JURICA PAVIČIĆ: “MINUTA 88”, VBZ, ZAGREB, 2002.

NOVI MORALIZAM

Ako nastavi i dalje pisati o istom ambijentu, o istim ili sličnim likovima, istim naracijskim prosedeom, moglo bi se uskoro dogoditi da Pavičićevo pisanje počne biti doživljavano kao “štancanje”

Romanom “Minuta 88” Jurica Pavičić nastavlja ono što je započeo knjigama “Ovce od gipsa” (1997.) i “Nedjeljni prijatelj” (1999.): kritičko seciranje društvenog života u tranzicijskoj, poratnoj Hrvatskoj. Pomalo paradoksalno, Pavičić koji se u kritici i esejistici dosta - i to sa simpatijama - bavio fantastikom (objavio je i izvrsnu studiju “Hrvatski fantastičari”, 2000.), u svojim romanima najtvrdokorniji je predstavnik nove hrvatske stvarnosne proze. S obzirom na njegovo široko obrazovanje i upućenost u borgesovsko-calvinovski tip fantastičke literature, moglo se očekivati da će Pavičić, ako se ikad upusti u pisanje fictiona, biti na tragu neomanirističke, postmoderne proze.

U narativnoj je podlozi i najnovijega Pavičićeva romana zaplet koji se zasniva na kombinaciji elemenata koji bi još prije tridesetak godina bili svrstavani u tzv. trivijalnu književnost, ali postmoderni je senzibilitet potpuno dokinuo nekadašnje podjele na visoku i nisku književnost. Iako se u Minuti 88 prikazuje kriminalni milje (namještanje nogometnih rezultata, korumpirani policajci, navijačko huliganstvo), roman bismo teško mogli nazvati kriminalističkim jer izostaje zagonetka, koja je ključna oznaka detekcijskog žanra; primjerenije bi bilo nešto šire žanrovsko određenje ove knjige kao trilera.

Pavičić se koristi narativnim okvirom karakterističnim za popularnu književnost ne zato da bi zabavio čitatelja, već da bi kroz napetu priču plasirao vrlo crnu sliku hrvatske suvremene stvarnosti, izrazito nabijenu autorskom kritičnošću.

Radnju novoga romana ponovo locira u Split, pretpostavljam - ne samo zato što taj ambijent najbolje poznaje već i stoga što su u Splitu najdramatičnije izraženi svi problemi hrvatske suvremene stvarnosti: katastrofalna nezaposlenost, narkomanija i alkoholizam, urušavanje svih moralnih vrednota… Splitom bauljaju razvojačeni ratni veterani, razočarani političkim zbivanjima i frustrirani svojim društvenim statusom, političari su korumpirani, policajci ogrezli u kriminalu; grad se guši u smeću i smradu; Pavičićeva slika Splita je sumorna, na trenutke poprima obrise kaotičnoga poratnog inferna.

Novost je ovoga romana što se u njemu, osim za Pavičića već karakterističnoga političarsko-veteransko-novinarskog miljea, pojavljuje još jedna profesionalna sredina: nogometni klub (naravno, iako klub nije imenovan, jasno je da se radi o “Hajduku”).

U životu te subkulturne grupe, koju u romanu reprezentiraju Frik i Žele, Klub je i jedino područje afirmacije, jedina sfera nade; pred njima je život bez prave perspektive: Frik je već zaglibio u sitnom kriminalu, a Žele, kojemu su propali snovi o nastavku školovanja, preživljava konobareći ili radeći različite pomoćne poslove. U njihovu životu ne postoje ni djevojke; njihov fanatični nacionalizam više je nešto kao navijačka ljubav prema Klubu nego patriotizam: nije dovoljno samo voljeti svoj Klub, treba još žešće mrziti suparnički.

Već je uvodnom narativnom sekvencijom naznačena njihova fanatična odanost Klubu: oni se izlažu opasnosti upadajući na strani brod kako bi ukrali rakete koje su im potrebne za utakmicu. (Doduše, iako je ta scena narativno dobro impostirana, nisam siguran da je stvarnosno utemeljena jer se danas rakete mogu nabaviti relativno lako i jeftino; vjerojatno je torcidaška priča o krađi raketa sa stranog broda stara koje desetljeće.) Možemo samo zamisliti kakvo zaprepaštenje i nevjericu će u jednome od te dvojice fanatika izazvati razgovor o namještanju finalne utakmice kupa, koji je slučajno čuo u kafiću. Utoliko više što je u dogovore uključen i torcidaški idol, vratar Prgin. Nevjerica je tolika da će Žele uložiti cijelu svoju tjednu plaću kladeći se na pobjedu Kluba, uvjeren da Prgin neće izdati Klub.

Oba prethodna romana Pavičić je zasnovao na principu paralelnih sižea, u prvome romanu imamo kompliciranu narativnu strukturu sa čak pet-šest paralelnih tokova; u najnovijem romanu sižejna je konstrukcija svedena na dva paralelna toka: jedan prati zbivanja vezana za Želu i Frika, a drugi za vratara Prgina. Kroz razvoj sižejnog toka vezanog uz njegov lik doznat ćemo da je on karakterno posve suprotan odbojnim dojmovima koje smo u početku o njemu stekli.

