SPIRALA NEPRAVDE

Ideja o Pax Americana nije nova. No, ako se jednosmjerne militarističke mjere koje bi trebale očistiti i osigurati određeni teritorij i koje, doduše, razaraju neprijatelja, pritom istodobno umnažaju i jačaju, onda postoji opasnost da Pax Americana ne bude razdoblje beskonačne pravde, nego jedna destruktivna spirala konačne nepravde, sve manjeg razlikovanja prijatelja i neprijatelja, dobitnika i gubitnika, pobjednika i pobijeđenog, nevinog i krivog.
SAMUEL WEBER, američki filozof, u Frankfurter Rundschau

UPOTREBA NESREĆE

Atentat od 11. rujna označava veliku, povijesnu stanku u vojnom poretku, usporedivu s Hirošimom. Vjerujem da je taj siloviti napad u kojemu je sredstvo bila avionska nesreća, prouzročio, kao i napad na Hirošimu, promjenu strateškog poretka. Ušli smo u jedan rat postclausewitzevskog tipa. Rat je, prema Clausewitzu, politički sukob sa strukturama kao što su države, zastave, politička tumačenja razloga za rat. Sve to nestaje pojavom velikog terorizma. Najveća moguća nesreća postala je mogućim oblikom globalnog konflikta.

Amerika je već izgubila rat s Irakom jer taj rat nije odgovor na opasnost. Bush se ponaša poput nekoga tko na pitanje daje pogrešan odgovor. Tko želi biti u pravu, mora odgovoriti na pitanje, a ne na jedno nerazumijevanje odgovoriti drugim. To smo već vidjeli u Afganistanu. Doduše, ondje je još uvijek, za razliku od Iraka, postojao dobar razlog, ali ni taj rat nije dao odgovor na pitanje o opasnosti.
PAUL VIRILIO, francuski filozof i teoretičar medija, u Frankfurter Rundschau

ANTIANTI

Američki antieuropeizam ipak nije istovjetan europskome “antiamerikanizmu”. Legitimna i informirana kritika EU-a morala bi se razlučivati od dublje ukorijenjenog neprijateljstva prema Europi, kao što bi i američki novinari trebali praviti razliku između legitimne, informirane europske kritike Bushove vladavine i antiamerikanizma ili legitimne europske kritike upućene Sharonovoj vladi i antisemitizma – što oni često ne čine. Pitanje u svakom slučaju glasi: kuda prolazi granica?
TIMOTHY GARTON ASH, engleski povjesničar, u Die Zeitu

GUANTANAMO BLUES

Dva Britanca zatočena u Zaljevu Guantanamo u utorak će se obratiti Federalnom apelacijskom sudu u Washingtonu. Naši su klijenti Asif Iqbal i Shafiq Rasul, obojica iz Tiptona u West Mindlandu. Naš zahtjev zvuči skromno: oni ne bi smjeli biti zauvijek zatočeni na Kubi, bez optužnice, bez odvjetnika, bez istrage i bez ičega što bi nalikovalo pravovaljanom suđenju. Možda bi im trebalo dopustiti i to da vide svoje majke, barem jednom u žalosnih mjesec dana.
CLIVE STAFFORD-SMITH, britanski pravnik i borac za ljudska prava, u Observeru

LULA MIRA

Teško je ne biti dirnut, duboko dirnut, kada čujete govor novoga brazilskog predsjednika. A još je teže ne biti uznemiren spoznajom - za usporedbu - kakvom je lažnom, slijepom ulicom postala naša vlastita nacionalna politika. Teško mi je danas zamisliti dvije politički toliko različite zemlje kakve su SAD i Brazil ili dva predsjednika koji bi pokazivali toliko zapanjujuće suprotne političke mogućnosti, kakvi su George W. Bush i novi predsjednik Brazila Luis Ignacio Lula da Silva.
MARC COOPER, američki novinar, u L. A. Weekly

________________________________

SLAVOJ ŽIŽEK, slovenski filozof, u Frankfurter Rundschau

MINORITY REPORT

U posljednjem filmu Stevena Spielberga, “Minority Report”, kriminalci su uhićeni prije no što su počinili zločin. Tri ljudska bića kojima su znanstvenim eksperimentima “popravljene” i “nadograđene” duhovne sposobnosti, raspolažu mogućnostima da vide budućnost. Ti mediji se u prognozama uglavnom slažu, njihova je sposobnost pogađanja gotovo stopostotna i imaju ugovor s policijom. U svojim predviđanjima odstupaju od predviđanja onog drugog samo vrlo rijetko, i tada dolazi do slučaja iz naslova.

Kada se ovaj filmski zaplet prevede na visoku politiku, moramo se prisjetiti “Bushove (ili Cheneyeve) doktrine”, koja je proglašena novom službenom filozofijom američke administracije. U dokumentu koji sadrži 31 stranicu, a objavljen je 20. rujna 2002. u Bijeloj kući pod naslovom “Strategija nacionalne sigurnosti”, naznačene su nove smjernice međunarodne politike. U njih prije svega spada pravo američke vojske na zaštitne udare, preventivne ratove protiv opasnosti, koja može biti i samo mogućnost. Takva opasnost danas potječe od “iracionalnih” fundamentalista, koji se, za razliku od još uračunljivih komunista, više ne brinu za vlastito preživljavanje.