Dao je pročitati jednu svoju poruku Iračanima preko televizije, a to što se osobno nije pojavio, odmah je pokrenulo nove spekulacije da je mrtav ili barem ranjen. Nije više jasno što se tim djetinjarijama još hoće.

Sva nagađanja ove vrste, koja su trebala producirati klimu brzog iračkog kraha, redom su se pokazala kao mućak. Iračani se nisu masovno predavali čim je oslobodilačka vojska ugazila čizmom na iračko tlo, a i šiitska Basra je, brate, iznevjerila.

Nije se pobunila protiv bagdadskog diktatora, kako su nadobudno vjerovali i čak pokušali inscenirati Britanci, a dio zapadnih medija to odmah prenio kao gotovu činjenicu. Stoga nije jasno zašto bi ovo s Husseinom bilo drukčije.

Iako je u ova dva tjedna već nekoliko puta umirao, najvjerojatnije je i sada živ, a čak i da nije, tko zna bi li to išta promijenilo. Kako se uvrnuto ostvaruju očekivanja i gatanja "koalicije spremnih", još bi se moglo pokazati da irački obrambeni jež nastavlja dobro funkcionirati i pod zapovjedništvom nekog od Saddamovih dvojnika.

To je, naravno, poražavajuće za Amerikance. Njima očajno ide, unatoč tome što u Bijeloj kući sjedi original šefa države, neponovljivi George W. Bush. Tom genijalnom strategu dorastao je i gipsani odljevak Saddama Husseina.

Samo zahvaljujući njemu, naime, irački diktator – koji je po vršnim procjenama ubio i milijun svojih sunarodnjaka, da ostale ne brojimo – sada se doista reproducira u toliko kopija da Irakom samo što se ne zaori: "Svi smo mi Saddam."

Premda to niječu, u Washingtonu su se uzvrpoljili i planiraju, kao svojedobno u Vijetnamu, slanje novih sto–dvjesto tisuća vojnika na iračko ratište. Ali, teško, teško se može dobiti tu trku s Iračanima. Već spomenuti šiiti izjavljuju da oni jesu tlačeni i ubijani pod Husseinom, ali da je Irak ipak njihova domovina i da ne mogu gledati da je se ovako razvaljuje.

Istodobno, sa slikama svakog raskomadanog djeteta i civila pune se autobusi dobrovoljaca koji će sutra od Bagdada napraviti Staljingrad. Staljingrad? Usporedba je samo uvjetno točna: Staljingrad je bio puno manji od Bagdada, jer čak ni Hitler nije bio toliko lud da kidiše na grad–tvrđavu od pet milijuna stanovnika.

Usporedba ipak funkcionira u nečem drugom, a to je da ni Rusi nisu voljeli Staljina, pa ih se stotine tisuća predalo Nijemcima (zato su onako masovno i završavali iz nacističkih logora u logorima po Sibiru).

Ali još uvijek ih je ostalo sasvim dovoljno da brane i obrane grad koji je nosio Staljinovo ime. Upravo to sada bi se moglo dogoditi Bushu: krenuo je na Bagdad, a tamo će ga dočekati Saddamgrad.

Marinko ČULIĆ