STEPHEN HAWKING: "SVEMIR U ORAHOVOJ LJUSCI", IZVORI, ZAGREB, 2002.

I SJENE IMAJU SVOJ SVEMIR

U svome nastojanju da pronikne "u sam um Boga", prof. Hawking je stigao do "svijeta-sjena", koji možda skriva famoznu "crnu materiju" još neotkrivenu u našem svemiru

Nakon što je 1988. godine objavio svoju "Kratku povijest vremena", najprodavaniju znanstveno-popularnu knjigu svih vremena, a 1993. djelo "Black Holes and Baby Universes", najveći živući teorijski fizičar, Britanac Stephen Hawking, objavio je nedavno novo djelo: u svom nastojanju da pronikne u "sam um Boga", Hawking je napisao "Svemir u orahovoj ljusci", knjigu koja bi se, po njegovu mišljenju, mogla lakše shvatiti nego "Kratka povijest vremena". Naime, "Kratka povijest..." je, čini se, znatno više kupovana negoli čitana do kraja, pa je to bio dodatni razlog da se Hawking ponovno lati pera na nešto lakši i popularniji način, te nam, pored standardnih tema o prirodi svemira, pruži i svoja razmišljanja o odnosu bioloških i elektroničkih sustava, genetskom inženjeringu i izvanzemaljcima.

Odmah valja reći da novo, sjajno djelo čovjeka o kojem je časopis Time napisao "da se čini kao da njegov um lebdi prostranstvima prostora i vremena da bi nam razotkrio tajne svemira", nije nimalo lako štivo. Naime, iako djelo sadrži i oko 200 ilustracija u boji, te je grafički "prelomljeno" na pomalo interaktivan način, ono će čitatelju pružiti onoliko koliko mu čitatelj uzvrati vlastitoga umnoga dara. Hawkingov "Svemir u orahovoj ljusci" govori o mnoštvu, za mnoge od nas, teško zamislivih stvari - dovoljno je samo spomenuti tzv. M-teoriju, koja trenutno, čini se, predstavlja najkvalitetniji domet fizike na putu k famoznoj sveobuhvatnoj teoriji svemira, koja u jedinstveni teorijski okvir objedinjuje svih pet teorija struna, kao i teoriju supergravitacije.

Koliko je priča o prirodi svemira komplicirana i zamršena, i to unatoč nemalom broju velikih otkrića, kazuje i činjenica da je upravo prof. Hawking nedavno na predavanju na američkom MIT-u kazao da je sve skloniji tvrdnji kako cjelovita teorija svemira jednostavno nije moguća, te da mu je jasno da će nakon te njegove izjave "neki ljudi biti vrlo razočarani". No, koliko god to znači da je autor romana "Derviš i smrt" možda bio u pravu kad je napisao: "Ničega nema, samo moja uzbuđena vrelina živi u ovoj mračnoj pustolini", ništa manje nije izvjesno ni da Hawkingove ideje iznesene u ovoj knjizi time (gotovo) ništa ne gube na svojoj uzbudljivosti i intrigantnosti.

Primjerice, Hawking nas podsjeća na čuvenu izjavu Alberta Einsteina po kojoj se Bog ne kocka, odnosno da svemir nije sustav čija sudbina ovisi o tome hoće li se dogoditi tri "šestice" za redom, nastavljajući da "svi nalazi, međutim, upućuju na to da je Bog i te kakav kockar". "Svemir se, zapravo, može zamisliti kao divovski kasino u kojem se u svakoj prigodi bacaju kocke i okreće rulet." Hawking, rođen 8. siječnja 1942., točno tristo godina nakon Galileove smrti - kako on rado voli istaknuti - također veli u svojoj novoj knjizi da bi prihvaćanje ("možda oholih") postavki koje idu u prilog "potpunoj samodovoljnosti" svemira imalo, dakako, bitnih refleksija i u filozofiji i religiji. "Svemiru tada ne bi bilo potrebno ništa izvana da navije mehanizam i pusti ga u pogon", piše Hawking, koji već dugi niz godina boluje od bolesti motornih neurona (ALS), te sa svijetom komunicira isključivo putem računala i sintetizatora govora, s kojima može postići do petnaestak riječi u minuti.

