti glavu bježeći od vlastite firme. Režija “Bourneova identiteta” dodijeljena je Dougu Limanu, autoru vrlo dobrih nezavisnih filmova “Swingers” i “Go”. No, ako je taj izbor redatelja za ljetni blockbuster začudan, sama režija filma nije začudna. “Bourne” je standardan korporacijski proizvod, i premda se Liman navodno i noktima i zubima borio za kontrolu nad filmom, triler bi izgledao vjerojatno potpuno isto i u režiji nekog drugog redatelja s lagera. Ludo, i zapravo nevjerojatno, ali u taj standardni korporacijski paket još uvijek spada i anarhistička mržnja spram institucija!

________________________________

ULJEZI, THE OTHERS, 2002., ALEJANDRO AMENABAR, BLITZ (DVD/VHS)

Alejandro Amenabar – redatelj ne baš dobrog, ali kultnog filma “Otvori oči” - zbilja zna zamračiti priču. U “Uljezima” majka (Nicole Kidman) i dvoje djece žive u izolaciji, samoći i bolesti – i vječnom mraku dvorca u koji svjetlost ne smije ući jer su djeca fotofobična. Na sve to Amenabar još dodaje mrvicu vjerskog fanatizma, brutalnost represivnog odgoja i na kraju onu klasičnu stravu paranormalnog horora... Što će reći, ako je i samo zbog žanrovskog plašenja i samo zbog žanrovske igrarije – previše je!

Užas “Uljeza” više podsjeća na “Odvratnost” Romana Polanskog, “Mulholland Drive” Davida Lyncha ili Buñuelove filmove o dekadenciji aristokracije negoli na standardne pokušaje žanrovskog plašenja u kojima manijaci s isukanim noževima iskaču iz ostava i mračnih podruma. Jer ima ovdje nekog dubinskijeg horora od običnog žanrovskog majstorluka i žanrovske ekshibicije atmosfere, obrata i iskakivanja iza vrata.

SPIDERMAN, 2002., SAM RAIMI, BLITZ (DVD/VHS)

Kada ponovno vidite sve klišeje od kojih je napravljen “Spiderman” - od geekovskog djetinjstva Petera Parkera u kojem su ga cure zaobilazile, a dečki maltretirali, preko tinejdžerske maštarije s ljubavlju djetinjstva, do bezobličnog i napornog Zelenog Goblina – nije vam jasno kako su se samo usudili. Kako su se samo usudili uložiti milijune i milijune u takve šablone... Dapače, ne samo kako su se usudili, nego kako su uopće uspjeli na takvim klišejima zaraditi više od 400 milijuna dolara na kanadsko-američkom tržištu.

“Spiderman” je pristojno zabavan film, premda šablonski i neinventivan. No, ono što je kod njega fantastično, jest kako hollywoodski moneymakeri uspijevaju upakirati jednu oveću hrpicu klišeja, i onda od toga dramaturškoga i komercijalnoga poluproizvoda napraviti financijsku pitu.