Pavičić izbjegava plošnu karakterizaciju likova; on ne želi da oni budu jednoznačno "crno" ili "bijelo" predočeni; u svakom liku prepleću se različiti motivi, porivi, pokazuju različite karakterne osobine. Čak ni Žele i Frik, iako su po mnogočemu tipski likovi, određeni svojom pripadnošću kolektivitetu, navijačkoj grupi, nisu predočeni kao plošni karakteri: s jedne strane, oni su kriminalci koji ne prezaju od krađa i nasilja nad drugima, ali su određeni i svojim osjećajem za pravdu i spremnošću da se za nju žrtvuju.

Minuta 88 je solidan roman, s jednostavnim (ali ne i plošno iscrtanim) karakterima; služeći se Klubom kao svojevrsnim metonimijskim simbolom, Pavičić govori o urušavanju temeljnih moralnih vrijednosti u našem društvu; on kroz zanimljivu priču na angažiran kritički način govori i o socijalnoj nepravdi koju donosi naš divlji kapitalizam nagrizajući i stabilnost obitelji i samopoštovanje pojedinca. Pomalo paradoksalno i neočekivano za pisca krimića i trilera Pavičić se iskazuje piscem kojemu je svojstvena jaka moralistička gestualnost.

Međutim, ovaj roman naslućuje i neke probleme koji će se uskoro pojaviti pred ovim nadarenim pripovjedačem. Ako nastavi i dalje pisati o istom ambijentu, o istim ili sličnim likovima, istim naracijskim prosedeom, moglo bi se uskoro dogoditi da njegovo pisanje počne biti doživljavano kao štancanje. Čini mi se stoga da ne bi bilo loše malo iskočiti iz stereotipa žanra. Utoliko prije što, uvjeren sam, Pavičić za to ima i znanja i talenta.

________________________________

Među novim knjigama o američkom predsjedniku Bushu djelo Michaela Linda zauzima posebno mjesto jer se autor pozabavio pozadinom Bushovih odluka i zapadnoteksaškim, naftaškim korijenima njegove aktualne osvajačke politike. Bushov zavičaj, Lind - također Teksašanin - portretira kao kraj u kojem caruju rasizam, eksploatacija okoliša, borbeni militarizam, kapitalizam koji se temelji na rodbinskim vezama i poznanstvima... Premda Lind napominje da "kulturna geografija nema veliku ulogu u analizi ličnosti političara, ali da je nezamjenjiva u razumijevanju njihove politike", on ipak bez imalo krzmanja zaključuje da se Bushova izborna pobjeda pretvorila u "zarobljavanje goleme federalne aparature moći od strane reakcionara s Juga", te da prijeti "miru i blagostanju ne samo Amerike nego i cijeloga svijeta".

CLAIRE TOMALIN: "SAMUEL PEPYS: THE UNEQUALLED SELF", VIKING, 2002.

Za biografiju Samuela Pepysa (1633.-1703.), Claire Tomalin - autorica zapaženih biografija o Jane Austin i Mary Wollstonecraft - prije nekoliko je godina dobila uglednu britansku književnu nagradu Whitbread. Njezino nagrađeno djelo, koje se ponajviše bavi Pepysovim privatnim životom, proglašeno je "sjajnim, humanističkim i suosjećajnim portretom". Autorica je, pak, izjavila da ju je projekt, za koji joj je trebalo pet godina rada, u nekim trenucima "dovodio do ludila". Samuel Pepys je najpoznatiji britanski pisac dnevnika, u mornaričkoj službi dogurao je do tajnika Admiraliteta, ali je poslije utamničen, pa oslobođen, zbog navodnog sudjelovanja u papinskoj zavjeri 1679.; godine 1688. tijekom revolucije, ponovno je izbačen iz mornarice... Pepys je svoj slavni dnevnik vodio od 1. siječnja 1660. do 31. svibnja 1669., a Claire Tomalin je njegovim životopisom sjajno oslikala i London 17. stoljeća (restauracija monarhije, veliki požar 1666.). Zanimljivo je da je Pepys neke svoje zapise pisao šifriranim pismom, koje je dekodirano tek 1825.

DANIEL C. DENNETT: "FREEDOM EVOLVES", ALLEN LANE THE PENGUIN PRESS, 2003.

Daniel C. Dennett, direktor Centra za kognitivne studije na Tufts University u Massachusettsu, svojom novom popularno-znanstvenom knjigom poručuje da ljudska sloboda, sloboda volje, nije iluzija, nego - objektivni fenomen, različit od svih drugih bioloških uvjeta i prisutan samo kod naše, ljudske vrste. Baveći se jednom od najvećih filozofskih zagonetki, Dennett piše da je na našem planetu bilo, dakako, razdoblja bez postojanja ovoga fenomena, odnosno da je i on, kao i sve ostalo, prošao fazu razvoja, te upozorava na određenu inkompatibilnost između postavki suvremene znanosti i tradicionalnog poimanja slobode i morala. Drugim riječima, Dennett se, među ostalim, bavi i propitivanjem teze je li čovjek uopće sposoban za donošenje odgovornih odluka imaju li se na umu neke nove teze o fizičkoj uzročnosti i genetičkoj određenosti našeg postojanja.