Govoreći o inteligentnom životu i mogućnostima da on caruje i negdje drugdje osim na Zemlji, Hawking piše da "inteligentni život uopće ne mora biti sličan ljudskome", te da, prema našim dosadašnjim spoznajama, izgleda da jedino "povijesti s tri makroskopske dimenzije uključuju inteligentna bića". Kakav kraj našega svemira zamišlja Hawking? Po njegovu mišljenju, tu postoje dvije mogućnosti: jedna predviđa veliko sažimanje i povratak u točku, u "golemi kataklizmički gravitacijski bunker ekstremne gustoće" iz kojeg je sve nastalo, dok druga verzija kozmičke apokalipse govori o dugom i laganom (od)umiranju, o ledenom putovanju na čijem će kraju i posljednje zvijezde ugasiti svoju luč nakon što istroše sve svoje gorivo.

Stephen Hawking ne gleda blagonaklono na najnovija "dostignuća" genetskog inženjeringa i neodgovorne pokušaje kloniranja čovjeka, ali mu je sasvim jasno da je tu riječ o nečemu što je nemoguće zaustaviti i spriječiti. Štoviše, prof. Hawking je pristaša teze da čovjek jednostavno više ne može i ne smije radi vlastita opstanka čekati na spore procese biološke evolucije - "nije bilo značajne promjene ljudske DNK tijekom posljednjih 10 tisuća godina". Žele li ostati "u igri" i zadržati "primat nad elektronskim sustavima", ljudi, po Hawkingu, naprosto moraju povećati vlastitu "biološku složenost". Glede nešto dalje budućnosti, Hawking prognozira da će računala ostvariti vlastito inteligentno ponašanje, te da će se djeca rađati izvan ljudskog tijela, što će nam omogućiti da imamo veći mozak, i da se ravnopravnije uhvatimo u koštac s izazovima koji će za stotinjak godina stajati pred našom vrstom.

Pišući, pak, o krucijalnome problemu količine (nedostajuće) materije u svemiru, to jest o famoznoj tamnoj tvari/materiji/energiji od koje uvelike ovisi pravac naše dalje sudbine, Hawking je možda ispisao svoje najsnažnije retke. U svojemu traganju za nedostajućom materijom, čiji se utjecaj, međutim, i te kako vidi i osjeća, on zaziva postojanje - "svijeta-sjena", koji sadrži tu materiju! "Možda se u njemu nalaze ljudi-sjene kojima glavobolju također zadaje nedostajuća masa u njihovom svijetu, bez koje ne mogu objasniti staze zvijezda-sjena oko središta galaktike-sjene."

________________________________

RAT U KULTURI

“Intelektualna pretpostavka, od koje polaze neki proučavatelji popularne kulture, da su simbolička iskustva i prakse običnih ljudi analitički i politički važniji od Kulture s velikim početnim slovom”, o kojoj danas piše Jim McGuigan, dovodi nas do spoznaje da je termin kultura u sintagmi kulturalni studiji zapravo politički. Proizvodnja značenja neodvojiva je od društvene strukture, ona upućuje na to da je društvo rascijepljeno, upućuje dakle na politiku, na kulturu kao polje sukoba, u krajnjoj liniji poprište “borbe” ili “rata u kulturi”.

O tome bi Hrvati trebali nešto znati, da zastupnike hegemone “nacionalne metanaracije” ne zasljepljuje njihova monomanija, “mit o stabilnom identitetu, (koji) promatra kulturu isključivo kroz kanon i reprezentativni model što ga čine plodovi našeg duha od stoljeća sedmog”, kako se domaćem kontekstu izruguje Duda, a da kritičari takve “kulturne politike” ne izbjegavaju otvoreno političko sukobljavanje kao vrag tamjan. Uostalom, i Duda radije donosi “vijesti” iz Britanije, negoli da jače zagrize u domaću kiselu jabuku, iako u predgovoru sam tvrdi kako su “...kulturalni studiji veoma zahvalna kritička pedagogija, posebice u kontekstu u kojemu se teško shvaća da osim što živimo u Hrvatskoj, živimo i u kapitalizmu”.

