Ma, svaka čast onim beskrajnim noćnim jazz-sesijama, svaka čast oblacima dima što se prostiru ponad glava veselih gostiju Petrovićeva glasovitog podruma, svaka čast onoj pozitivnoj energiji što struji od čovjeka do čovjeka dok se svirači na pozornici vrhunski zabavljaju, svaka čast...

Ali, nedjelja popodne... Vani hladno, istodobno padaju pahulje i akšam, a u BP-iju samo Konobar M., Gazda B. u društvu nekoliko ispijenih boca Hlupićeva vina, te neka sjetna muzika.

Zauzmete, recimo, poziciju u samom desnom uglu, spustite na stol, štajaznam, pjesme Semezdina Mehmedinovića, mobitel ste izgubili, naručite kratku kavu i jednu grapu, komotno zamislite da ste u nekom Lisabonu ili nekom Pragu, i evo, kladimo se, nećete uspjeti ni pet puta reći “još jednu”, a prošla su već dva sata. I sve je ostalo isto... Izuzev poneke boce više u društvu Gospodina B.

Ako netko zna kako ljepše i pametnije provesti nedjeljno zagrebačko poslijepodne, neka javi. Ima piće u BP-iju.