Silno je iznenadio pobjedom na izborima za čelno mjesto u Liberalnoj stranci, što je samo po sebi informacija o trenutnom stanju u hrvatskoj politici. Sve stranke pobrinule su se da iz svojih redova amputiraju ovako oštre kritičare, koji ne štede ni poziciju ni opoziciju, pa se Bančev uspon možda najviše i može time objasniti.

Stranke su u nas postale prava groblja kritičke, pa i iole inventivnije svijesti, i bilo je samo pitanje vremena kada će netko na tome poentirati (iz više dobrih razloga to ne mogu pretenciozne nadstranačke alijanse). Naravno, još treba vidjeti kako će u ovom slučaju stvari završiti.

Ulazak Ive Banca među karijatide hrvatske politike dočekan je suzdržano, ili sasvim hladno, i u vladajućoj koaliciji i u njegovoj vlastitoj stranci. Zamjera mu se, u blažoj varijanti, akademska iskorijenjenost iz realnog života, a u grubljoj toliki radikalizam da to čak navodno može pomoći povratku HDZ-a na vlast.

Ovo posljednje dolazi, pogađate, iz Račanove stranke, koja se već specijalizirala za otkrivanje tobožnjih ekstremnih ljevičara i njihovo optuživanje da faktički rade za desnicu. Ono što sama na tome radi - uključujući javne pozive HDZ-u na "veliku koaliciju" - to se, naravno, ne broji.

Ne broji se ni to što, čak i kada bi ovi pozivi bili samo taktički i smjerali na smirivanje sve raspojasanijeg HSS-a, hrvatska stranačka scena sve je više u znaku tihog konkubinata SDP-a i HDZ-a. Ove dvije stranke postale su toliko nalik jedna drugoj da već počinju glumiti antagonizme koji ih načelno razdvajaju.

U takvoj situaciji međunarodna zajednica opet preuzima ulogu koju je imala devedesetih, a to je da bude praktički jedina prava alternativa hrvatskoj političkoj klasi. Kako to ne ide bez primjesa skrbništva, pojava snažnije unutrašnje alternative ima prvorazredno rekuperacijsko značenje, i tu je važnost Bančeva uspona.

Da se razumijemo, nisu liberali, kako često o sebi misle, napravljeni od nekog superiornog materijala, štoviše, ideološki korespondiraju s glavnim nosiocima svjetske politike koji su danas objektivno retrogradni (prva liberalna zemlja, SAD, na rubu je toga da se nametne svijetu kao demokratska satrapija).

Ali, specifičnost Hrvatske je da je mnogo prije potrošila i pervertirala druge političke opcije, ponajprije nacionalnu, ali i socijaldemokratsku. Tako liberali, i to ne samo u LS-u nego i u danas previše samozadovoljnom HNS-u, objektivno bude dašak nade za ovu zemlju.

Ne umisle li se, taj dašak sutra može prerasti u povjetarac, a prekosutra sudjelovati i u okrepljujućoj buri koja će rastjerati preguste hrvatske magle.

Marinko ČULIĆ