Prije nekoliko dana obaviješteni smo iz ureda glavne urednice da se spot “Ljubav je ljubav”, koji čini dio kampanje za promicanje prava homoseksualnih osoba, ne emitira sve dok o njemu ne raspravi Vijeće HRT-a.
Ovaj potez smatramo činom odlaganja i izbjegavanja odluke, prebacivanja odluke na tijela kojima to nije zadaća i svojevrsnim činom cenzure.
Od travnja 2002. g. više puta smo se pismeno obratili glavnoj urednici HTV-a gđi Jasni Ulagi-Valić s molbom za emitiranje socijalno angažiranog spota “Ljubav je ljubav”, u skladu s programskim načelima i obvezama HRT-a, kakvi su utvrđeni Zakonom o HRT-u. Stoga smo se začudile kada nam je u listopadu 2002. g. (nakon jednog članka u novinama!) rečeno da ponovimo našu molbu budući da naš dopis nije nikada zaprimljen! S pozitivnim namjerama i u želji za suradnjom, to smo i napravile.
Početkom prosinca 2002. g., konačno smo dobile odgovor da će spot biti emitiran. To nam je rečeno u razgovoru s pomoćnicom glavne urednice gđom Jadrankom Splivalo. Objašnjeno nam je da u prosincu nije bilo moguće emitirati naš spot zbog božićnog i novogodišnjeg programa te da će nam se javiti početkom siječnja s informacijama o terminima. Kako nam se u navedenom roku nitko nije javio, ponovno smo kontaktirale HRT kako bismo vidjele u čemu je problem. Sredinom siječnja, u razgovoru sa gđom Splivalo, potvrđeno nam je da nema nikakvih problema i da još malo sačekamo kako bi nam točno javila termine prikazivanja spota i druge tehničke detalje.
Kako nam opet nije ništa javljeno niti smo dobile službeni dopis s HRT-a, kontaktirale smo HRT, i tada nam je rečeno da se o spotu treba raspraviti na sjednici Vijeća HRT-a.
Ovu odluku smatramo posve neprimjerenom, jer Vijeće HRT-a ima zadatak da “u skladu s programskim obvezama predlaže, odobrava, prati, ocjenjuje i nadzire programsko usmjerenje radijskih i televizijskih programa”. Dakle, njegov je zadatak strateške, a ne dnevne naravi i ono se ne bi trebalo baviti pojedinim emisijama, ili još bolje spotovima. Takve su odluke isključivo u domeni pojedinih urednika koji na ovaj način prolongiraju i izbjegavaju svoje odluke i svoju odgovornost...
Napominjemo da je Kampanja financirana od Europske Unije, Američkog i Nizozemskog veleposlanstva u Zagrebu, te Vladinog Ureda za udruge, a podržana od Visokog sekretarijata UN-a za ljudska prava i Delegacije Europske komisije u Hrvatskoj te da su dosada sve njene aktivnosti ocijenjene visokom ocjenom.
S poštovanjem,

-- Lezbijska organizacija LORI, Rijeka

REDIZAJN BOLJE PROŠLOSTI
6. veljače, 2003.

Poštovane kolege,
zovem se Ranko Munitić, porijeklom sam iz Trogira, dosta dugo bavim se pisanjem o filmu i umjetnosti uopće, objavio sam nekoliko knjiga u Splitu, Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, već trideset godina živim u Beogradu. Obraćam vam se s molbom da objavite sljedeći tekst, radi informacija s kojima, vjerujem, treba upoznati kulturnu javnost.
U knjizi “Martinac”, objavljenoj 2001. u Splitu, koju je Ivan Martinac priredio sam o sebi, na nekoliko mjesta spominje se moje ime. Na stranicama 40, 41 i 99, nalaze se dijelovi “Iz razgovora sa Rankom Munitićem (27. 3. 1980.)”, na stranicama 81-83, “Iz neobjavljena teksta Tragovi lutalice (zima 1980.-81.)”, što se sve na stranici 88 donekle objašnjava:
“Valja reći da su nakladnici triput pokušali detaljno ‘osvijetliti’ moje filmsko stvaralaštvo. Prvi je pokušaj Kino saveza Hrvatske (današnji Hrvatski filmski savez) kada je sa mnom razgovarao Ranko Munitić, 27. 3. 1980. Ta je akcija okončana potpuno dovršenim projektom (od 158 stranica teksta i 58 fotografija) a to što nije tiskana treba ‘zahvaliti’ Rankovoj i mojoj tvrdoglavosti.”
Činjenice su slijedeće.
Kad sam, po dogovoru sa Kino-savezom Hrvatske, završio 1981. rad na monografiji “Martinac”, I. M. je rukopis prihvatio samo kao osnovu na kojoj će, prema njegovim željama, biti napisan konačan tekst. Nisam se s tim složio, sugerirajući mu da sam o sebi napiše i svojim imenom potpiše to što želi. Rukopis sam povukao.
Toliko o mojoj tvrdoglavosti.
Izgleda da je, u vrijeme čitanja, I. M. fotokopirao rukopis, pa se 2001. u njegovom “Martincu” pojavljuju fragmenti tog rada.
No, tu nastaju dva problema.
Prvi se tiče dijelova razgovora koji smo vodili, a ja potom prenio u rukopis: oni se sad pojavljuju u drukčijem, izmijenjenom obliku. To više nije naš razgovor iz 1980., nego I. M.-ova verzija tog razgovora. On ima pravo na takvu intervenciju, ali nema pravo mene potpisati ispod te svoje verzije.
Drugi je problem teži. “Tragovi lutalice”, kao što je I. M. znao - i znade, nije dovršen tekst, nego samo skica prvog dijela teksta, dijela koji se bavi vrijednostima i dometima opusa I. M. Drugi dio teksta, o nedostacima i ograničenjima tog opusa, nije nikad ni napisan, pošto sam, odbivši da prihvatim diktat I. M., povukao rukopis. Prema tome, I. M. nije imao pravo objavljivati ni dijelove niti cjelinu tog polu-teksta, teksta-skice, jer to, prvo, nije njegovo vlasništvo, jer - drugo - za objavljivanje nije ni tražio niti dobio od mene dozvolu, i treće, jer se radi o skici, “prvoj ruci”, koja nikad, u ovoj formi, nije bila namijenjena objavljivanju. Razumijem da I. M. nema previše tekstova o sebi i svojim aktivnostima, ali ovaj postupak, jednostavno, nije častan. To se tako ne radi.
Knjigu “Martinac” dobio sam tek sredinom prošle godine. Videći ovo o čemu pišem, dvaput sam se pismom obratio i autoru knjige i uredniku Svemiru Paviću, tražeći objašnjenje. Ni od jednog nisam dobio odgovora. Zato se sad, makar sa zakašnjenjem, obraćam vama. Nemam namjeru zakonski se natezati sa bivšim prijateljima, ali smatram da s ovim treba upoznati javnost.
Unaprijed zahvaljujem.

-- Ranko Munitić, Beograd

SRETNA NOVA 1941.
6. veljače, 2003.

Sudeći po mnogo čemu, mi smo tek u 1941., i treba počekati 1945., pa da i nas krene. Još kad stignemo do 2003. godine... Jedini je problem što će “naša” 2003. biti 2061. godina za ostali svijet.

-- Joško K., Rijeka