"Kulturalni studiji/Ishodišta i problemi" Deana Dude zadovoljava se time da bude neortodoksni, ali ipak školski uvod u njihovu problematiku. Pročitate li knjigu, naučit ćete što je to birminghamski Centar za suvremene kulturalne studije, zašto su Williams, Hoggart i Thompson “očevi utemeljitelji” tih studija, zašto su oni danas u svijetu popularni, pa su valjda i u nas, uz obavezni dodatak da je domaća produkcija tek u povojima. Naučit ćete da je intelektualni pogon na Zapadu već doživio i svojevrsnu inflaciju tog pristupa, naročito u SAD-u, da studiji od početka žive na način krize, uostalom kao i marksizam, spram kojega se uvijek nekako odnose.

Naučit ćete i kako im se Jonathan Culler, u svome kratkom uvodu u književnu teoriju, izruguje kao intelektualnom masturbiranju, u kojem “profesori francuskog pišu knjige o cigaretama ili o opsjednutošću Amerikanaca debljinom”, “šekspirolozi analiziraju biseksualnost, a stručnjaci za realizam istražuju serijske ubojice”.

A to nam je već bliže gradivo, sudeći barem po “papagajskom” govoru naših masovnih medija, pa i znanstvenika, nadriznanstvenika i publicista prisutnih u njima. Ono što se u nas izbjegava u svakoj teoriji, pa i u ovoj kulturalnih studija, jest upravo svijest o politici teorije, o teoriji kao politici, u “domaćem” kontekstu, bez potrebe zapadanja u etnocentrične, nacionalne projekte. A bez toga pravih kulturalnih studija nema.

U proljeće 1919. godine dvije su britanske ekspedicije potvrdile valjanost Einsteinove opće teorije relativnosti, odnosno dokazale su ispravnost njegove teze da nebeska tijela zakrivljuju prostor-vrijeme i da vrijeme u tom i takvom zakrivljenom prostor-vremenu teče izmjerljivo sporije. Einstein je od tada postao svjetski slavan i poznat. No, osim Einstenovih briljantnih znanstvenih radova, ovaj volumen - čiju nabavu nakladnik ne preporučuje bez prethodnog uvida u glavni svezak - sadrži i Einsteinove "papire" o drugim, neznanstvenim temama: o weimarskoj Njemačkoj, o ljudskim pravima, o nužnosti utemeljenja sveučilišta u Palestini itd.

KEVIN ET AL MOUSLEY: "FOOTBALL CONFIDENTIAL 2", BBC CONSUMER PUBLISHING, 2003.

Drugi dio britanske priče o "korupciji, strahu i prijevarama" u nogometu, donosi, kao i prvi, ekskluzivne intervjue i rezultate istraživanja o tamnoj strani "najvažnije sporedne stvari na svijetu". Prvi dio je izišao u ožujku 2000. godine i predstavljao je svojevrsni nastavak šokantnoga BBC-jeva dokumentarca pod naslovom "On The Line"; drugi tom nastavlja istim tragom i predstavlja, kako kritičari vele, obavezno štivo za svakoga nogometnoga fana, koji nije slijep za nemali broj stvarnih i mračnih zbivanja u ovome, iznimno popularnome sportu.

GEORGE DYSON: "PROJECT ORION: THE TRUE STORY OF THE ATOMIC SPACESHIP", HENRY HOLT & COMPANY INC., 2002.

George Dyson, sin genijalnoga američkog fizičara Freemana Dysona, ovo je djelo napisao kako bi detaljnu priču o nevjerojatnom istraživanju svojega oca podijelio s javnošću cijeloga svijeta. Riječ je, naime, o istinskoj viziji američkih inženjera i fizičara (posebice slavnoga F. Dysona) iz pedesetih godina - o golemome svemirskom brodu za 40 osoba, koji bi pogonile stotine sićušnih - atomskih bombi! Svemirom je trebalo zagospodariti prije no što to učine tadašnji Sovjeti, pa su razne tehnološke, pa i znanstveno-fantastične varijante bile "u igri". Dysonov "Orion" tada nije prošao, no na početku 21. stoljeća brodovi na atomski pogon jedno su od najizglednijih rješenja za čovjekova duga svemirska putovanja...