Mi smo zakon. Tako je pisalo na jednom malom neuglednom transparentu koji je jedva virio iznad glava mnoštva koje je u Zagrebu dočekalo hrvatsku reprezentaciju, novoga svjetskog prvaka u rukometu.

Taj komad kartona, ne veći od ekrana televizora, neodoljivo je podsjetio na nekakvu magna charta male i skrhane nacije koja pokušava slijediti put svojih šampiona. Iz blata do zvijezda.

Nevolja je, međutim, što su u hrvatskom slučaju zvijezde položene nekako neobično nisko, ne bitno više od dometa debelih muha zunzara. Ni zagrebački doček Červarove zlatne čete nije, naime, prošao bez postrojavanja hrvatskih sportaša uz kloaku najgorih ideologija što ih je rodio ovaj i širi evropski prostor.

I to je postrojavanje, da se razumijemo, sličilo na unaprijed dogovorenu predstavu. Rukometaši su još u Portugalu zaželjeli da im na uho zaštekće Thompson, a on je to obavio, da ga ne krivimo više nego što zaslužuje, na jedini način na koji je to dosad radio.

To znači da je nastup započeo i završio ustaškim pozdravom Za dom, na što je desnicu u visinu kukuruza izbacilo i nekoliko rukometnih šampiona, zapjevavši s jurebobanovskim trubadurom i nekoliko njegovih nacionalnih uspješnica.

Naravno, može se razgovarati o tome do koje razine svijesti dopire ovo uranjanje naših šampiona u naci-ustaštvo. Jer u Lisabonu su oni u prvim minutama slavlja u svlačionici brbljali i takve stvari da su u finalu Nijemci pali pred njima kao Berlin 1945.

A to je ludo na jedan posve drugi način od zagrebačkog, jer se tu njemačke vršnjake tretiralo kao i danas dobrodošle mete za crvenoarmejske kaćuše. Zato se čovjek prije zgražanja nad zagrebačkom ustašoidnom jednočinkom mora zapitati na kavom je to školskom i širem pedagoškom napoju odgojena ova generacija rukometnih dvadesetpetogodišnjaka.

Tko te ljude priprema za život, uključujući i onaj profesionalnih sportaša, koji ih dovodi u situaciju da izlog svoje neukosti i zapuštenosti šeću na sve strane svijeta? Napokon, tko će im objasniti da kada im sutra u Beogradu budu urlali "ustaše, ustaše", nemaju nimalo prava škrgutati zubima.

To im luđaci jedne druge fele samo dobacuju ono što ih objektivno, iz njihova vlastitog ponašanja, ide.

Marinko ČULIĆ